Koliko mnogo ljudi je noćas u gradu… Ovo je uistinu rijedak prizor za naš mali grad u decembru mjesecu. Kakva samo pustoš ova ulica zna biti u ovo doba godine! U kolikoj mjeri snijeg zna zatrpati ovu stazu, ograde, kuće i zgrade sa strana, cijeli ovaj krajolik! A gle sada: nigdje ni naznaka od snijega i hladnoće. Pa da makar jedna pahulja snijega odnekle zaluta i svojom kratkom pojavom ukrasi tlo… Bilo kako bilo, ovdje decembar i bez snijega treba da hara žestinom… Ovdje hladnoća treba da bude toliko oštra da grize lica, da tako snažno napadne ljude da se oni svi izgube, da ulice ostanu prazne. A evo, ulica je puna prolaznika, jer je vrijeme takvo kao da je jesen tek nastupila.
To su pretežno mladi parovi, koje je ova predivna, neuobičajena, vedra decembarska noć izmamila napolje. Izuzev njih srećem i mlade pojedince, te one popularne tročlane ili četveročlane grupice prijatelja. Mimoilaze se sa mnom, većina njih u jesenjim jaknama, a pokoja pojava i u zimskom kaputu. Na većini lica svijetli sreća. Mladu masu koju srećem puna je života. Čak i kod parova koji su nedvojbeno u kasnim četrdesetim oči svijetle poput sjevernjače na nebu; isijavaju životnom energijom, i ne mogu se nikako oteti utisku, dok ih srećem, da oni očekivaju da žive stotinama godina, da uopće ne razmišljaju o kraju; da su pod uvjerenjem da je njihov život tek počeo. Kada su u pitanju popularne mlade grupice prijatelja, primjećujem, kao i uvijek, da im svima lice krasi onaj uzdignuti, lupeški, samozadovoljni osmijeh. Sve je više takvih mladih ljudi u ovo naše moderno doba – onih čija lica i cijela spoljašnjost odaju onu jaku odlučnost da život proćerdaju, da dangube, da rade bilo šta trivijalno samo ne bi li ubili ovozemaljsku mizeriju i dosadu, i uvjeren sam – i ovo je ono što je najgore, najžalosnije od svega – da oni u svojoj velikoj zabludi misle da su zbog te odluke da život provedu u dangubljenju i zabavi zapravo pametniji od ostalih, da su pod uvjerenjem da se u životu ne vrijedi ni za šta boriti, ni za čim stremiti, ni o čemu, ni o jednoj stvari, dublje razmišljati – da misle da je to najbolji životni pravac, filozofija koja je iznad svega.
Staraca u gradu, u ovo doba, naravno, nema… Šta bi oni mogli tražiti u gradu u ovo vrijeme? Njihove noći na gradskom šetalištu davno su prošle. Sjaj u njihovim očima davno je iščezao. Šta bi oni radili na ovome mjestu noću? Da li postoji išta što bi njihova stara srca privuklo? Pri susretu sa svim ovim mladolikim parovima većina staraca bi samo prošla ravnodušnog, sumornog lica. Neki bi se, pak, vjerovatno razniježili, čak im i osmijeh uputili. Tome sam i sam imao priliku da svjedočim, i svaki put sam se pitao: da li u tom osmijehu uistinu ima nekog zadovoljstva ? Da li je taj smiješak izraz nekakvog blaženog osjećanja, pomirenosti sa sudbinom? Naprotiv, takav smiješak je izazvan sjećanjima na daleko prošla iskustva, na daleko minule, sretne događaje, na davno iščezla osjećanja. Takav smiješak je uvijek prožet istinskim bolom, koji se sve vrijeme skriva ispod površine. Šta stari ljudi mogu pronaći na gradskom šetalištu noću, osim, možda, kakve kafane, gdje će barem privremeno zaboraviti na prohujali život, na davno iščezlu mladost i najsretnije trenutke, ili kakve zabačene, mračne, puste ulice, gdje će sami kao skitnice lutati, samo da bi izbjegli susret sa svim ovim sretnim mladim prolaznicima… Stari ljudi na ulicama gradskog šetališta noću mogu samo biti obuzeti žestokom hladnoćom – onom unutrašnjom, oštrom hladnoćom, koja nemilosrdno satire. Mislim da je upravo ovo razlog što većina njih gotovo uopšte i ne izlaze; što umjesto toga radije prihvataju skriveno utočište svoga doma, provodeći vrijeme u dugim razmišljanjima svojstvenim njima, sjećajući se davnih dana u pokušaju da makar malo ugriju svoja srca.
