Zoran Janković: Pita ”Sarajlija”

Sjedim i razgovaram s čovjekom koji ima preko osamdeset godina. Razgovara neobično za njegove godine. Ne žali se na malu penziju, na visoke cijene i reumu u koljenima. Visok i uspravan, nimalo poguren, što je karakteristika starijih ljudi koji se nikad ne predaju. Jedina, njegova mana je što govori tiho i polako kao da bira riječi a ima riznicu u sebi. Govori, naravno, opširno i bez prevelikog zanosa, što priliči njegovim godinama, kao kad pripravnik čita na programu državne televizije neku reportažu o važnom političkom događaju. Ne podiže ton, dikcija mu je ravna kao crta na kardiografu nekog ko je umro ali zato su njegove riječi vrele i zanosne jer on priča o svom rodnom kraju iz koga je otišao prije više od sedamdeset godina.
Sjeća se jasno ali samo ponekad podigne glavu prema meni prateći pomno da vidi da li ga slušam jer navikao je da ga ljudi sve manje slušaju, malo zbog godina koje omladina ne cijeni a njihovi roditelji i kad bi imali vremena ne bi htjeli da učestvuju u onome što je nekad bilo dio neke njihove tradicije jer to danas nije dobro za dobar glas ili kako se to sada kaže na našem lijepom jeziku – dobar imidž. Danas je dobro biti rođen u najvećem gradu i imati čitavu porodičnu lozu sa asvalta a izuzetno je pase pričati o porjeklu svoje porodice ako je ona sa sela što je većinom tako zbog velikih migracija stanovništa koje su se dogodile u drugoj polovini prošlog vijeka.
Eto, tako ja poslednji, strpljivi, balkanski Mohikanac pijem neku poslednju, popodnevnu rakiju od kasija i slušajući starog, dobrog čovjeka nađoh u njegovim riječima svoju novu priču. Kasnije sam shvatio je ovaj čovjek dugo planirao da mi ispriča taj događaj jer je znao da ja pišem i da volim sve što ima veze sa nečim što je dio tradicije Balkana ma kakvu god je on imao.
Priča počinje u jednom selu u Crnoj Gori, u blizini mjesta Golubovci, u plodnoj dolini Zete, gdje su ljudi drugačiji od ostalih Crnogoraca, nekako blaži, smireniji i tiši, ako se za ovaj narod takve riječi uopšte mogu iskoristiti. Poslije nekih ratova po imenu Balkanski, u doba kad se raspadala Otomanska imperija, Turci su se povlačili sa mnogih teritorija pa i iz Zete. S njima se povlačio kao u svakom ratu narod. Na Balkanu su seobe naroda normalna pojava kao promjena zvjezdice ili nekog drugog simbola na zastavi neke normalne države. Tako su se sa velikog dijela teritorije Crne Gore povukli mnogi Muslimani a da je jedini razlog njihove seobe kao i svih seoba bio strah od nove vlasti. Ipak, u nekim krajevima pa i u Zeti su se zadržale mnoge muslimanske porodice. U jednom takvom selu u kome je stanovništvo bilo mješovito rodio se prije više od osamdeset godina junak naše priče.

