Redakcija Zoran Janković
PORUKA PJESNICIMA
Jedne večeri sam na internetu čitao pjesme Izeta Sarajlića. Čitao sam njegovu poslednju zbirku pjesama o Sarajevu u ratu. Kad čitam njegovu poeziju kroz glavu mi prođe čitava mladost jer on je pjesnik moje generacije. Običan, nenametljiv a veliki pjesnik čije su pjesme pitke za čitanje a oplemenjuju dušu i pomažu tijelu da prebrodi sve ono što svaka mladost nosi sa sobom.
Čitajući zbirku pjesama o golgoti koju je proživljavao za vrijeme rata i o dubini ljudskosti koju nije izgubio dok su padale granate oko njega, vratio me je u nemilu stvarnost u kojoj sam i sam bio.
,,Sarajevska ratna zbirka” je njegova poslednja knjiga. Čitajući je možete se lako prisjetiti svega što se događalo tih hudih 90-tih u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Prolaze pjesme jedna za drugom. Posvećene ljudima koje poštuje i cijeni. Ima tu posveta ljudima koji su tada bili daleko od njega ali su i dalje bili u njegovim mislima i sjećanju na neko lijepo doba u kome njegova generacija i nije uživala dugo. On je pripadao generaciji koja je proživjela dva svjetska rata. Biti dva puta po pet godina u životu gladan, siromašan i nesrećan a uprkos svemu ostati vedrog duha i široke bosanske duše mogu samo Veliki a jedan od njih je i Kiko Sarajlić.
Kada sam pročitao pjesmu „Razmišljaći u Skenderu Kulenoviću“ zastao sam i jednostavno zanijemio. Pročitao sam pjesmu još jednom i sa nevjericom sam sebi rekao:
„Taj čovjek je iste godine razmišljao isto kao i ja a bili smo u različitim uslovima i na različitim mjestima. Razmišljali smo o istom čovjeku.“
Tih godina ratnih, poslije neke sahrane, sjedio sam u društvu Matije Bećkovića, čovjeka velike i tople riječi i prelijepih stihova koji su krasili um svakog mog vršnjaka koji je volio poeziju. Ima li neko ko se ne sjeća Vere Pavladoljske. Stihova o beskrajnoj ljubavi pisane riječima koje su svima jasne. Znao sam da su Matija Bećković i Izet Sarajlić bili prijatelji po peru i osjećanju, po tananoj duši pjesničkoj.
Bili su pjesnici generacije koja je voljela i kad pati. Nisam znao da su bili i dobri prijatelji i drugovi. Kad su došla smutna vremena odvela su ih različitim putevima koje nosi ratni vihor. Sarajlić je ostao onaj isti pjesnik duše koja nosi sa sobom i ljubav i bol jednako. Matija Bećković mi je tih sat vremena što smo razgovorali ostao u sjećanju kao čovjek koji izbjegava razgovor o Sarajevu kao da će kad izgovori tu riječ dobiti neku bolest. Govorio je uopšteno, umno i šeretski sa mnogo duha, kako on to samo zna, ali u mojoj duši je ostao opori osjećaj. U gradu u kom sam se rodio i živio te godine, tih dana se ginulo i nije bilo vrijeme za šeretske priče i razgovor o Sarajevu. Mislio sam da sam ja osjetljiv na tu temu ali kad sam, poslije mnogo godina, pročitao riječi Izeta Sarajlića, shvatio sam da sam bio u pravu kad se nisam slagao sa logikom Matije Bećkovića. Naravno, da nisam rekao Matiji Bećkoviću u našem razgovoru šta mislim o njegovim riječima, kao što mu to nikad nije stigao da kaže Izet Sarajlić. Možda mu ni on nikad ne bi to rekao. Samo mu je napisao pjesmu:
Razmišljajući o Skenderu Kulenoviću
.
Jedini koji bi mogao,
da ne kažem i morao,
da napiše
muslimansku varijantu
“Stojanke Majke Knežopoljke” –
to je Matija Bećković.
.
Samo što on to neće.
.
Osim talenta
za tako nešto je potrebna
i Skenderova ljudska širina.
Te večeri sam razmišljajući o sudbinama pjesnika, nalazeći da su i pjesnici obični ljudi sa manama i vrlina, tražio sam u sebi neke riječi kojima bih opisao dubinu duše kojom neko može poslati prijekor prijatelju, nježno a da shvati onaj kome su riječi upućene.
Takva je bila duša Izeta Sarajlića. Odlučio sam da pjesmu ,,Razmišljajući o Skenderu Kulenoviću” objavim na mom zidu na Fejsbuku jer sam smatrao da ljudi treba da vide i neke stihove koji upozoravaju na nestalnost ljudske prirode. Nisam ni sanjao šta će se desiti ali sam znao da pjesma neće biti prihvaćena. (Tenziju danas izazivaju bilo kakve riječi koje imaju konotaciju koja ne odgovara trenutnom establišmentu). Poslije nekoliko lajkova koje obično šalju oni koji i ne čitaju ono što je napisano doživio sam salvu ogorčenja od ljudi koji su se predstavili kao ljubitelji poezije. O sadržaju tih komentara, prosto ne želim da pišem, jer su se svodili na riječi da niko nema pravo da dira u lik i djelo druga Matije Bećkovića kao da je on J. B. Tito lično. Naravno, da nisam vodio raspravu na tu temu ali sam odlučio da, duboko nesrećan što niko nije stao na stranu Izeta Sarajlića, napišem pjesmu mrtvom pjesniku Izetu Sarajliću:
Poruka pjesniku
Ponoć je. Ja čitam poeziju Izeta Sarajlića.
Eto, ispade, odjednom, pjesma:
Dobri moji Sarajlije,
ja sam noćas u velikoj prednosti.
Ko sad spava ne zna
šta je noćas propustio.
E moj Kiko, da si ti živ
kao nekad kad sam ja bio mlad
ko zna šta bi ti noćas napisao.
Ni onda oni koji su spavali
nisu znali šta propuštaju.
Bolje bi bilo da smo i mi
neke godine propustili i prespavali.
.
Možda bi ti večeras napisao:
Valjda nam je ZATO DANAS svima ovako.
Tu pjesmu sam objavio opet na mom zidu na Fejsbuku i dobio kao i obično mnogo pohvala i svi komentari su bili pozitivni a većina nije ni znala zašto i kako je nastala ta pjesma. Nije ih ni interesovalo. Vremena su brza i živi se pa i čita kratko a atraktivno i naravno nekvalitetno. Samo rijetki koji su povezali ta dva posta na Fejsbuku rekli su da je moja pjesma lijepa ali da lajkuju Izetu Sarajiću.
Jedna moja prijateljica, koja zna kojom brzinom dišem, sjetno mi je rekla da se džaba mučim jer se vatra i voda nikad ne mogu pomiješati. Bila je naravno u pravu pa sam joj to i odgovorio. Ipak ja sam vječiti optimista i rekao sam:
„Mala velika moja, večeras ćemo za njih voljeti“
Za Izeta Sarajlića i Matiju Bećkovića pjesnike jedne generacije koja nije priznavala različitosti vezane za naciju i vjeroispovjest koje su bile privatna stvar pojedinca. Ima nas i danas koji smo takvi ostali.
Mi smo oni koji vole pjesnike Izeta Sarajlića i Matiju Bećkovića a za ostalo će se već svačija savjest pobrinuti.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.
Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.