Stari ljudi istinski shvataju ono o čemu većina ovih mladih ljudi možda ni za tren dublje ne razmišljaju: da svemu dolazi kraj, i da je on veoma blizu, blizu još poput narednog jutra; da sjaj u očima brzo nestaje, te da jedino što na kraju preostaje jeste nepovrat, sjećanje, samoća.
Sada se pitam zašto mi se javljaju ovakve misli? Zašto su prizori svih ovih raznih mladih ljudi u meni ponovo probudili ovakvo razmišljanje? Meni je tek dvadeset i šest godina, pa što se ovakvim stvarima bavim, zašto ulazim u ovakve kontemplacije? Jesam li ja možda u nekoj prednosti što za razliku od većine ovih ljudi mojih godina svakodnevno dublje razmišljam o životu, o njegovom kraju, o samoj njegovoj prirodi? Da, mislim da jesam, zato što sam ja spreman- jer prava svijest o onome što me očekuje na kraju puta uvijek je sa mnom. Ja sam u prednosti, jer se zbog te svjesnosti trudim da istinski proživim svaki trenutak svoga života, da što više o njemu saznam, te postignem i iskoristim svaku priliku koja mi se nudi, da na pragu smrti ne bih žalio ni za čim; jer ne uzimam život za šalu, ne negiram misao na ono što dolazi poslije, ono što je neizbježno; jer na kraju neću biti nimalo iznenađen. Većina ovih mladih pojedinaca će nekada, kroz mnogo godina, biti dosta razočarani, biti neizmjerno pogođeni kada shvate šta starost uistinu znači; kada im se konačno ukloni koprena sa očiju i vide da su bili u zabludi, kada najzad uvide da život nisu trebali provoditi u dangubljenju, da su trebali pomnije o njemu razmišljati, krenuti drukčijim putem; kada konačno budu znali ono što sada ne žele da znaju, i čemu ne žele da pridaju nijedne misli, srca punih života.
Pitat ćete se vjerovatno kako sam i ja sam došao do ovakve istine prijevremeno; kako sam spoznao ove stvari bez iskustva, zašto, kao većina ovih mladih prolaznika, ne gledam na život kao šalu i zabavu, zašto su mi oči već otvorene, kako sam još u ranoj mladosti postao svjestan prave prirode starosti, i kako i sam mogu da osjećam i mislim ono što stari ljudi pretežno osjećaju i misle… Da bih vam na to dao odgovor, morat ću vam ispričati jedan događaj koji sam doživio još prije deset godina, na ovom istom gradskom šetalištu; događaj koji je iznimno važan za mene, i koji nikada neću zaboraviti:
Bila je decembarska noć, poput ove ; izuzev što nimalo nije sličila ovoj. Ta noć bila je jedna od onih koje sam spomenuo na početku- noći uobičajenih za naš gradić u ovo doba godine, sniježnih noći toliko hladnih, oštrih, da grizu lice, neprestano tražeći makar jednog prolaznika kao svoju žrtvu… Kada one nastupe, ovo mjesto je pustoš, žive duše u njemu ne možete sresti…
A ta noć, kad je se samo sjetim! Snijeg je već bio gotovo do koljena napadao na gradskom šetalištu, na prilazima kućama i zgradama sa strane… A budući da je već bio pao mrak, i da je vani neprestano strujalo, niko se nije ni trudio da čisti do narednoga jutra, iz prostoga razloga što snijeg nikome nije smetao u tako kasnim satima, sem nesretnicima poput mene… Čistiti je ionako bilo uzaludno, barem dok snijeg malo ne prestane… Bio je toliko težak da sam jedva i uz sav napor koračao. Te noći dok sam se vraćao u svoj stan (bilo je skoro dvanaest sati), bio sam toliko obuzet svakojakim mislima da sam tek negdje na polovini puta shvatio da nije bilo ulične rasvjete, i da svjetlo nije gorilo ispred i u unutrašnjosti kuća i zgrada. Nestalo je električne energije! Ne sjećam se da se to ikada prije desilo ; možda jednom, ali davno! (Kasnije sam saznao, kao što sam bio i pretpostavljao, da je došlo do dugotrajnog prekida zbog snijega, koji je bio uzeo toliko maha da je čak bio uzrok i tome. Naš gradić ostao je bez električne energije narednih nekoliko dana, zbog sniježne nepogode kakva, kao što su kasnije kružile glasine starijih, ovo mjesto nije zahvatila više od pedeset godina.) Vjerovatno nisam odmah primijetio da ulica nije bila rasvijetljena zato što su mi se oči već odavno bile privikle na mrak, a snijeg koji je sve izbijelio omogućavao da sve u okruženju donekle bolje vidim. Počeo sam najednom koriti sebe što sam te noći toliko dugo ostao na zabavi sa prijateljima, a već sam još kad smo se bili sastali ustanovio da je snijeg koji je počeo padati tog dana prekoračio granice normale.
