Redakcija Priča Nikole Šimića Tonina Umro burek na Baščaršiji, napisana u prvom licu u formi pisma, na satiričan način progovara o nekoliko aktualnih problema bosanskog podneblja.
Pismo bratu u Njemačku, odnosno Švabiju, piše brat iz Bosne i Hercegovine i tuži se kako mu iz Njemačke šalje sve manje novaca. Naime, brat iz BiH i njegova obitelj čuvaju imetak što je krvavim žuljima brat u inozemstvu stekao da mu to:
…ne razvuće mahnita svjetina k’o Alajbegovu slamu.[1]
Silno mu se i besramno umiljava, a ne zaboravlja ni riječi samohvale: Dragi brate moj: vrijedni, pošteni, pametni… kao što sam ti i sam: vrijedan, pošten i pametan, te kako pismo odmiče navodi sve neosnovanije razloge zbog kojih bi mu trebao slati više novca. Nesvjestan vlastitih proturječja, brat iz BiH posebno ističe nesebičnu požrtvovnost sebe i njegove obitelji, koji su se radi što boljeg (o)čuvanja bratove imovine ostavili svakog posla i uskratili svakog sticanja vlastitih dobara! Na račun potonjeg želi da mu se to – po Božjoj pravdi – pošteno nadoknadi.
Kako bi ga uvjerio u svoje tvrdnje otvara mogućnost uzurpatorskog djelovanja iz redova buduće obitelji brata iz Njemačke – njegove buduće žene, oštrokonđe koja ga možebiti okreće protiv vlastite krvi. Argumentacija i paradoks koristoljubivih konluzija dosežu svoj vrhunac u središnjem dijelu pisma kada nakon svega brat iz BiH izjavi:
Sve smo mi to zavrijedili dan noć pližući po tvom da se tko drugi ne useli, ne unese guzicu, te nam ne daješ svoje, već nam daješ naše.
Potom piše o novostima iz sela i općenito Bosne i Hercegovine, koje se raspredaju u nizu nedavnih tragičnih događaja (poplava), obiteljskih nedaća (prevara) i novonastalih kulturoloških promjena na planu jezičnog izraza (burek). Pripovijedanje potonjih životnih tegoba – novina – olakšano je prepoznatljivim bosanskim humorom koji svaku tragediju razblažuje smijehom, umanjujući težinu ozbiljnosti događaja iako ne rješava sam problem. Tako je neki dovitljivi Emko doveslao do poplavljene Emkine kuće i na tabli obješenoj na ogradi dovorišta na kojoj piše ”Pazi ljut pas” dopisao ”morski”; muž kojeg je žena prevarila s nekim fratrom minirao i digao u zrak vlastitu kuću da mu žena po rastavi braka ne dobije išta, a sam brat iz BiH na kraju pisma primjećuje stanovite promjene u Sarajevu te sarkastično zaključuje – umro burek na Baščaršiji!
Tema se nameće kao satiričan osvrt na postepenu, ali sve vidljiviju moralnu i ekonomsku propast bosanskog čovjeka te postepeno nagrizanje žive i specifične bosanske kulture koje je simbolu u ovoj priči – burek. Na potonjim se tematskim stupovima izgrađuje i značenjski, odnosno idejni sustav priče.
Inertni bosanski čovjek eksploatira radišnog brata u Njemačkoj licemjerno ističući svaki razlog da se njegova eksploatacija nastavi, jer se navikao na poprilično bezbrižno uživanje bratovih plodova rada. Čuvanje ognjišta vuče za sobom specifične životne tegobe no to ipak nije razlog da se potpuno zapostavi osmišljavanje vlastitih načina privređivanja koji će biti neovisni o Drugome. U tom smislu autor sugerira potrebu za akcijom, konkretnim djelovanjem te kritičkim promišljanjem o situaciji koja je zadeslila bosanskog čovjeka u ekonomskom pogledu. Inercija bosanskog čovjeka očituje se i na planu očuvanja kulturne baštine pa brat ističe:
Sad poručiš burek, a on te sve i jedan pita, a ona te sve i jedna, s čime?
Umro burek na Baščaršiji!
Burek je, kao dio (gastronomske) kulturne baštine, došao u bosansko podneblje širenjem Osmanskog Carstva te je tradicija priprave bureka pustila svoje korijenje i u bosansku zemlju. Burek je jelo turskog porijekla, a prema Abdulahu Škaljiću (1966.), Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo (str. 154 – 155), označuje mesnu pitu koja se spravlja tako da se u tanko razvijene jufke zamotava s lukom isjecano ili mljeveno meso. Burek u ”gužve” je ako se jufke savijaju, a ”polagani” ako se meso stavlja između cijelih položenih jufki. Sama riječi perzijskog je porijekla (būrek) koja je vremenom prešla u turski jezik (börek) u značenju – pita uopće. Ipak, kao što je vidljivo iz rječničke definicije, iako znači ”pita uopće”, u bosanskom podneblju burek znači samo pitu s isjecanim ili mljevenim mesom s lukom. Sve ostale pite, pita sa sirom, pita sa zeljem, pita s krumpirom, pita s tikvom imaju svoje nazive i to redom: sirnica, zeljanica, krumpiruša i masirača. Reći dakle burek sa sirom, iako burek izvorno znači ”pita”, za bosanskog je čovjeka potpuno krivo i, zapravo, na neki način svetogrdno, odnosno kulturocidno. Zanimljiva je u tom smislu izreka – sve su pite pitice, al’ burek je pitac. Što dovoljno govori o emotivnoj privrženosti bosanskog čovjeka dotičnom jelu, dakle vlastitoj kulturi; na isti način kao što je Slavonac privržen kulenu, Dalmatinac pršutu, Poljak boršču, Španjolac paelli ili koji drugi etnos kojoj drugoj deliciji karakterističnoj za određeno podneblje preko koje se odražavaju segmenti kako regionalnih tako i nacionalnih kolektivnih identiteta.
