Redakcija 
Adelisa Omerović, rođena 1995. u Gradačcu (Bosna i Hercegovina). Nakon srednjeg obrazovanja u Općoj gimnaziji, upisala Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Tuzli, te u julu 2018. godine postala Bachelor specijalne edukacije i rehabilitacije na istom. Komunikativna, umije da sluša i da motiviše druge. Altruizam, želja za pomaganjem i velika ljubav prema djeci jesu ono što je u radu i životu pokreće i inspiriše. Još u osnovnoj školi pokazala veliko interesovanje i ljubav prema pisanju i čitanju. Bila član sekcija ovakvog karaktera. Prije godinu dana odlučila da svojim radovima učestvujem na književnim konkursima, do tada je pisala samo za sebe. Prvo učešće je bilo na književnom konkursu Javne biblioteke Lukavac u martu prošle godine. Njena pjesma je bila jedna od nagrađenih i zauzela je 3. mjesto. Drugo učešće, kada je Kulturno udruženje “Musa Ćazim Ćatić” ove godine objavilo književni konkurs, na kojem je njena priča ušla u uži izbor za osvajanje književne nagrade. Inspiraciju za pisanje nalazi u svemu oko nje: u radu sa djecom, u prirodi, u običnim ljudima koji su malim koracima hodali u životu i ostvarili svoje ciljeve, u herojima iz ulice, u voljenim ljudima. Svakodnevno svjedoči malim, a velikim čudima i svoje impresije o njima rado prenosi na papir.
HEROJI IZ ULICE
.
Miriše soba na cimet i med,
slatko diše, malo, krhko biće,
dolazak njegov otopi led,
zora nade nad gradom sviće.
Gledaju ga oči ranjive žene,
čije lice život nikada ne mazi,
ali za čudo, ona ne vene
sve hrabrije, jače prepreke gazi.
Sanjive oči posmatraju njene
i kao da imaju posebnu moć,
tjeraju bolne prošlosti sjene
dok nebom curi još jedna noć.
Čuje se samo šapat jedne žene
biću ti vodilja na putu tvom
otjerat ću, sine, sve tamne sjene,
u srcu mome, tu je tvoj dom.
I pamti vrijeme priču njenu
istinski heroji prkose tami,
oluja možda i slomi ženu
ali ništa ne može mami.
.
PRIČE IZ DUŠE
.
Za nešto srcem moraš da se daš
Ja samo tako mogu, razumijem
I nemoj mlako i nemoj onako
Jer tako kroz život ne umijem.
Kad moraš, plači- evo ti rame,
Kad se smiješ, smiji se glasno
U moru bezličnih ispod maski
Nek mi tvoje lice bude jasno.
Kad želiš ti cijeli svijet okreni
Donesi sunca gdje je kiše palo
Kad nećeš, nemoj ni za ovoliko,
Kad hoćeš, otmi, ako ti je stalo.
Pandorina kutija, šta i da jesam,
Otvori, možda te u inat straši,
Ali ja te molim, ja te ne mogu
Ako se života u životu plašiš.
I nemoj stalno okretati glavu
Nešto eto mora i da te se tiče
Ožiljci na duši zaista su lijepi
Pričaju najljepše životne priče.
.
SRETNA ŽENA
.
Kada sam tvog života smisao,
kada bi mi drugi pjesmu napisao,
kada sam vaspitač ili samo tetka,
kada sve porušim pa krenem ispočetka.
Kada jutarnju kafu sama pijem,
kada se tebi glasno nasmijem,
kada čistim stan i plešem kao luda,
kada moje stvari po podu su svuda.
Vesela djevojčica čuči u meni
i šapuće tiho ovoj zreloj ženi:
“Od svake spoznaje, jedna je veća
ženi najljepše stoji sreća”.
.
OBEĆANJE SEBI
.
Jutros je stari učitelj Neko
ljutito plavom dječaku reko
“Isti si, isti kao tvoj babo
i on je tako bezveze škrabo!”.
Jutros su ručice nježne, meke
sasvim tiho, bez imalo jeke
sramno pokrile oči tužne,
čuo se smijeh na riječi ružne.
Jutros su Veliki tako mali
u onu dječiju šaku bi stali,
al’ obeća sebi naše plavo dijete
“Dobri se ljudi uspjehom svete”.
.
BRODOVI BEZ SIDRA
.
Stari je brod godine duge
plovio, plovio morem nemira,
stari se brodovi skrasiti neće
sve dok je mora i svemira.
Vidio on je ljepote svijeta
ali i tuge ostrva pustih,
sunce ga pržilo, kvasile kiše
iz teških, sivih oblaka gustih.
A jedna luka, tamo daleko
njegovo sklonište uvijek je bila
kada joj dođe ko voljenoj ženi
svojom tišinom ona bi ga svila.
Čarobne im noći, al’ jutro svane
i luka otvara plavetne oči
pred njima isti prizor znani
njen stari brod mora poći.
Što da se ljuti, poznaje mu dušu
nek talasi nose riječi što sude,
baš kao stare brodove što plove
teško je voljeti i neke ljude.