Bio sam sasvim sam u mračnoj ulici, a naše mjesto i osvijetljeno nikada nije bilo najsigurnije u ovo doba noći… Nijedan jedini zvuk se nije čuo. Nagnan nekakvom iznenadnom, neizdrživom paranojom, hitao sam kući kako bih što prije stigao. Začudo, najednom sam prestao osjećati bilo kakav napor zbog težine snijega – kao da je pločnik iznenada postao čist, u potpunosti prohodan. U glavi mi je konstantno lebdila pomisao na sigurnost moje sobe, na njenu toplotu, na vatru iz našeg starog kamina. Trudio sam se da se više ne obazirem na okolni mrak, da gledam samo ispred sebe. Međutim, katkad bi u tom mraku granje snijegom povijenih stabala do samoga poda na uglovima ulica izgledalo toliko slično ljudskoj figuri da sam se više puta trznuo, iznenadio, pomislio da je tu stvarno neko stajao… Nakon određenog vremena, kada sam se približio još jednom ovakvom uglu jedne sporedne ulice gradskoga šetališta, koja je još uvijek bila poprilično daleko od moje, ponovo se isto ovako trznuh… U prvom trenutku sam pomislio da sam opet uočio granje slično ljudskoj figuri, ali ovoga puta u pitanju nije bila iluzija, igra uma… Sada sam pred sobom uistinu gledao u ljudsku figuru, koja je poput kipa nepomično stajala na jednom mjestu. Svašta mi je u tom trenutku prolazilo kroz glavu- ko zna kakav je to mogao biti svat, koji je, u to doba, stojao tako mirno na ulici… Taj neko je, u tom trenutku, sjećam se, djelovao baš poput nekog ubojice koji je u toj tmini i tišini strpljivo iščekivao svoju sljedeću žrtvu; ili sam ga zapravo samo ja tako vidio. Priznajem, bio sam u strahu; u takvoj situaciji, u takvim okolnostima se nikada prije nisam bio našao… Pošto sam u toj svojoj nesigurnosti nekoliko trenutaka stajao isto tako ukipljen kao i ta osoba, ne znajući šta da radim, na kraju skupih hrabrost i odlučih da joj priđem. Kako mi je samo laknulo kada sam vidio da se taj neko, dok sam prilazio, nesigurno pomakao unazad za jedan korak- kada sam shvatio, osjetio, da je i ova ljudska pojava dijelila moja strahovanja…
U mraku ulice razaznah staroga čovjeka u, kako mi se tada činilo, crnom kaputu – mada je možda bio i smeđe, ili neke slične boje ; u tom mrklom mraku, a i zbog snijega koji je padao, nikako nisam mogao razaznati detalje, koliko god sam se trudio ; naime, iako su nam se oči već bile privikle na mrak, nismo mogli dobro vidjeti lice jedan drugome, pogotovu ne ispod zimskih kapa koje smo obojica nosili. Ipak, sudeći po onome što sam mogao uočiti, procijenio sam da je starac bio već u svojim kasnim šezdesetim… Bio je veoma uplašen, više uplašen od mene – u tom osjećaju se nisam varao. Miris alkohola me je zapahnuo još onoga trenutka kada sam mu prišao blizu. Mnogo je pio, ali, na susret sa mnom, koliko sam mogao primijetiti, postao je u potpunosti priseban i skoncentrisan, kao da se najednom otrijeznio, kao da nije ni kapi alkohola popio. Za sve vrijeme mogao sam osjetiti težinu prikovanog starčevog pogleda na sebi – on se u potpunosti predao zadatku analiziranja, pomnog posmatranja mene, spoljašnosti teško razaznatljive u mraku. Nekoliko trenutaka je prošlo kad ja najzad odlučih da progovorim, pomalo šaljivim tonom, ne bih li nas ohrabrio i opustio obojicu:
‘‘Jeste li i vi sa zabave nesretno zaglavili u mračnim ulicama, kao i ja?’’
