Redakcija Smotra 2. proleterske divizije u Boanu neposredno uoči bitke na Sutjesci, maja 1943. godine.
Bitka na Sutjesci, od 15. maja do 16. juna 1943. godine bila je zajednički napad Sila osovine koji je za cilj imao uništenje jugoslovenskih partizanskih jedinica u blizini Sutjeske u jugoistočnoj Bosni. Odbijanje te ofanzive je bila prekretnica za Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu.
Nijemci su nazvali taj plan Operacija Schwarz (“Crno”). Ova ofanziva je uslijedila nakon Operacije Fall Weiss (Bitka na Neretvi), koja nije uspjela ostvariti isti cilj: slomiti partizane i zarobiti njihovog vođu Josipa Broza Tita, Nijemcima poznatog kao “Walter” (što mu je bilo tajno ime prije rata u komunikaciji sa SSSR-om). U poslijeratnoj Jugoslaviji ta se operacija nazivala i Peta neprijateljska ofanziva.
Sile osovine su okupile oko 127,000 kopnenih vojnika i oklopnih vozila, uključujući Njemačke, Italijanske, jedinice NDH, i Bugarske jedinice, te preko 300 aviona, pod njemačkim zapovjedništvom, protiv 18,000 vojnika operacione grupe od 16 brigada Jugoslovenske Narodnooslobodilačke vojske. Nakon što su okupili trupe, Nijemci su započeli sa ofanzivom. Sile osovine su iskoristile svoju prednost u početnoj poziciji da okruže i izoliraju partizane na području Durmitora, koji se nalazi između rijeka Tare i Pive u planinskom dijelu sjeverne Crne Gore i natjerale ih na žestoke borbe kroz cijeli mjesec na kršovitom terenu.
9. juna su Nijemci skoro uspjeli u naumu da likvidiraju Tita kad je bomba pala pored čelne grupe i ranila ga u ruku. Titov pas, njemački ovčar Luks, se po opisima događaja žrtvovao da spasi Titov život.
Suočena sa skoro isključivo njemačkim trupama u završnom okruženju, NOA (Narodno oslobodilačka armija) se konačno uspjela probiti preko Sutjeske kroz linije 118. Njemačke, 104. Jägerske i 369. Hrvatske Pješačke divizije na sjeverozapadnom pravcu, prema istočnoj Bosni. Tri brigade i središnja bolnica sa preko 2000 ranjenika su ostale okružene, i po Hitlerovoj naredbi njemački vrhovni zapovjednik general Alexander Löhr je naredio i izvršio njihovo uništenje. Okrutni Nijemci su ubijali bez biranja, ubivši i ranjenike te nenaoružano liječničko osoblje. Uz to, jedinice NOA trpile su i od nedostatka hrane i lijekova, i mnoge je pokosio tifus. Ukupno je stradao 6,391 partizan, više od trećine vojnika koji su ušli u borbe. Njemački zapovjednik na bojnom polju, general Rudolf Lüters, je u svom završnom izvještaju opisao takozvane “komunističke pobunjenike” kao “dobro organizirane, vješto vođene i s nevjerovatno visokim borbenim moralom”.
Odmah po proboju NOA se regrupirala i započela kontraofanzivu u istočnoj Bosni, čisteći utvrde Sila osovine u Vlasenici, Srebrenici, Olovu, Kladnju i Zvorniku tokom sljedećih 20 dana. Ova bitka je bila prekretnica rata u Jugoslaviji. Od te tačke pa nadalje, partizanski pokret biva sve jači i kreće se ka potpunom oslobođenju Jugoslavije od fašista i domaćih izdajnika. Ova bitka je pokazala odlučnost i vrhunski moral jugoslovenskih partizana. Kasnije je postala važan dio kulture u SFRJ
Tekst: bs.wikipedia
