Redakcija Zoran Janković
JUNAK DANA
Strašni momenti, kao bljesak munje, odlučuju o našim životima. To ljudi zovu sudbinom ali i to je nečija odluka. Neki to zovu strašni sud. Ne, to je prosto trenutak slabosti, nemoći, kukavičluka i to nikad ne treba osuditi, ne zbog religije – opraštanja ili dobrote, kojom sam ja opčinjen, nego zbog toga što se to moglo i nama dogoditi; samo nismo bili na tom mjestu, u tom momentu i nismo bili slabi, nemoćni i kukavice. Biti kukavica nije sramota, to je prirodno stanje nekih ljudi. Sramota je biti varalica, lažni heroj, prodavac magle o nacionalnoj svijesti. Ali masa to voli. Ne kaže se badava u našem narodu za političara: Što laže ali ga je lijepo slušati. Postoje i trenuci hrabrosti, koju svi nosimo u sebi i koja čuči u nama, krije se možda sav život ali ponekad se uspravi i pojavi tamo gdje je niko nije očekivao. O tome govori ova priča.
U isti razred samom je išao jedan običan i ni po čemu poseban dječak. Recimo da mu je ime bilo Ahmet. Tih, miran, prosječan đak, loš sportista, stidljiv prema ženama, preblag prema drugovima; uvijek u drugom planu. Običnim riječima rečeno slabić. Prošao kroz mladost neopažen. Završio fakultet i nije imao posao kad su se svi zapošljavali. Preživljavao od majčine penzije, štediljiv i odan majci i dvjema sestrama. Prema onima koji ga nisu nikad izbjegavali vjeran i pažljiv prijatelj. Jedan od njegovih prijatelja sam bio i ja. Nijedan rođendan, nijedno rođenje moje djece, Ahmet nije propustio. Samo bi se pojavio toga dana u vrijeme kad nema drugih gostiju popio himber. (Himber je sok od maline i samo se u Sarajevu tako zove po njemačkoj riječi koja znači malina). Kafu i alkohol nije trošio. Čestitao bi, posjedio kratko, precizno izračunato vrijeme (ne prekratko i ne predugo da se ne uvrijedimo) i otišao tiho kako je i došao. Nikad nije zvao telefonom da traži nešto, a kad ga nazoveš i treba ti uvijek je bio na usluzi. Rijetko smo se slučajno sretali u gradu i tada bi jedva pristao da popije piće, himber, naravno. Nije imao novca za kafanu a da pije na tuđi račun nije htio. Kad pitam što se ne ženi (ja ne znam da je ikad imao djevojku), što ne nazove nekog od naših drugova iz škole ko ga može zaposliti, da ga zaposlim kod mene, uvijek je govorio vidjeću ili ima vremena.
U aprilu 1992. nad Sarajevom su se nadvila ratna vremena. Nekom je trebalo da komšija mrzi komšiju, da moja nacija mrzi tvoju naciju. To je posao koji se u siromašnim društvima brzo obavi. Iz lagodnih 70-tih, polako su nas uveli u tmurne 80-te a zatim u mračne 90-te. Lagano podijele ljude na dvije ili tri strane i rat može da počne uz naravno razne pomagače sa svih strana. Jednog od tih dana, kad su u Sarajevu danju pucali snajperi a noću, kad je bio policijski čas, papci ubijali jedni druge a raja to sve gledala na tv danju, u nadi će to proći, sreli smo se moj Ahmet i ja, i tog popodneva i odlučili da malo prošetamo. Niko nije mnogo šetao tada. Većina se spremala za mogući rat, kupovale se svijeće, šibice, pravile zalihe hrane kao da je Sarajevo atomsko sklonište. Eto, a mi smo trebali da budemo različite strane što je, normalno, bilo nemoguće. Razgovarali smo o svačemu samo ne o mogućem ratu. Htjeli smo odemo u Veliki park da malo posjedimo na klupi i došli smo do Higijenskog zavoda. To je jedna lijepa raskrsnica, koja s jedne strane pored Alipašine džamije vodi prema Skenderiji a suprotno tome je široka ulica koja žuri prema Koševu. Ove dvije ulice siječe Titova ulica kojom prolazi tramvaj. Tu se nalazi i tramvajska stanica. To mjesto je, uvijek popodne, puno ljudi. U momentu kad prolazili pored tramvajske stanice čulo se nekoliko tupih pucnjeva kao da neko puca iz lonca u daljini. Svi smo se razbježali. Bio je to snajper. Neko neobjašnjiv je, s nekog nebodera pucao po gradu. To se tih dana dešavalo često. Neki su pucali iz zabave koja se zove preplašiti ljude a neki su pucali u ljude. Ahmet i ja smo pobjegli u zgradu Higijenskog zavoda i kroz staklo od ogromnih vrata gledali kako svijet panično traži zaklon. Poslije nekoliko trenutaka, (takve stvari se ne broje minutama), plato je bio prazan, samo je jedna žena ležala pored tramvajske stanice i zapomagala. Vidjelo se da je bila ranjena u nogu i nije mogla da ustane. Snajper se više nije čuo. Svi su se negdje sklonili i u strahu ćutali. U sablasnoj tišini čulo se samo zapomaganje ranjene žene koja je pokušavala da se skloni sa brisanog prostora ali nije mogla da ustane.
