Zoran Janković: Ti si, matere mi, glup

Zoran Janković

TI SI, MATERE MI, GLUP

Tamo u proljeće vlažno i gadno, kad su se na gradom u kom sam se rodio, kako se to na televiziji kaže, nadvijali tamni i spori oblaci nadolazećeg rata, nekog kišnog, kako se to su Sarajevu govorilo, mrljavog marta, u kasno jutarnje popodne, kad smo već bili preživjeli prve barikade i strah od rata je postajao sve veći, a nekako po osjećanju, iz duše smo govorili, da ne može biti rata, pijemo mi u kancelariji drugu kafu. Smatram da sam, tada izrekao najveću glupost o mogućnosti da se ne zarati u Sarajevu, ali u šali, kad mi je bilo dodijalo da slušam preplašene ljude, koji su svoj strah liječili mržnjom prema kumovima, prijateljima i ostalima koji se nisu s njima slagali a bili su druge vjere. Koje je vjere ko bio? Ni dva posto nije bilo vjernika ali sklanjalo se u krilo svoje nacije ko da su ovi ostali postali odjednom drugačiji. Elem, ja rekoh u šali najveću glupost:

„Šta vam je ljudi? Kod nas ne može biti rata. Mi smo olimpijski grad. Cijeli svijet će ustati da nas brani od onoga ko nas napadne.”

Bude ljudima lakše kad im neko da neku riječ utjehe. Osjete neku toplinu oko srca, pa im drago mada i oni ne vjeruju u ono što im je rečeno. Tako sam ja mislio da će reagovati moje kolege na poslu, kad ta neizbježna tema, RAT postala već uobičajeni gost uz našu podnevnu, lijepu i socijalističku kafu, koja je trajala obično dva sata. Ovoga puta, međutim, nisam bio u pravu. Jednostavno se primiše dvoje kolega na moju priču i počeše da prave planove šta bi svijet učinio kad bi se kod nas ozbiljno zaratilo. Nisu uzimali za ozbiljno to što je, od Nove godine, u Bosni poginulo pedesetak ljudi u kojekakvim obračunima kojekakvih vojski. Naširoko su pokrenuli priču da bi odmah Olimpijski komitet tražio od Ujedinjenih nacija da se spasi Sarajevo, za koga je Samaran, predsjednik Komiteta, na završetku Olimpijade rekao na našem jeziku:

„Doviđenja drago Sarajevo.”

Stvarno čovjek rekao pošteno. Nije više nikada došao u Sarajevo. Maštaju moje kolege dalje:

„Kad to Samaran opet kaže u UN onda će ko biva sve zemlje skočiti i spasiti nas od mrskih nam neprijatelja.“

Ja onako, kao usput, dodam:

„A naši neprijatelji, koliko se ja u ove naše ratove razumijem, se zovu MI SAMI.“

Vide moji kolege da se ja zezam i samo odmahuju glavom:

“Lako je Zoki. On ne pripada ni jednoj partiji. Njemu svi ne valjaju.”

I dan danas poslije dvadeset godina to isto ja govorim i ni za po jada se ne češem i lijepo mi. Niko me ne shvata ozbiljno a meni lijepo. Nemam obavezu da lažem za partiju, za svoj narod; jer su svi moji. To vam dođe isto kao u fudbalu kad svi znaju da navijaš za neki tim a ti kažeš nešto realno, recimo, da slabo igraju naši, odmah te pitaju:

“Za koga ti, ba navijaš?!”

Tako se mi siti napričasmo za vrijeme radnog vremena koga je bilo sve manje a šupljih priča i plašenja sve više. Dosadilo meni da budem tema i smislim izgovor:

“Ljudi, ja nemam cigara. Odoh da ih kupim.”

Žao mi svake pare koju ću dati za cigare jer ja nisam pušio do onoga mitinga kad su ko fol obarali nacionalne stranke oni koji su ih i doveli na vlast. Nestala mi žena bila iza neke debele policijske kanafe na Marijin Dvoru i zaglavila u skupštini dva dana. Pucali na njih sa svih strana. Sve legalne i ilegalne vojske pucale na svoj narod. Mi smo na televiziji gledali da narod neće da izađe iz skupštine, da ko fol tamo neki obaraju vladu, a jadni ljudi uključujući moju ženu, koja je zaglavila s druge strane kanafe, nisu smjeli da izađu jer se napolju pucalo. Ovi napolju htjeli da uđu unutra. Ne da obore vladu nego da sačuvaju živu glavu. Uglavnom miting je uspio, vlada naravno, nije oborena. Bilo je nekoliko ranjenih, ali se to, poslije onoga svega što se kasnije događalo, ne računa. Ovako je bilo sigurno a ko kaže da je bilo drugačije, nek mu je serbez, kad umije da laže samog sebe, mada je i to neka nova moda. Kad  političari, recimo, lažu sami sebe, oni poslije imaju opravdanje da su bili u zabludi. Kad to običan narod radi kažu za njega da je budala. Eto, ni kad lažemo nismo isti.

