Sovjeta Grubešić: Pismo pjesniku

Sovjeta Grubešić

PISMO PJESNIKU

Gospodine pjesniče,

objesila sam veš da se suši. Sada sjedim i pišem pismo, Vama neznancu. Nikada nisam mislila vidjeti Vas  licem u lice i pozdraviti kao dobra poznanica. Poznanica sam samo ovim beskrajnim prostranstvima u čijim daljinama plave planine srce od sjena oblaka prave, a  priče pričaju stare vodenice s kamenjem potoka i pucketanjem drveta. Ali ako mislite da ste mi potpuni neznanac, varate se. U dušu sam  Vam ušla ovako izdaleka. Kako je to moguće, pitat ćete se? Pa, lijepo. Imam Vašu knjigu pjesama umotanu u šarenu glatku stranicu  časopisa što mi ga dade čovjek ,koji se izgubio na putu za vrh planine. Napio se hladne vode s izvora, zahvalio i iz ruksaka izvadio časopis. Čuvala sam ga dugo. Iščitavala vijesti o glumicama i glumcima, nešto o zdravlju što već ionako znam , kako se zdravo hraniti  brusnicama i sirovim maslačcima, pa od vrijeska praviti čaj za pluća i umivati se da ne dobiješ bore. Najljepše su mi bile reklame za putovanja, neke kreme i haljine što mi nikada neće zatrebati. Ali, slike su bile  jarkih boja, pa sam ih polijepila brašnom i vodom po sobi da mi ljepše bude ujutro buditi se. Druge sam spremila u ormar ispod posteljine. Kad jednog dana dođe mi prija i donese Vašu knjigu.Reče, dobilo dijete za uspjeh u školi, ali neće da je pipne, sve neke slike traži, kako ono bješe, da stripove. Pa je dadne meni da se imam čime zimi zanimati.

Nisam joj htjela pokazati ljutnju. Šta će meni pjesme? Znam ja puno pjesama od moje pokojne mame. Jednog dana promijeni se situacija.Onaj moj, malo cvrcnuo, pa me istjera iz kuće. Knjiga stajala na prozoru pod oknom da ga učvrsti, baš taman bila, i kad se uzjurih, ne znam zašto, zgrabih Vaše pjesme i pobjegnem u šumu na proplanak iznad stijene kuda se bojao penjati. Tu prvi puta pročitah  riječi sa stranica. Tekle su mi kao gutljaji vode žednom čovjeku. Ne brzo, govorila sam sama sebi. Bit će ti zlo od tolike ljepote. Ali ne! Ne zaustavlja se oko lako nad sunčanim satom u polju i šuškanju žitnog klasja po taktu ljetne vremenske kazaljke. Ni nad lokvicama zabrinutim da li će koraci vidjeti kako su neuredne , a bogami ni nad  nepoznatim pismom, koje su mokrim nožicama po gradskom asfaltu pisali vrapčići. Naiđoh i na ljepotu  neodumirućih ljubavi , što me bila sramota prvo čitati, ali poslije vidjeh da tu nema ništa ružno već samo sjeta istkana nekim meni nepoznatim riječima.

Drugi puta, kada onaj moj opet nasrnu na mene, popeh se na tavan, s knjigom u džepu i poželih da uvijek bijesan bude, koliko mi je bilo lijepo biti  u društvu s Vama.I tako, kada se korice od silnih bježanja počeše kidati zamotam ih u slike iz časopisa, pa mi knjiga još ljepša postade. Tražio je, onaj moj, gdje je, okno landaralo, ali sam ja šutjela. Prevrnula kecelju i knjigu sakrila u džep. Šta znam kad će opet poludjeti , što ću onda sama bez igdje ikoga?

Vi ste mi, Gospodine pjesniče uljepšali život. Dobro sam zapamtila Vaše ime. Hodala sam livadama i ponavljala ga sve dok mi ne ostade u mislima. Isto tako, neke Vaše pjesme primih u pamet i cijelu noć s njima u naručju ušuškana u miru i ljepoti, sa smiješkom počeh jutra dočekivati. Šta se smiješ, pita onaj moj, a ja lažem kako sam se sjetila neke šale. Do šale mi nije bilo, nego do njegova bijesa. Za vraga, smiri se on, pa danima sve nekako dobar, a mene žuljaju pjesme ko kamenčići u gumenim čizmama i već mu htjedoh kazati za Vas kada na radiju začuh da ste oboljeli. Pojačah ton, što se njemu ne svidi , pa ga smanji, ja pojačam, on smanji i onda ja pobjesnih kao nikada u životu. Razbila sam najljepšu vaznu, a i jedina je bila. Zareže i njega komadić, poče plakati ko malo dijete, na što ga otjerah kroz šumu kod doktora .Više Vas nije bilo u emisiji, ali znam šta sam čula.

Požurih se objesiti veš i napisati Vam pismo, da znate koliko ste dobra drugima donijeli. Neka svo to dobro sad prijeđe na Vas. Neka ozdravite. Možda naberem borovnica i pošaljem Vam, uz pismo, da ih uzimate onako kako piše u časopisu ili  vrijeska za čaj. Onaj moj mi sada neće smetati, kada je vidio da mogu i ja pobjesniti, i otjerati ga. Samo bi mi ga bilo žao, jer on nikada nije čitao nikakve pjesme, pa mislim da ne bi ni Vaše. Na livadama za njega ne bi bilo nikakve utjehe.

Probat ću ovo pismo poslati na adresu radio stanice, oni sigurno znaju gdje ste Vi. Ne ostavljajte me, molim Vas, Gospodine pjesniče! Vaše su mi riječi izliječile život. Sada ja želim Vaš. Živite za one druge ljude kojima treba Vaša riječ, da ih podstakne pogledati oko sebe i vidjeti koliko je svijet lijep, a svi ljudi, muškarci i žene jednako važni pod, kako ste rekli, nebeskim izvorima vremena.

Želim Vam sve najbolje, neka Vam misli budu u plavilu daljina negdje blizu mene, da Vam predam moju snagu življenja u kojoj su sva osjećanja svijeta bila i opstala. Pa ćete i Vi.

Potpis nečitak.

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/razne-slike/slides/ploca-sa-egipatskim-hieroglifima-u-britanskom-muzeju.html