Ahmet mi je stavio ruku na rame i rekao: Čuvaj se, Zoka!
Učinilo mi se da se oprašta od mene. Otvorio je masivna, ulazna vrata i istrčao napolje. Uhvatio je ženu oko pasa i vukao je prema zgradi. Bio je mršav i nije imao snage da je nosi. To je trajalo čitavu vječnost ili se meni tako činilo. Dovukao je do stepenica i tada, u zaklonu , smo mu mi, nijemi posmatrači, pomogli da je unese unutra. Rana na nozi nepoznate žene nije bila teška, prostrelna, kako se to kaže, i brzo su je smjestili u neka kola odvezli u bolnicu.
Nekoliko ljudi koji su sve vidjeli i ostali tu (tada su svi imali svoje brige a i bježalo se od nesreće kao da je to zarazna bolest, valjda iz sujevjerja), potapšali su Ahmeta po ramenu i hvalili ga kao junaka a on je samo nijemo gledao trag krvi koji se ostao na mjestu po kom je vukao ženu po asvaltu.
Snajper se više nije čuo i polako se svijet razilazio kao da ništa nije bilo. Ostali smo Ahmet i ja i portir koji je i dalje samo pričao o sebi, kako ću ja noćas da radim kad nam vidite šta rade. Nismo ga pitali ko su ti što nam ovo rade, pomislio sam da su to oni za koje je možda i on glasao na izborima. Ostavili smo ga da o tome razmišlja. Imao je čitavu noć pred sobom.
Naravno nije nam bilo više stalo do šetnje. Došli smo do Marijinog dvora a Ahmet je pričao i dalje o običnim stvarima kao da se ništa nije desilo. Na rastanku smo se izljubili prijateljski a to nikad nismo imali običaj. Valjda u nevolji ljudi se skupe jedni oko drugih a taj zagrljaj je bio naš način da pokažemo odanost i podijelimo sav nerečeni strah koji smo zbog dolazećeg rata duboko osjećali i nemoć da sve to spriječimo.
Taj događaj je to veče bio na tv-u. Neka kamera je snimila nekog čovjeka koji je pričao o Ahmeta kao heroju i a kamera je za momenat zastala nad Ahmetovim likom.
To veče nisam spavao i padalo mi svašta napamet. Da li su sad oni, koji su se Ahmetu rugali, kad smo igrali fudbal, da ima dvije lijeve noge, vidjeli ovaj snimak i bar za trenutak se postidjeli svojih dječijih riječi. Da li se, oni koji su pričali da je glup što ćuti i smotan ko sajla, stide. Da li su svi papci ovog svijeta to vidjeli da je običan, tih, miran i nenametljiv čovjek, koji se nikad nije potukao, nikad opsavao nikoga, za koga su svi govorili da je kukavica, da li su vidjeli da je postao junak dana.
Počinjao je rat i događaji su se brzo smjenjivali. U maju 1992. ja više nisam bio u Sarajevu a Ahmeta više nikad nisam vidio. Poslije rata, koga god da sam pitao za njega niko nije znao ništa. O običnim i nenametljivim se inače malo zna. Njegova zgrada je izgorila do temelja za vrijeme rata. Ni tu nisam ništa saznao. Da li vi, možda, znate nešto o sudbini moga prijatelja koji se zvao, recimo, Ahmet.