Krenem ja do Narodne Banke u ulici Maršala Tita da kupim cigare. Nisu cigare prodavali u Narodnoj Banci nego preko puta nje na ulici kod izloga knjižare „Veselin Masleša“. Kad god i danas prođem tim putem meni padne na pamet moja, dobra baka Anđelka koja je, kad je imala blizu sedamdeset godina a pravila se senilna,  uveseljavala moje društvo. Pitam ja nju onako kao slučajno:

“Bako idem u grad treba li ti nešto?”

Ona je znala da je to naša čuvena šifra i odmah bi rekla:

“Treba. Dobro si me napomenuo. Kupi mi pak papir ali plavi, dva komada.”

Ja se pravim da nemam pojma gdje se to kupuje:

“Gdje bako, da ti kupim pak papir plavi. Zar to još uvijek postoji?”

Ona bi onda ozbiljnim i začuđenim glasom rekla:

“Kako ne znaš? Pa u ulici Kralja Aleksandra preko puta Hipotekarne Banke u knjižari Kajon i sin.” (Ta se knjižara se drugačije zvala ali ja ne mogu da se sjetim pa sam stavio ime ovog prozvođača makaza. Onaj ko zna kako su se zvali vlasnici knjižare neka mi javi da prepravim priču.)

Ovi moji jarani, koji su bili samnom, bi blenuli u moju baku i klimali glavom ali himber niko nije odbijao da popije jer ga je moja baka savršeno pravila. Kad bi izašli napolje pitali bi me da li moja baka prolupala. Ja se smijem i kažem:

“Jok, moja baka vas zajebava. Ona je pet puta veći mangup od nas deset.”

Naravno kad im objasnim gdje je ta knjižara i da mojoj baki ne treba pakpapir i oni se smiju pa se ta priča prepričavala kasnije na Kovačima i za druge bake ali meni nije smetalo jer sam znao ko je autor ovog vica. Moja prelijepa Baka Anđelka.

Kod te knjižare koja se nekad zvala recimo Kajon i Sin a poslije se zvala „Veselin Masleša“ je stajao neki mršavi i visoki čovjek i prodavao cigare. Stavio on dobro očuvanu, kartonsku kutiju,  pokrio je nekom krpom da to izgleda kao radnja i stavio sve tri vrste cigara na improvizovani sto a ostalo valjda drži sa strane jer se boji policije. Inspekcije se više niko nije bojao jer su se izgleda inspektori prvi prepali rata pa postali blagi i zaobilazili švercere. Priđem ja i kažem:

“Daj jedan plavi Ronhil, majstore. Sredio si ovo danas ko pravu radnju. Mogao bi i kafanu da otvoriš. Imaš stolnjak.”

On sav unezvijeren gleda lijevo-desno poskakuje. Vraća mi kusur i kaže:

“Hajde, ne zajebaji, matere ti . Nije mi do zajebancije.”

Gledam ga ja zblanutog i pitam da ga nije pokupila policija i vidim da čovjeku nije do priče i taman da krenem kad odnekud opali snajper. Toga su se Sarajlije tih dana plašile kao da je ih veće zlo može snaći. Svi se razbježasmo a da niko nije znao ni gdje je pogodilo i koga je pogodilo. Čuješ samo tupi udarac kao daje nešto palo u ogromnu metalnu kantu za vodu. Sagneš se mahinalno, pobjegneš negdje gdje misliš da ti je zaklon i čekaš. Šta se čeka niko ne zna. Ko da je to tramvaj neki opasni pa čekamo da prođe. Poslije neodređenog vremena oni koji to nisu čuli počnu da dolaze iz nekih ulica ali i onda brže bolje se i oni sakrivaju. Kad je prošlo to neodređeno vrijeme u kome se ništa nije dešavalo naišao je neki tramvaj sa čaršije i iz njega izlaze ljudi koji pojma nemaju šta se ovdje događa pa i oni bježe. Kao da neka utvara negdje stoji pa se svi sklanjaju a ne vide je. Prvih nekoliko, kad se odvaži da pretrči i ode svojim putem, daju hrabrost drugima i trećima i ljudi stvarno nastave da idu kao da ništa nije bilo. Na mjestu gdje smo mi stajali se i nije ništa desilo. Tada sam čuo najzlokobniju rečenicu:

“Čija li je majka sada zakukala. Ko je pucao dabogda mu pucalo po glavi. Osvetićemo se.”