Bilo je to doba strašnog siromaštva za ljude koji su živjeli u urbanoj sredini a kamoli na selu u plodnoj ali nevjernoj zemlji Zeti. Sve što danas posiješ ne znaš hoćeš li sutra požnjeti a ako nemaš ništa šta dolazi zima i glad. Bilo je to doba kad nije bilo kreditnih kartica i ostalim pogodnosti koje nam danas čine život lakšim, ali je bilo više slobode i duha zajedništa jer siromaštvo zbiližava ljude i otkriva jasno svačiji karakter.
Imalo se mnogo djece jer su bila takva vremena. Nije bilo svih pogodnosti koje nam je donio napredak čovječanstva u vidu televizije i interneta i sličnih stvari koje su korisne ali tupe pamet i uništavaju duh. Tada je ljudima bila prirodna zabava najdraža. To je ona zabava koju danas mi civilizovani i emancipovani ljudi više upražnjavamo kao sport. Seksualni život, danas većinom, ima svoj termin kao neka rekreacija, džoging ili u najboljem slučaju to je prijatan događaj pred spavanje. Tada je bilo drugačije i bilo je zato više djece. Naravno, da nije bilo električne energije koja je smrtni neprijatelj nataliteta u šta su se mogli sa velikim čuđenjem uvjeriti svi oni koji su živjeli u ovom Posljednjem balkanskom ratu. Svi kukaju što nema struje osim onih koji imaju svoj par. Možda bi tu i statističari mogli pomoći da se toga neko sjetio devet mjeseci kasnije.
U takvoj sredini, u drugoj deceniji prošlog vijeka, rastao je znatiželjni dječak, moj govornik, čija je porodica bila malo imućnija u tom selu jer mu je otac bio zanatlija koji je naučio nekoliko zanata u Češkoj i u kasnim godinama se oženio. Majka mu je imala jedinu šivaću mašinu u selu što je porodici donosilo dodatni materijalni prilog i poštovanje kod ostalih stanovnika tog sela.
Koliko god su se poštovale porodice različitih konfesija u tom selu, toliko su se i razlikovale po načinu oblačenju, po govoru a i po načinu ishrane. Tradicionalno crnogorska kuhinja je bila siromašna brojem raznim vrstam jela ali je bila kalorična i jaka. Jelo se pečeno meso na sto načina ali variva, čorbe i kolači nisu bili u njihovoj tradiciji. Muslimanske porodice su imale drugačiju kuhinju. Uvijek se nešto jelo kašikom i uvijek je bio neki komadić kolača.

„Ja sam uživao najviše kad su Muslimanke dolazile kod moje majke da im šije jer onda smo mi djeca uvijek dobijali neobičan kolač. Obožavao sam kadaif, kome nisam i znao pravo ime nego sam ga zvao rezanci.”
Govorio lagano svoju priču stari gospodin a ja ga nisam prekidao nego bih tek ponekad nešto dodao da ne zaboravi da i ja učestvujem u priči:

„Jesu li pravili halvu, sirotinjski kolač. Ja sam je volio. To danas rijetko ko pravi a zgodno je za ova brza vremena. Lako se pravi, može se dodati malo čokolade ili cimeta i eto dobrog i jeftinog kolača na brzinu.“
Govorio sam ja o svojim kulinirskim umjećima a čiča se samo smješkao jer je imao spremnu priču i znao je da ću joj se ja obradovati. (Ako ste nestrpljivi da saznate o čemu se radi vi nemojte čitati ovu rečenicu. Jednostavno je preskočite).
Samo malo je popravio naočare kao da hvata novi zalet ili je zaboravio na momenat gdje stao i nastavio je priču stari čiča sa istim žarom kao maloprije. Govorio je da je znao kako se prave svi kolači jer je volio slatko a to je tada bilo neobično za jednog dječaka od deset godina pa još u Crnoj Gori.
Jednog dana je taj dječak čuo od svojih roditelja, dok su razgovarali, priču o čudnoj ženi koja je došla u goste kod nekoga u selu; Muslimanki koja nije nosila dimije i bila je iz Sarajeva za koga je znao da grad u nekoj dalekoj
zemlji Bosni. Brzo se priča proširila među njegovim vršnjacima koji su kao svaka mladost priči dodavali razne đakonije u koje su neki i vjerovali pa su čekali pred kapijom porodice koja je imala goste da vide kako izgle-
daju koljena jedne Muslimanke. Mašta kao svaka im se ostvarila ali mnogo godina kasnije i u jednoj mnogo drugačijoj zemlji koja se zvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. I junak ove priče je bio jedan od tih voajera a da nije ni znao šta ta riječ znači.
Kao što to obično biva desilo se da je vidio tu ženu kad se najmanje nadao. Došla im je u kuću. Njegova majka je primila gošću sa posebnim poštovanjem jer je bila iz druge zemlje, žena iz grada i zaista drugačija ali ne baš takva kakvu je zamišljala mašta njegovih vršnjaka. Istina je bila da nije nosila dimije.