Neko vrijeme i dalje potraja tišina, a zatim se začu starčev glas, pomalo smiješan u tom trenutku:
‘‘Ah, momče drago, koliko si me prestravio!’’
To mi izazva osmijeh, iako nisam vidio njegovu facijalnu ekspresiju dok je ovo izgovarao. Kako god, zamislio sam je, i djelovala je baš smiješno u skladu sa njegovim riječima.
‘‘Izvinite, mnogo mi je žao’’, rekao sam nespretno, nekako zatečeno, još uvijek se smješkajući…
Starčev glas je bio hrapav, pomalo promukao, kao da je bio bolestan.
‘‘Svake noći ovuda prolazim, i nikada nisam ovako nabasao na nekoga, ovako se prestravio od nekoga… Znaš, momče, mogla me je kap strefit! Kud baš od svih noći ove đavolje noći na tebe da naletim!’’
‘‘Izvinite, još jednom, starče…’’
Sav teret mi je spao sa srca, a, kao što se moglo osjetiti, njemu je bilo mnogo lakše nego meni, upravo zbog toga što je on bio više preplašen našim susretom nego ja…
‘’Šta radiš u ovo doba ovdje, dijete?! U ovo gluvo doba ovakve vražje noći?!’’
‘’Bio sam sa prijateljima, pa sam odocnio, a evo, da stvar bude mnogo gora po ovom snijegu, i struje je nestalo!’’
Sjećam se da sam se baš nakon što sam ovo izgovorio ( razgovora sa njim u potpunosti se sjećam, do svake potankosti) počeo pitati šta zapravo on, ovakav jedan starac radi u ovo doba noći, po ovakvom kijametu, na ulici… Bilo je ovo mnogo nevjerovatnije nego sresti mladu osobu kao što sam ja na ovakom mjestu, u ovo doba… Čak i pri zaključku da se starac sigurno ( a tačnost moga zaključka će kasnije biti potvrđena) upravo vraćao iz najpoznatije obližnje gradske kafane, jedine koja je radila noću, činilo mi se nevjerovatnim da je on i po ovakvoj noći ovoliko ostao, te da je kroz ovakav težak snijeg, kroz ovakvu gustu tminu, kao da je kakav mladić poput mene, lutao ulicom. Zato sam odlučio da ga otvoreno zapitam, jednostavno jer me odgovor mnogo zanimao, mada sam već dosta kasnio kući:
‘’A zašto ste vi, pak, u ovo doba, te po ovakvom snijegu, na ulici ? Zar je tolika nužda?’’
‘’Ah, momče, duga je to priča- priča mojih skitanja- a i nije baš melem za dušu’’, odgovori on nakon kratke stanke ironičnim tonom.
Premda je bila skroz nepovoljna, užasna situacija, te premda je snijeg, kao da se svetio svemu oko sebe, neprestano padao, i premda sam ja imao na umu da moram što prije da stignem kući, jer roditelji su zasigurno bili budni i zabrinuti, nisam mogao tek tako da se oprostim sa ovim starim čovjekom. Sada me njegova priča veoma zaintrigirala, a uostalom… postojalo je nešto u njegovim posljednjim riječima, što me je neobično dotaklo… postojalo je nešto u odjeku njegovih posljednjih riječi, što je proniklo u samu moju dušu ; odjek nečega što želi da bude iskazano, saznato… I tako ja nastavih:
‘’Iako su prilike ovakve kakve jesu, i mada bih zaista trebao da krenem, a ne bih smio, znam, ni da vas zadržavam, priznajem da ste me baš sada zaintrigirali. Ne mogu vas sada pustiti, čak ni da želite da odete… A nekako osjećam da vi odavno želite da to nešto nekome ispovijedite. Kakva je to priča, ako mogu znati ?’’