Okrenem se da vidim ko je to rekao ali masa svijeta ide i ne okreće se. Razmišljam:

“Kukala tebi pamet govorniče. Niti si vidio ko je pucao, ni na koga je pucano a ti se već svetiš.”

Nacionalna mržnja u kombinaciji sa strahom koja je danima bila servirana kao na tacni od ovog čovjeka kome ni lik nisam vidio napravila je osvetnika. Svetio se čovjek neviđenom pucaču. Pomislio sam da je možda to bio neko od njegove porodice da li bi tako rekao.

Odlučim da kupim još jednu kutiju cigara kad sam vidio da prodavac namješta svoje kartonsku radnju ispred izloga:

“Daj još jednu kutiju da ne dolazim poslije, može opet nekoj budali pasti na pamet da puca.”

Pogleda me mršavi prodavac i reče:

“Vidiš li sad što nisam dobre volje. Cijelo jutro ovako pucaju. Taman mi krene posao a oni pucaju. Ma da mi je znati u šta pucaju, pucalo mi po glavi.”

Ovo pucalo im po glavi bilo je postalo kao uzrečica. Mislim ja i kažem mu:

“Što se bolan ne skoniš odavde? Ko da nemaš  gdje na drugom mjestu prodavati cigare?”

Gleda me on i nervozno, kao da mu je to ritual, kad mu neko kupuje cigarete, vrti glavom lijevo-desno, cupka nogom i kaže:

“TI SI, MATERE MI, GLUP. Đe da idem. Znaš ti kako se ovdje dobro prodaju cigare?”

Izvinem se ja, kao svaki čovjek koga uhvate u gluposti. Pozdravim se s njim a on samo odmahnu glavom, stavi prst na kraj čela njegove glave, koja je bila pravilnog oblika kao kutija od tena*.

Kasnije sam kad bi vidio glavu tog oblika, uvijek razmišljao da li su i ti ljudi pametni kao što je ovaj. Da li se svi koji imaju taj oblik glave rađaju tako pametni. Nikad nisam saznao odgovor na to pitanje a bliži mi se šesta decenija života. Možda ja nisam nikad ni bio pametan ali sam bio vrlo srećan što sam tog dana u ulici pokojnih Kralja Aleksandra i Maršala Tita preko puta bivših Hipotekarne Banke i Narodne banke Jugoslavije baš kod bivše knjižare pokojnih Kajona i Sina i „Veselina Masleše“ SAZNAO DA SAM GLUP.

Vjerovatno sam ja kasnije bio još gluplji ali nisam nikad bio lud da za tuđe ideale i tuđe materijalne stvari mrzim moje komšije.

Mnogo ljudi je u Sarajevu stradalo zbog tuđih ideala koji su im se u jednom trenutku učinili da su i njihovi. Mnogo ljudi je stradalo zbog materijalnih dobara koje su mislili da moraju čuvati. Oni sigurno nisu nikad pročitali riječi pokojnog Zuke Džumhura:

„U Bosni ti, moj jarane, od svega što je materijalno, je najpametnije imati kofer.“

Ja sam živio u zemlji koja možda nije bila idealna ali bolja nikad u istoriji Balkana nije, sigurno, postojala. To je zemlja koje više nema. Ostale su nakaze sa zastavama i nacionalnim grbovima, koje izgledaju kao kuće bez krova i domaćina, u kojima životare preostali odnosno zaostali stanovnici pokojne Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije a jedan od njih sam ja.

*Tene su isključivo sarajevski izraz. Odnosio se na patike za tenis koje su jednom periodu bile u modi. Kasnije sve što je ličilo na njih se zvalo TENE. Istine radi, i u drugim gradovima bivše nam zemlje, su se nosile iste patike i svaki grad je imao svoj naziv za njih ali niko patikama  nije tepao. Kutija od tena je bila u obliku kvadra pa se za takav oblik glave govorilo: „Vidi mu glave kao kutija od tena.“ 

Zoran Janković, rođen u Sarajevu 1954. godine. Živio u Jugoslaviji do 1992. godine. Do 1993. godine živio u Bosni i Hercegovini. Od 1993. godine živi i radi u Beogradu. Poezijom se bavio kao mladić i objavljivao u raznim omladinskih časopisima. Sve do juna 2011. godine nije se bavio pisanjem. Naime, tog juna je preko prijatelja stupio u kontakt sa starom prijateljicom koja živi nekoliko hiljada kilometara daleko od njega i s kojom od tada putem interneta svakog dana razmjenjuje pjesme. Zahvaljujući njoj, njegovoj Muzi ponovo piše poeziju.

Na svom sajtu piše prozu, poeziju i još po nešto: http://zoka.thecrazy.me/

Istaknuta slika: http://www.bbc.co.uk/news/uk-17390057