– Imala je haljinu ali koljena neke žene osim koljena moje majke, vidio sam tek mnogo godina kasnije. – Rekao je stari gospodin i nastavio priču o haljini koja je izgledala kao spavaćica njegove majke. Kad je žena otišla dugo su o njoj razgovarali njegovi roditelji. O nemoralu kakav se događa u gradovima i sreći što je to daleko od njih pa ne može da im pokvari djecu.
Žena je na poklon donijela mali zavežljaj. Majka je odmotala ranije paketić i dugo razgovorala sa ženom iz Sarajeva o nečemu što junak naše priče nije čuo jer su one razgovarale u prostoriji u koju on nije imao pravo da ulazi jer su to bile ženske prostorije. Znao je da tu ima nešto slatko jer su se na poklon uvijek donosili kolači. Majka je pozvala djecu i rekla da će danas jesti jedan kolač koji nikad nisu jeli i da pripaze i ne jedu mnogo jer je kolač veoma sladak pa im može od njega biti muka.
„Smijao sam se majčinim riječima jer sam mislio da meni ni od jednog kolača ne može biti muka.“
Kad je to izgovorio stari gospodin je napravio pauzu i činilo se kao da nešto traži po džepovima ali ja sam već znao o čemu se radi i pravio sam se nezainteresovan za njegovu neobičnu aktivnost. Znao sam da on podiže tenziju i čeka da ja pitam kako se zvao taj kolač. Kad je vidio da se ja smješkam, samo se promeškoljio u stolici i rekao:
„Dobro, sve je u redu, da nastavim.“
Ja sam se i dalje smješkao a on je prilično nezadovoljan neuspjelim gafom nastavio da priča:
„Majka nam je stavila na sto masni papir na kome se nalazio tajanstveni kolač. Lijepo je mirisao ali ja njegovim izgledom nisam bio oduševljen. Na prvi zalogaj sam se zaljubio u njega. Predivno je bio presladak. Majka je bila u pravu. Ovo se ne jede mnogo ali je zato mnogo lijepo.“
Govorio je ljubitelj kolača i dalje kako su mu braća i sestre jeli prstima pa su ih oblizivali da ne bi dragocjeni saft negdje drugo završio van njihovih usta. Stvarno je dugo trajala priča o jednom običnom kolaču ali ja se nisam predavao. Nisam htio da pitam kako se zvao taj kolač. Kad sam se najmanje nadao čiča me upita: – Znaš li kako se zvao taj kolač? – Naravno da sam odgovorio da ne znam.

„I ja sa pitao moju majku i ona nije znala. Rekla joj je ona žena ali je ona zaboravila.“
Majka se pravila se kao da razmišlja i kad se sjetila, rekla je:
„To vam se djeco zove PITA SARAJLIJA.“
Sad sam ja bio iznenađen ali poučen iskustvom iz razgovora sa ovim čovjekom sam se i dalje smješkao ali začuđeno. Stari govornik je sa velikom dozom ponosa i nostalgije rekao:
„Od tada u mom selu više nikada nisam jeo pitu ”Sarajliju” jer nije bilo nekih nepoznatih sastojaka koji se u nju stavljaju a bili su vrlo skupi.
Tek mnogo godina kasnije, u Beogradu, kad sam bio student, ja sam, pred izlogom jedne slastičarne, bio strašno razočaran kad sam vidio da se moja pita ”Sarajlija” ustvari zove BAKLAVA.”

Zoran Janković, rođen u Sarajevu, 1954 godine, kad je narod na ovim prostorima živio život dostojan čovjeka. Do1992. živio je u SFR Jugoslaviji.
1993. preživljavao u BiH. Od 1994. životario u dvije države koje više ne postoje a danas živi u Srbiji. Živio je u pet država a preselio svega 400 kilometara.
Danas živi i radi u Beogradu i na svom sajtu objavljuje prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: Baklava, foto: Robert Kindermann (http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Baklava(RobertK).jpg)