Redakcija Zoran Janković
Zoran Janković
TETKA MILEVINA PRIČA
Svake godine, nekako, uoči Vaskrsa, javila bi mi se telefonom jedna žena koja nije pripadala krugu mojih prijatelja. Viđali smo se, ponekad slučajno, u gradu i uvijek je bila spremna na topao, ljudski razgovor i nije skidala osmjeh s lica. Bila je to zgodna žena u srednjem životnom dobu na čijem licu su vidjele godine koje su je stizale i koje sve lijepe žene podnose vrlo teško pa na drugoj strani traže kompenzaciju za mladost i doba života koje polako prolazi. Ona je to radila prilično nezgrapno jer joj se na licu jasno primjećivao višak pudera kojim se pokušavala da odagna bore koje su otkrivale njeno životno doba. Pored sve dobrote i šarma koje je posjedovala ipak je ta mana bila jako izražena jer šminka i način na koji svoju svjetlost prikazuje neka žena je stvar ukusa. Ova simpatična i dobra žena ga, jednostavno, nije imala.
Poslije kratkog, telefonskog razgovora i ugovorenog dana, dolazila bi u našu kuću, progovorila s nama nekoliko riječi, nostalgično pričajući o mladosti koju je provela u našem kraju. Govorila nam je, pokazujući pažljivo rukom neke prostorije u našoj kući, o njenoj majci, o sebi i o mojoj baki. Činilo mi se, ponekad, kad izgovori ime moje bake, da poželi ustati da bi pokazala svoje poštovanje prema njoj. Ubrzo bi izvadila iz svoje skromne i neukusne torbe nekoliko stvari koje nam je kao relikviju donosila svake godine: vaskršnje poklone koji su bili stvar izuzetne pažnje.
Dobijali smo prekrasne, šarene priglavke i vunene čarape, za svakog člana naše porodice, koji su bili ispleteni tako da su nepogrešivo pristajali nogama svakog od nas. Uvijek sam se čudio kako neke žene, koje pletu, znaju tačno koliko će noga nekog djeteta narasti za godinu dana a ona ni-
kad to dijete nije vidjela.
Vi se naravno pitate zašto je ta žena, svake godine, donosila poklone našoj porodici, baš na Vaskrs, koji se kao i ostali vjerski praznici nije tih 80-tih godina baš često slavio. Ni mi nismo, u našoj kući, obilježavali Vaskrs nego smo išli kod moje majke i to je bio razlog zbog koga je Mira (tako se zvala žena koja je donosila poklone) dolazila kod nas nekoliko dana prije Vaskrsa. Odgovor na vaše ispravno pitanje je vrlo komplikovan ali ima mnogo razloga zbog kojih je nastala ova priča.
Te predratne osmdeset i neke godine prošlog vijeka, smo proveli jedno prijatno popodne sa ženom koja je ispunjavala davni zavjet njene majke koga je ona dala tamo neke nesretne 1969. godine 12. aprila, na Veliki petak. Tog dana je umrla moja dobra, baka Anđelka.
Priglavke i vunene čarape, koji su, i ove nesrećne devedeset i neke kao i svake druge godine od smrti moje bake, bili naš Vaskršnji poklon je plela žena koja je imala, te predratne godine, oko osamdeset godina i bila poluslijepa. Ta žena nije poznavala moju djecu a mene nije vidjela od još mojih dječačkih dana, otkad je osjetila slabost u nogama i otkad je bila slabovida a od tada je bilo prošlo dosta godina. Ovi pokloni su bili izrazi poštovanja prema mojoj porodici zbog pažnje koju je učinila moja baka jednoj časnoj ženi koja se na njenom grobu zaklela da će se dok je živa sjećati naše porodice zbog dobrote koja joj je učinjena. Dvadeset i više godina poslije smrti moje bake, moja porodica i ja dobijali smo, uvijek iste Vaskršnje poklone samo se njihov broj uvećao kako su se naša djeca rađala i rasla.
Čime je zadužila moja baka, ovu poštenu i otresitu ženu, kakvu ja pamtim, tetka Milevu, reći će vam ova priča.
Davne pedeset i neke godine prošlog vijeka, kad su se još uvijek vidale rane od rata i kojekvih stradanja koja je doživljavao narod u našoj balkanskoj državi, jedna mlada žena sa dvoje djece, koja je po završetku rata iz nekog sela kod Rogatice došla za mužem u Sarajevo, preko noći je ostala bez stana i bez muža. Nikad nećemo saznati zašto se nije obratila Crvenom krstu ili nekoj organizaciji tog tipa za pomoć, nego je preko nekih ljudi saznala da je moja baka, sve do završetka rata i do zabranjivanja rada, bila član dobrotvornog društva Kolo srpskih sestara u Sarajevu. Pošto je to društvo bilo zabranjeno, moja baka je primila nesrećnu ženu i njenu djecu u jednu malu, tavansku sobu naše kuće koja je služila kao prostorija za stare stvari. Ni naša porodica nije mnogo bolje živjela jer nam je u poslednjoj nacionalizaciji bila oduzeta sva imovina osim jednog stana u našoj kući od 60 kvadratnih metara i tavana na kom se nalazila ta soba. U toj maloj sobici od dvadesetak kvadratnih metara, koja se imala drveni patos i koji je bio uvijek čist i izriban u boju dukata, ja sam, mnogo godina kasnije, organizovao žurke u kojima je bilo i po dvadesetak istomišljenika jednog dječaka koji je volio poeziju i rokenrol i nikad nam nije bilo ni usko ni tijesno, jer ja pripadam generaciji kojoj je bila važnija pažnja i druženje nego komfor. Danas je to teško zamisliti jer su izrasle generacije kojima je na prvom mjestu komfor i materijalno i kad to imaju najčešće su dovoljne sami sebi i najbolje im je društvo monitor računara.