Zavladala je duga tišina, mnogo duža od one kada smo se tek sreli. Stajali smo tako u mračnoj ulici zatrpanoj snijegom, posmatrajući jedan drugoga, a pritom kroz sav taj mrak i snijeg koji je strujao jedva nazirući lica jedan drugoga. Stajali smo u gustoj tami na uglu zabačene, sporedne ulice, okruženi apsolutnom tišinom i pustoši, kao dvije zagonetke, kao da smo dva zadnja čovjeka na svijetu u kojem je sve najednom postalo beznadežno, samotno i pusto. Tako mi se to tada činilo; takav nevjerovatan utisak je to imalo na mene.
Ima nešto u mraku, u tišini mraka, što zbližava ljude, što ih tjera da se otvore jedni prema drugima. U mraku biva oslobođena intimnost, opuštenost među ljudima koja pri svjetlosti dana uopšte nije moguća, koja je danju iz nekog razloga zarobljena. Zašto je to tako- da li je priroda mraka dosta dublja nego što mi to inače mislimo, da li je nešto u njegovoj suštini još daleko van dosega ljudskog uma- to ne znam. Samo znam da sam dosta puta ima priliku da se u to uvjerim. Ovo svoje razmatranje ne ističem tek onako, usput; ono je važno za kasniji dio priče.
Baš kada sam mislio da starac više neće progovoriti ni riječi, da je moje pitanje bilo neprikladno i suviše smjelo, da sam ga na neki način duboko uvrijedio svojom radoznalošću za njegovom pričom, te da će svakoga momenta otići od mene, on otpoče:
‘’‘Tri tisuće godina možeš čekati na mene!’, rekla je ona.
‘Možeš čeznuti za mnom, pokušavati da me natjeraš da ti se vratim, da ponovo budemo zajedno, ali nećeš ni za tri tisuće godina u tome uspjeti. Što je završeno, što je prošlo, ne može se više vratiti, dragi moj, molim te da to konačno prihvatiš.’ ‘’
‘‘Tri tisuće godina!’’, prozbori starac ponovo, sada glasnije.
Začudilo me je to da je, iako mu je glas bio hrapav i promukao, mogao tako glasno govoriti.
‘’A volio sam je… toliko sam je volio, momče. Ah, kad bi znao kakva je to ljubav bila, kakva je to mladost bila! U ovom istom mjestu, na ovim istim ulicama, čak i u ovakvo isto, promrzlo vrijeme!’’
‘‘Tri tisuće godina!’’
‘‘A bio sam toliko uvjeren u našu ljubav. Momče, nemoj biti siguran ni u šta, za sve ostavi sumnje u rezervi! Oh, kako sam se samo bio prevario! U šta sam samo polagao svoje nade, u šta trošio svu ljubav, svu čežnju svoga srca! Da bi mi ona ono priredila, onakve riječi, onakav završetak!’’
‘‘Tri tisuće godina…’’
Starac je neprestano ponavljao ove tri riječi… Kao da su ove tri riječi iz njegovog davnog, tragičnog završetka velike ljubavi bile sve što mu je preostalo… Kao da je od njih opstanak njegovog života zavisio. A tek u tom trenutku sam počeo da nazirem da je i bilo tako… Počeo sam iz njegove priče postepeno da doznajem da je on tokom prethodnih četrdeset godina gotovo svake noći neprestano odlazio u jedno te istu kafanu… Vraćao se u jedno te isto doba, ma kakvo ono bilo, pijan, sa bocom alkohola u ruci, koju je i sada držao…
Za sve vrijeme dok je pričao, hitro je dizao ruke u zrak, razmahujući se tom bocom alkohola, te čak i poskakujući u mjestu, kao da bez toga njegov govor ne bi bio kompletan…Njegova niska figura odavala je takav dojam u tim trenucima da je izgledao baš poput djeteta. Gotovo pri svakoj trećoj rečenici bi, u svom prevelikom uzbuđenju, poskliknuo, uzvikivao, kao da je odveć skrenuo pameću…
‘’ ‘Tri tisuće godina bih te voljela… da mogu i dalje da te volim, dragi moj. Ali nama je došao kraj…’, rekla je…’ ‘’
‘’Oh kako sam samo patio, kako sam svakoga dana svog života od tog trenutka patio, kako i dan danas, poslije četrdeset godina, patim zbog nje. Ne, draga moja. Za tri tisuće godina te neću preboljeti! Tri tisuće godina kada bi mi Bog dao dug život na ovoj oholoj zemlji, moje srce bi i dalje izgaralo za tobom, poput nesagorivog plamena! Čekao bih te, čak i duže od toga, ako ćeš mi se vratiti, ako ćeš biti moja…Vratila bi mi se kada bih čekao tri tisuće i jednu godinu, zar ne?! Pa evo, cijelih četrdeset je već prošlo, skoro pola stoljeća, a ja i dalje čekam! Valjda je to dovoljan dokaz da bih čekao i tri tisuće i jednu!‘’