Burek je u priči tek motivator, signalizator određenih društvenih devijacija – razvlačenje Bosne i Hercegovine i kulture Bosne i Hercegovine kao Alajbegove slame[2]. Pomalo se nagriza specifičnost bosanskog podneblja, a Bošnjo ne haje pa burek naziva ”burek s mesom”. Svojom inercijom i sam Bošnjo, onaj koji bi se najviše trebao brinuti za svoje podeblje i svoju kulturu, razvlači burek i Bosnu i Hercegovinu kao Alajbegovu slamu, pa ta ista Bosna i Hercegovina biva nečija, svačija i ničija. A tko će se birnuti za Bosnu i bosansko ako ne Bošnjo? Brat iz Njemačke?
Budući se ipak radi o ”smrti” bureka na Baščariji, ”krivac” tome može biti turizam koji potiče fluktuaciju inih etniciteta, kultura, jezičnih varijanti, a koji je opet jedan od ekonomskih stupova Sarajeva u kojem se Baščaršija nalazi. Prema tome, kako svaki čovjek ima primarnu potrebu da se prehrani i da tu hranu nekako nazove/imenuje, hrana i jezik su među prvim indikatorima određenih promjena, uključujući onih jezičnih koje su u ovom slučaju došle izvana i onih društvenih koje dolaze i izvana i iznutra. Međutim, bez obzira što se označitelj (burek) u odnosu na druge kulture izmijenio proširkom ”s mesom”, ozačeno, tj. jelo burek uvijek ostaje burek. Dosjetkom ”usmrćenja” bureka autor zapravo apelira na očuvanje jedinstvene bosanske kulturne baštine te ujedno provocira jer traži reakciju. Budi iz fatalnog sna. Sugerira akciju, zauzdavanje inertnih i egoističnih navada bosanskog čovjeka koji sve više liči na karikaturu te zagovara da ta karikatura napokon dobije – (ob)lik.
Jezik priče obilježava izrazit narodni govor lišen standardne ijekavice, natrunjenog različitim jezičnim elementima. Pronalazimo: ikavicu (majčinsko mliko), šćakavštinu (godišće tvoje), turcizme (mahala, dunjaluk), umekšan izgovor palatala (razvuće mahnita svjetina), ispadanje samoglasnika (stekao > steko; kao > k’o; imao > imo; kazati > kazti; zbrisao > zbriso), spajanje dvaju inače odvojenih leksema u jedan (sve četiri > svečetvere; kome ćeš > komeš) , arhaizme (vascijeli, jedared) te ulančavanje izraza u tautološki niz u svrhu isticanja čega (Pošalješ ti i sadekaderce, gdjekad i što-šta, ma ne više tako redovito…). Specifični narodni izraz figurira kao amalgam različitih jezičnih idioma i turcizama što ponovo govori o specifičnosti bosanskog jezičnog izraza i bosanskog podneblja. Isti narodni govor opravdava i upotrebu vulgarizama kojima se autor na pojedinim mjestima služi u svrhu što vjerodostojnijeg ilustriranja dotičnog.
Pripovijedanje je izvedeno u prvom licu (Ich-form), a sam je pripovjedač brat iz Bosne i Hercegovine. Odabirom prvoosobne perspektive autor je svjesno odabrao umanjenu razinu objektivnosti, ali je povećao razinu ”objektivne” emocionalnosti/pristranosti koju gaji spram bosanskog podneblja.
Likovi u priči su plošni i o njima ne doznajemo gotovo ništa, ali je simptomatično što niti jedan spomenuti lik – izuzev Emka i Emke čija su imena dovoljno neodređena poput Petra i Petre ili Hrvoja i Hrvojke, a autoru su poslužili radi lakšeg pripovijedanja – nemaju imena. Autor je time izbjegao etničko i/ili vjersko označavanje i obilježavanje likova kojima je matična zemlja, ono isto majčinsko mliko koje ih je odgojilo – Bosna i Hercegovina. Odabirom obraćanja brata bratu autor veoma vješto i zapravo oduševljavajuće jednostavno progovara o zadanoj geografskoj, povijesnoj, kulturnoj i ljudskoj međusobnoj povezanosti te sugerira prijeku potrebu da se ta povezanost ponovo osvijesti i uspostavi u vidu očuvanja bureka na Baščaršiji, dakle kulture Bosne i Hercegovine, same Bosne i Hercegovine i svekolike njezine šarolikosti jezičnog izraza, kulture, etniciteta i religijskih pripadnosti koje je čine onime što ona doista jest: specifični multietnički, multikonfesionalni i multikulturalni – PITAC!
[1] Alajbegova slama je imovina bez gospodara; ono s čime svatko može raditi što god hoće. Sinonim je za ono što nema vlasnika, o čemu nitko ne vodi računa; ono što je svačije i ničije.