Soba u koju su se smjestili tetka Mileva i njena djeca, imala je jedan, veliki prozor i ogroman prag nasred sobe koji je, ustvari, bio fosna i dio krova. Bila je uvijek okrečena u bijelo što joj je još više davalo utisak skromnosti. Sa današnje perspektive ova soba je više nego neuslovna prostorija za život jedne porodice. Ali za neke su je sudbina tog vremena spremila takve prilike i da su smjerni sa ponosnom tišinom se samo smješkali polupismenoj rulji koja je odjednom postala vlast pa je po samoj prirodi logike autrokratske vlasti smatrala da svi trebaju prividno imati jednako a u ustvari oni koji su imali vlast živjeli su u kućama i stanovima koje su proglasili narodnim. Znači oduzmeš nekom kuću „u ime naroda“ i ti se useliš u nju. Jedna jevrejska poslovica kaže: „Da Bog da imao pa nemao.“
Ta poslovica se ponovila mojoj porodici pedesetak godina kasnije u Poslednjem balkanskom ratu čiji je smisao bio da komšija mrzi komšiju i da se po nacionalnoj osnovi proglasimo istima ili izdajnicima.
Pošto je Kolo srpskih sestara bilo zabranjeno, poslije Drugog svjetskog rata, žene koje su nekad radile u tom društvu su se sastajale po vlastitim stanovima, pomno praćene pogledima onih koji su, a takvih u svakom režimu ima, radili za „našu stvar” i pratili sve one za koje su sumnjali da su protivnici nove vlasti i nadali su se da će jednog dana i oni biti dio te vlasti.
(Kad malom čovjeku date vlast neizbježno ćete saznati kolika je veličina njegove neljudskosti.)
To nije sprečavalo osobe, koje su predane ideji da pomažu one koji su u nevolji, da daju sve od sebe i izvuku iz nevolje osobe koje su bile anatemisane, iz ko zna kog razloga, od nove vlasti. Razlozi su većinom bili političkog karaktera a odnosili su se na osobe koje nisu ni znale a ni htjele da se bave politikom. Bilo je dovoljno pokazati prstom na nekoga i da mu se čitav život, ni dužnom ni krivom, sruši u trenutku. To se u istoriji malih naroda često i vremenski pravilno ponavlja.
Ubrzo su nesrećnoj ženi, koja se zvala Mileva, bakine prijateljice pomogle da nađe neki posao a jedino što je znala je bilo da pere i pegla po kućama. Pošto je po prirodi bila skromna i jednostavna a smjerna i poštena žena za nju nije bilo problema da prehrani svoju porodicu. Njena kćerka Mira, žena sa početka priče, je završila filozofski fakultet a sin Mićo ekonomiju a bili su djeca pralje. To je u tom periodu bio vrlo čest slučaj u našoj balkanskoj državi kojoj je bilo stalo da se narod opismeni i da šire narodne mase imaju što veće obrazovanje. Poslije desetak godina života u kući naše porodice, tamo šezdeset i neke godine, tetka Mileva i njena djeca su dobili od neke boračke organizacije stan i oni su odselili iz naše kuće. Ostaće zauvjek tajna šta se dogodilo s njenim mužem. Ja sam čuo od mnogih dušebrižnika mahalskog karaktera, mnogo priča o tome ali pošto sam samo rođen u mahali i poznajem njen mentalitet neću vam ni jednu verziju ispričati jer pravu istinu, vjerovatno, nikad nećemo saznati a petparačke priče ne čitaju pravi čitači za koje Vas ja smatram. Poenta je na jednoj, poštenoj ženi, odanoj svojoj porodici, koja se kroz život borila sama veoma hrabro a poznato je da hrabre sreća prati. Eto, ta obična i polupismena žena, tetka Mileva, je smatrala da je moja baka bila dio njene sreće i nikad je nije zaboravila.
Zavjet koji je dala prekinuo je novi besmisleni, balkanski rat a o sudbini te dobre žene i njene porodice nikad ništa nisam saznao jer desilo nam se ponovo doba beznađa, doba kad je materijalno i lično postalo važnije od osjećanja u srcu, kad se ljubav prema prema domovini i porodici izražavala histeričnim govorima i besmislenim hvalospjevima. To je ono doba kad se sudbina igra sa dobrotom koja ne odstupa nikad od svojih principa baš kao što ni ova skromna žena nije odstupala od svojih osjećanja.
Ja se nadam da sam ovom pričom, koju sam davno pričao mojoj djeci, uspio da im ugradim bar zrno dobrote koju priča nosi i za koju sam siguran da u svakom čovjeku čuči samo neke druge osobine kao što su samoljublje i bezosjećajnost, i ne daju dobroti da se uspravi.
Hvala Vam, poštovani čitači što ćete Vašoj djeci pročitati ovu priču, umjesto bajke pred spavanje, bez obzira na to kako će oni reagovati. Dobrota je kao duh iz životne boce i nikad ne znamo kad će iz nje izaći. Ona se hrani lijepim riječima i samo malom, pruženom pažnjom koja nam danas često nedostaje.
Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.
Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.
Istaknuta slika: http://www.besplatne-slike.net/mrtva-priroda/slides/vecernja-idila-slika-mrtve-prirode.html