Bio sam prekomjerno iznenađen. Naime, i naslućivao sam bio da će starac početi pričati o nekom tužnom događaju, ali da je taj događaj toliko važan za njega, da će sa takvom energijom, sa takvom dubinom emocija, sa takvim žarom- verterovski- govoriti o tome… da četrdeset godina pati za jednom ženom, da zbog nje i dan danas pati i čeka na nju, da bi i tri tisuće godina, pa čak i više, na nju čekao kao što kaže, da je sve to toliko uticalo na njegovu spoljašnost i ponašanje, na njegov karakter i život…da je (sudeći po njegovom govoru) toliko dugo nosio sve to u sebi- u to nisam mogao da povjerujem. Tada mi je sinulo: ja sam bio mlad, veoma mlad da bih tog starog čovjeka shvatio, da bih razumio njegove patnje, da bih razumio prirodu ljubavi, da bih razumio šta život donosi… Nisam mogao razumjeti toga čovjeka, ne ja, koji sam imao samo šesnaest godina… Ali kako mi ga je bilo žao! Bilo mi ga je silno žao, jer je čak i u tom mraku djelovao veoma jadno i izmučeno.
‘‘Momče… Kakve god patnje da te snađu u životu, nemoj ponirati zbog njih… nemoj se predati njima… nemoj krenuti putem kojim sam ja davno krenuo, sa kojeg više ne mogu da se vratim… Život je isuviše kratak da bi zbog bilo čega godinama ponirao, tonuo u beznađe, utapao se u patnji… Pogledaj me, momče… Šta mi je preostalo? Ja sam poput sjenke u tami noći, neprimjetan sam, kao i da ne postojim… Svake druge, treće noći vraćam se sa ovom bocom alkohola iz te iste vražje kafane u ovo doba ili čak i kasnije… Pravo da ti kažem- ni moj život kao da u posljednjih četrdeset godina nije postojao… A prošlo je tako brzo… Sve je prošlo tako brzo!’’
‘‘Mladiću, kažu da je život kratak poput sna. Oni se varaju. Život je kraći od sna! Kraj je blizu kao još i naredno jutro! Ah, da sam toga bio svjestan u svojoj mladosti! Da sam samo bio svjestan ove činjenice, da nisam bio toliko slijep, da nisam imao koprenu na očima, kakav bih put izabrao!’’
‘‘Momče, ne zaziri od patnje, ne plaši je se, ali nemoj dozvoliti da te ona proguta kao mene… Čuvaj se toga! Pa pogledaj mene samo, čuj me, kako sam samo jadan, do kojeg stepena mizeran! No, dosta o tome, moja poruka tebi, momče, a život je pred tobom: budi svjestan svoga kraja, prolaznosti ovoga života, preklinjem te, budi svjestan svoga kraja, svoje smrti, koja je blizu još kao naredno jutro! Budi svjestan toga, i što više budeš toga svjestan, te činjenice, to ćeš bolje iskoristiti ovaj život, svaki njegov momenat, uzet ćeš ga za ozbiljno i nećeš ga prođerdati, trudit ćeš se da zgrabiš svaku njegovu priliku, i na kraju nećeš žaliti za bilo čim! Momče, upamti: sretni trenuci uistinu su blagoslov. Svaki trenutak, svaki udisaj je blagoslov! Ali, što je više sretnih trenutaka, mladiću, to je teža starost! Upamti i to: što su sretniji trenuci, to su teža sjećanja. Da, najsretniji trenuci proizvode najteža sjećanja, momče. Ali, ne mari za to! Bitno je što više takvih trenutaka proživjeti, mladiću! Što više takvih trenutaka imati, a starost postoji da bi se takvih trenutaka sjećali, i zbog njih patili. Na kraju krajeva, takva je priroda ovoga života: u starosti je svako sam, sam sa svojom prošlošću- sa svojim ispunjenim i neispunjenim ciljevima, sa svojim ostvarenim i neostvarenim snovima i željama, sa svojim prijašnjim tužnim, te sretnim trenucima, zbog kojih najviše pati… Tako je u ovoj našoj egzistenciji ljudskoj: na kraju je svako sam, ma koliko dragih ljudi imao oko sebe… Na kraju je svako nezamislivo sam, momče… Zato…’’
Zakašljao se. Taj kašalj djelovao je veoma opasno… Možda je bio i na pragu upale pluća, a da to nije shvatao, niti mario za to. Već mu je glas djelovao oslabljeno ; ulagao je posljednje napore da govori.
