Zoran Janković: Kišne kapi i suze

Zoran Janković

KIŠNE KAPI I SUZE

Kakav je to život kad ležiš i čekaš da prestane kiša. U apsulutnoj tišini čuje se samo dosadno dobovanje kišnih kapljica po oluku. Jednolična muzika koja smeta ušima i stvara nesigurnost u duši i tijelu koje je naviklo na pokret. Kiša me uvijek podsjeća na nečiji odlazak, na završetak lošeg filma sa izvrsnim glumcima, filma koji ostavlja trag u sjećanju samo onima koji su u njemu igrali.

Sjećam se te kišne večeri:

Nemirnih dječijih osmjeha, tihe muzike sa raštimanog klavira, žurke u moju čast i naše posljednje noći. Društvo koje je dogovoreno i svi su znali šta će se desiti samo je jedna obična, ljudska nada govorila:

„Möglich nicht. (Možda ne.)“

Gledao sam kroz mokri prozor kako se more bori sa divljim vjetrom. Pogledom za koga si znala da ništa dobro ne obećava. Znala si o čemu razmišljam. Osjetio sam tvoj dah i znao šta ćeš me pitati. Znao sam šta ćeš reći milujući Petera, plavušana koga sam neizmjerno volio. Stavila si mi ruku na rame i rekla:

“Bleib hier bei uns. (Ostani s nama.)

Uživaj u mojoj djeci i gustom, crnom vinu. Volim da osjećam tvoje pristustvo.”

Pogledali smo se. Znala si šta mislim, i rekla si:

„ Ja, dann. Verstehe ich. (Da svakako. Razumijem.)

Zauvjek ću se sjećati jedne suze koja se, kao molba, slivala niz tvoj obraz i kišnih kapi koja se dobovale po zatvorenom prozoru. Bile je to suza jedne Njemice. Nije lako izmamiti njemačku suzu. Nisam to ni tražio. Htio sam samo da znaš da ne mogu drugačije. Htio sam da znaš da si mi draga i da uživam u tvom društvu i tvojoj djeci. Htio sam ti, takođe, reći da to sve nije dovoljno za jednu, veliku ljubav kakvu si ti  htjela da napraviš od jednog lošeg filma sa izvrsnim glumcima. Htio sam još nešto da ti kažem ali nisam. Rekao sam sebi:

„Jednostrana ljubav je kao kapljica vode koja padne na asvalt i ne ostavi nikakav trag. Raspe se i niko je više ne može vidjeti.

Ostaju samo uspomene na neko kišno doba i dobro društvo.“

Bilo je to prije mnogo godina a ja se, evo i danas, sjećam muzike koja je svirala te večeri, muzike u moju čast i posljednjeg valcera koji nismo plesali.

Kaiser valz. (Carski valcer.)

Volim to i danas u nekoj kišnoj i bezličnoj noći. Sjetim se i ugodnog društva koje se pravilo kao da je ovo obična žurka i koje nije vidjelo čak ni tvoju poslednju suzu i moj pogled odsutan i bez smisla. On je govorio mom tijelu da moram dalje a jer srce nije igralo igru koju smo zamislili. Njegov takt je bio kao beskrajna rijeka kojom plove misli o onome što ti nisi mogla a možda nisi ni htjela da shvatiš. Imati nešto je stvar posjedovanja a osjećati nešto je stvar ljubavi. Ako te dvije stvari nisu jedna pored druge onda je to loš ples bez obzira na prekrasnu muziku. Takav je bio i naš posljednji valcer.

Nismo ga plesali samo smo slušali muziku i gledali se.

Ko zna gdje si danas. Nadam se da uživaš u tvojoj djeci i unucima. Sad kad pijem crno, gusto vino i kad pada sumorna, septembarska kiša, pomislim na tebe i dižem čašu za svu pažnju koja si mi činila. Za lijepe riječi i način na kojim si ispunjavala prostor u kom smo živjeli, na blage, plave oči dječaka koji su se naivno smješkali i tvoju ponosno podignutu glavu dok si poslednji put nazdravljala crnim, gustim vinom.

Nažalost, život nije apsolutna tišina i nije apsolutni sluh zatvoren u boci kao duh. Ja sam morao da dišem svoj vazduh.

P.S. Ova priča je, ustvari, jedno, obično pismo koje nikad neće biti poslato. Priča je odgovor na prvo i posljednje pismo koje sam dobio od žene o kojoj je govorila priča. Poslije našeg rastanka, mjesec dana kasnije, dobio sam mirišljavo pismo, napisano urednim i smirenim rukopisom osobe koja zna šta želi da napiše i koja zna šta

hoće. To pismo, nažalost, nemam sačuvano ali ga se sjećam kao da sam ga juče dobio. Umjesto toga da Vam ga prepričavam zamoliću Vas da pročitate pjesmu koju sam o tom pismu napisao prije nekoliko godina:

Mene tražiš

.

Grad poznat mojim uspomenama.

Država u kojoj nikad više nisam bio.

Mladi smo i razuzdani. Budim se. Rano je ljetno jutro.

Nema te pored mene. Vidim tragove u pijesku i pratim

ih na pustoj plaži. Plitki su i kratki a odlučni.

Nisi žurila kad si odlazila. Završavaju se u plićaku.

Gledam zabrinuto u pusti i beskrajni okean.

Hladna voda me zasu po leđima:

Mene tražiš. (Suchst für mich.)

Nasmijana si i vještim pokretima,

mokrim peškirom brišeš mi leđa.

Grad Sarajevo.

Država Jugoslavija.

Iskusni smo i razložni. Budim se. Rano je zimsko jutro.

Čitam tvoje iznenadno pismo.

Pišeš mi da neću nikad vidjeti tvoje tragove u snijegu.

Znaš da bi bili plitki, kratki i odlučni jer ti nikad ne žuriš kad odlaziš.

Znaš da bi se završavali na mokrom i očišćenom asvaltu.

Znaš da bi se pojavila nasmijana sa vrućim somunima ispod ruke,

baš te ramazanske večeri dok iftar zamiče iza sunca.

Znaš da bi rekla:

Mene tražiš. (Suchst für mich.)

Održala si obećanje i nikad nisi došla.

Zato te i nisam nikad tražio. Zato te se i sjećam.

Keats: “A think of beuty is a joy forever”

“Sjećanje na lijepo je radost zauvjek.”  

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/razne-slike/slides/kapljice-vode-vise.html