Redakcija Zoran Janković
Zoran Janković
BAKSUZI
– Ja sam ti, prijatelju moj, rodjeni baksuz, najveća pehčina. Da nisam takav ne bi se ja rodio u Bosni, pa još i u Sarajavu. Od mene je veći baksuz jedino onaj ko je iz Bosne pa još iz Sarajeva a koji se oženio Čečenkom a to sam opet ja. Tako sam ti ja, prijatelju moj, postao veći baksuz od samog sebe. – Tako počinje priča jednog običnog čovjeka čija je porodica imala neobičan i težak životni put.
Dugo nisam vjerovao u to dok nisam saznao za neobičnu i tužnu priču o bračnom paru koji je živio u dva grada i oba grada su doživjela iste ratne sudbine. Živjeti u jednom gradu pa usred rata biti srećan što si izvukao živu glavu i otići u grad koji je hiljadu kilometara dalje i onda opet doživjeti istu ratnu sudbinu za dvije godine, to je ipak mnogo i za jednog strašnog, ratnog izvještača a ne za bračni par koji je htio samo da malo bolje i dostojanstvenije živi.
Upoznali su se slučajno kao što to obično biva jer je ljubav iskra koja se sama pali. Nju ne mogu zapaliti nikakve namještene vatre jer bez iskre nijedna vatra ne gori. Ako ona ne čuči u čovjeku i ako je ne osjeti onaj kome je upućena sve je badava. U nekima ljubav drijema ali oni to ne osjete, ne pokazaju i svi misle da su oni bez osjećaja, bez ljubavi ali i oni vole a to ne pokazuju.
Neno je jedan od hiljade običnih momaka iz Sarajeva, grada otvorene duše i otvorenih vrata, kakvog ga pamte generacije čiji su mu predstavnici uništili tu dušu i ostavili budućim generacijama samo mržnju, siromaštvo i nacionalni predznak koga je većina i ranije imala. Znači, budućim generacijama nije ostavljeno ništa i oni će, ako već nisu, vremenom otići iz zemalja koje su nastale na zgarištu Jugoslavije i vremenom će njihovi potomci zaboravljati svoje zemlje, porijeklo i naciju.
U takvom okruženju na samom početku rata Neno i njegova supruga, recimo da se zvala, Heda, koja je bila čečenskog porijekla, su odlučili da napuste, već duboko, ratom zahvaćeno Sarajevo i preko Beograda su otišli za njen rodni grad Grozni, glavni grad ruske republike Čečenije koja se nalazi na dalekom Kavkazu. Grozni je tada bio grad sa više od milion stanovnika a Čečenija dio ogromnog prostanstva Kavkaza koji je uvijek bio bastion umnih i ponosnih ljudi. Valjda zato se i tamo desio rat. Najlakše je manipulisati sa ponosnim i napaćenim narodima koji se odmah češu kad im se pomene riječ istorija. Strašna razaranja je doživio taj grad kad je u Čečeniji 1994. godine izbio rat. Strašna kažem, jer kad se nešto sruši od toga nema ništa veće, strašnije. Nešto je uništeno i ne postoji više i ako napravite isto, ono će biti slično ali ne ono staro, ne može se napraviti nešto starije. Generaciji koja pamti staro i sljedećim generacijama će biti svejedno sve dok neko ne počne da se češe za istoriju koja je uvijek batina sa dva štapa. Istorija je kao nevjerna žena koja odlazi ali se uvijek vraća kući. Nikad ne znate da li je bila u kupovini ili u švaleraciji.
Najveći baksuz koga ja znam Neno i njegova bistra Heda su opet igrom slučaja i dobrotom prijatelja sačuvali goli život. Kasnije sam saznao da su živjeli u Moskvi a o njihovoj daljoj sudbini ne znam. Zabavili smo se svi svojim mukama i sudbinama. Ja se samo sjetim ponekad ovakvih sudbina običnih ljudi koji su tražili samo jedan običan život pod parčetom neba koje i njima pripada. I ovo je jedna od priča o dobroti i sudbinama ljudi koji nisu imali sreće. Bili su baksuzi ali živi i zdravi.
Uostalom, svi moji vršnjaci, svi mi koji se sa sjetom sjećamo lagodnog života osamdesetih godina prošlog vijeka, a htjeli bi da zaboravimo nesretne devedesete, dolazimo u period života kad se ujutro probudimo sretni smo što smo zdravi i živi. Ponekad, kad nam se učini da smo mnogo propustili, da nam nedostaje jedan čitav dio života, dobro bi bilo da se saberemo pa oduzmemo ono što mislimo da nije valjalo i vidjećete da nam se isplatilo živjeti ovoliko godina. Ako je nekom potrebna utjeha niko mu nije kriv što nije pročitao pa poslušao davno izrečene riječi Zuke Džumhura:
„Na Balkanu je od sve pokretne i nepokretne imovine najpametnije imati KOFER.“
Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.
Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/razne-slike/plamen-vatra-varnice/slides/eksplozija-vatreni-plamen.html