Zastao je na trenutak, pa dovrši:
‘’Živi ovaj život mladiću kako najbolje umiješ, gledaj da što više u njemu postigneš i što više stvari saznaš, a starost će ionako doći po svoje, to se ne može promijeniti…’’
Obuzet mrakom i njegovom pričom nisam primijetio da se počeo polahko udaljavati, dok je i dalje izgovarao svoju ispovijest:
‘’Nemoj završiti poput mene, koji sam zbog jednog ponora život upropastio…pogledaj me, momče, samo me pogledaj…’’
Jadni starac nastavio je mrmljati ove riječi dok je odlazio. Njegova niska figura polagano je nestajala u mraku iza mene. Ja nisam znao šta bih mu rekao na sve to. Sjećam se, bio sam u potpunosti zatečen- nikada prije nisam bio toliko zatečen nekim događajem, toliko rastužen nekim prizorom. Sjećam se da sam bio sav ukočen, ali ne od hladnoće noći- na nju sam dok sam slušao starčevu pripovijest u potpunosti zaboravio. Nimalo mi sada nije bilo hladno. Samo sam nastavio stajati tako, ne uspijevajući da se pomaknem od iznenađenja, kao da sam izgubio i sposobnosti pokreta, a i govora… Najzad sam samo uspio da nespretno izgovorim ‘zbogom’, ali vjerujem da me taj starac nije čuo, jer je već bio poprilično udaljen od mene. Sjećam se da mi je u tom trenutku sve to djelovalo kao san… Čak sam toliko bio iznenađen svim tim okolnostima: neizmjernom količinom neupamćenog snijega koji je neprestano padao, neizmjernom hladnoćom koja je lice grizla, nestajanjem električne energije, mrklim mrakom, da sam počeo da sumnjam da se to uopšte desilo… Počeo sam da mislim u tim trenucima da me nekakva vrsta demona spopala te avetinjske noći na tom šetalištu, da me taj demon opčinio, preuzeo kontrolu nad mojim umom, manipulirao njime stvarajući mi pred očima tu situaciju…
Prošlo je mnogo godina, a ja se još u potpunosti sjećam svakog detalja te čudne noći, tog nevjerovatnog događaja… Sve to mi i dalje izgleda poput sna… poput nečeg nestvarnog… onaj snijeg, ona okrutna hladnoća, ona neprobojna tama… Taj zagonetni čovjek s kojim sam se susreo, koji mi je gotovo sat vremena pričao o životu i svojoj prošlosti, a kojem čak ni lice nisam u potpunosti vidio, niti ime doznao… Još uvijek ne shvatam zašto je, kada je završio sa svojom pričom, istoga trenutka otišao. Volio bih da sam mogao da mu pomognem, pa makar i malo da ga utješim, ako je to ikako bilo moguće… On, međutim, kao da je bio isplanirao tu cjelokupnu situaciju- sa namjerom sreo mene na onom mjestu samo da bi mi ispovijedio svoju tužnu priču i prenio svoje misli, koje je tolike godine čuvao u sebi, baš u onome mraku- iz razloga što se jedino tako osjećao opušteno, što je to bio jedini način da se prema nekom otvori, da sa nekim postane u toj mjeri intiman da ispriča priču koja je za njega toliko važna, u koju je stao gotovo sav njegov život- a potom brže-bolje otišao, jer nije bilo izvjesno kada bi mogla doći struja, koja bi sav njegov plan upropastila.
Nikada poslije tog starca nisam vidio, niti sam čuo da neko govori o sličnome čovjeku…Dovoljno sam nazreo u onoj tami da bih ga zasigurno prepoznao da sam ga negdje ponovo susreo… Ali, nikada ga nigdje nisam vidio, čak ni na uglu ulice na kojem smo vodili naš neobični razgovor, a istina je da sam ga, mnogo puta kasnije, čak i sa namjerom, čekao na tom istom uglu noću ne bi li naišao iz pravca obližnje kafane, da njegov lik najzad razaznam pod uličnom svjetlošću i doznam njegovo ime, pa i da nastavim sa njim da govorim… Nikada poslije ga nisam vidio, kao da je nakon našeg susreta, nakon svoje ispovijesti meni, konačno otišao na neko mjesto da se, umoran i izmučen od svojih patnji, čekanja i lutanja, spokojno preda smrti.
Hodam ulicama gradskog šetališta, ali za razliku od početka svoje šetnje, sada u okolici ništa više ne opažam. Ljepotu i ugodnu atmosferu divne, neuobičajene, vedre decembarske noći uopšte ne doživljavam. Mlade ljude s kojima se i dalje mimoilazim i zbog kojih sam utonuo u razmišljanja na početku više uopšte ne registrujem, ne zamjećujem.
U tolikoj mjeri je u meni ostalo živo sjećanje na taj događaj, da ja, otkako sam ga počeo pričati, mjesto ugodne temperature i ljepote ove divne noći vidim samo onaj snijeg kako struji, osjetim samo onu surovu hladnoću na svojoj koži; da ja, mjesto osvijetljenih, čistih ulica punih žamora raznoraznih mladih ljudi vidim samo mračne, prazne ulice ispunjene tišinom i sniježnom pustoši ; i da ja, baš u ovim trenucima, u jednom sitnom dijelu svoje duše još uvijek gajim nadu da će se taj starac- taj kompletni stranac koji je za samo jednu noć postao i bio moj najbolji prijatelj, koji mi je zasvagda otvorio oči, koji je toliko uticao na rani stadij moga života i promijenio moj sveopšti pogled na njega- nakon svih ovih deset godina ponovo pojaviti na uglu one iste sporedne ulice, kojoj se upravo sada približavam. Ta nada nastavlja da tinja u meni, svaki put kada nailazim na ovu ulicu.
Cijeli ovaj čudni, davni događaj iz moga života koji sam ispripovijedao je moj odgovor vama, a riječi pri samom kraju starčeve priče su glavni dio odgovora, ako se pitate zašto je moj odnos prema životu u potpunosti drukčiji za razliku od većine ostalih mladih ljudi, ako se pitate kako sam ja ovako mlad postao svjestan prave prirode starosti i onoga što me čeka na kraju puta, te kako mogu da govorim o tome šta stari ljudi pretežno razmišljaju, i čak osjetim ono što leži na srcu starog ljudskog bića:
Budi svjestan svoga kraja, prolaznosti ovoga života, preklinjem te, budi svjestan svoga kraja, svoje smrti, koja je blizu još kao naredno jutro! Budi svjestan toga, i što više budeš toga svjestan, te činjenice, to ćeš bolje iskoristiti ovaj život, svaki njegov momenat, uzet ćeš ga za ozbiljno i nećeš ga prođerdati, trudit ćeš se da zgrabiš svaku njegovu priliku, i na kraju nećeš žaliti za bilo čim! Momče, upamti: sretni trenuci uistinu su blagoslov. Svaki trenutak, svaki udisaj je blagoslov! Ali, što je više sretnih trenutaka, mladiću, to je teža starost! Upamti i to: što su sretniji trenuci, to su teža sjećanja. Da, najsretniji trenuci proizvode najteža sjećanja, momče. Ali, ne mari za to! Bitno je što više takvih trenutaka proživjeti, mladiću! Što više takvih trenutaka imati, a starost postoji da bi se takvih trenutaka sjećali, i zbog njih patili. Na kraju krajeva, takva je priroda ovoga života: u starosti je svako sam, sam sa svojom prošlošću -sa svojim ispunjenim i neispunjenim ciljevima, sa svojim ostvarenim i neostvarenim snovima i željama, sa svojim prijašnjim tužnim, i sretnim trenucima, zbog kojih najviše pati… Tako je u ovoj našoj egzistenciji ljudskoj: na kraju je svako sam, ma koliko dragih ljudi imao oko sebe… Na kraju je svako nezamislivo sam, momče…
Zlatan Mrkonjić, rođen 1992. godine u Tuzli, u Bosni i Hercegovina. Završio gimnaziju ‘’Ismet Mujezinović’’ u Tuzli. Diplomirao na odsjeku za Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Piše prozu, isključivo na bosanskom jeziku.