Antifašističko nasljeđe Rožaja danas čine spomenici koji propadaju, ukradene biste, oštećeni postamenti, zarasla i zapuštena mjesta sjećanja. Pedeset pet imena palih boraca uklesano je u kamen, ali čini se da je mnogo lakše položiti cvijeće jednom godišnje nego svakodnevno čuvati uspomenu na ljude koji su izgubili život boreći se protiv fašizma.
U bašti hotela Rožaje nalazi se spomenik palim borcima Narodnooslobodilačkog rata. Na tri kamene ploče uklesana su imena 55 Rožajaca koji su poginuli u NOR-u. Spomenik su projektovali slikar Hilmija Ćatović i arhitekta Šefćet Pećanin.
Spomenici kojih se sjećamo samo kada treba da se slikamo
Danas je teško govoriti o dostojanstvenom odnosu prema ovom mjestu. Spomenik je godinama bio dio dječjeg igrališta – djeca su ga koristila kao tobogan – a često je bio prljav i zapušten. Njegova stvarna funkcija kao mjesta sjećanja gotovo da se svodi na 30. septembar, kada se na njemu okupljaju i fotografišu predstavnici politike i javnosti koji tog dana pokazuju svoju privrženost antifašističkoj tradiciji.
Ostatak godine, čini se, 55 imena ostaje prepušteno kamenu, vremenu i zaboravu.
A upravo ta imena trebalo bi da budu razlog zbog kojeg ovaj spomenik postoji.
Nedaleko odatle, ispred osnovne škole koja nosi njegovo ime, nalazi se spomen-bista Mustefe Pećanina (1914–1943). Autor biste je takođe Hilmija Ćatović.
Bista je ostala na svom mjestu, ali je postament godinama izložen propadanju. Njegove stranice su oštećene, a spomenik nikada nije obnovljen.
Ironija je tim veća što se nalazi upravo ispred škole – mjesta gdje bi mlađe generacije trebalo da uče ne samo kome je škola posvećena, već i zašto.
Na brdu Top nalazi se spomenik Radunu Đukiću (1915–1944). I ovaj spomenik je više puta bio meta huligana.
Bronzana tabla sa spomenika ukradena je prije nekoliko godina. Umjesto da sjećanje bude trajno, ono je ostalo bez svog važnog dijela – sve do avgusta 2026. godine, kada je tabla obnovljena kroz program Javni radovi ZZZCG.
Autor spomenika je Hilmija Ćatović.
Obnova table jeste važan korak, ali istovremeno pokazuje koliko je malo potrebno da spomenik nestane iz javnog prostora: jedna ukradena ploča, nekoliko godina čekanja i gotovo potpuno odsustvo institucionalne brige.
Još porazniji prizor nalazi se u dvorištu osnovne škole koja nosi ime narodnog heroja Miluna Ivanovića.
Od spomen-biste posvećene Ivanoviću ostao je samo postament.
Bista je ukradena.
Na mjestu gdje je nekada stajala bista Rožajca kojem je dodijeljeno najviše ratno odlikovanje socijalističke Jugoslavije danas nema njegovog lika. Ostao je samo prazan prostor iznad kamenog postamenta – možda i najjednostavnija fotografija odnosa prema vlastitom antifašističkom nasljeđu.
U Biševu, ispred bivše fabrike tepiha, nalazi se spomenik posvećen palim borcima iz biševskog i baćkog kraja.
I spomenik i fabrika danas dijele gotovo istu sudbinu – ruševine.
Nekadašnji industrijski objekat i mjesto kolektivnog sjećanja stoje jedno naspram drugog kao dva sloja propadanja. Fabrika koja je nekada predstavljala rad i proizvodnju, i spomenik koji je predstavljao žrtvu i oslobođenje, danas su tek ostaci prošlog vremena.
Još jedan spomenik nalazi se u dvorištu osnovne škole u Baću, kao nijemi podsjetnik na ljude i događaje koji su nekada bili dio kolektivnog pamćenja ovog kraja.
Posebnu sliku propadanja pruža spomen-česma uz magistralni put Rožaje–Berane.
Umjesto mjesta na kojem bi putnik mogao zastati, pročitati kome je česma posvećena i odati poštovanje, prostor oko nje danas je pretvoren u deponiju. Sama česma je u ruševnom stanju, dok otpad oko nje dodatno poništava njenu memorijalnu funkciju.
Spomenik i smeće u istom kadru možda najbolje opisuju problem.
Od antifašizma je ostala fotografija
Rožaje ima svoje antifašističko nasljeđe. Ono nije apstraktno niti daleko – ono ima imena, lica, datume i konkretna mjesta.
Ali ta mjesta danas uglavnom ne govore o ponosu, već o nemaru.
Neko je ukrao bistu. Neko je odnio bronzanu ploču. Neko je oštetio postament. Neko je bacio smeće pored spomen-česme. Neko je dozvolio da spomenik decenijama propada.
A onda, jednom godišnje, na 30. septembar, spomenici ponovo postanu važni.
Položi se cvijeće. Održi govor. Napravi se fotografija.
I ode.
Do narednog 30. septembra.
Jer 55 imena uklesanih u tri ploče nisu samo dio istorije.
To su ljudi iz Rožaja koji su dali život za ono u šta su vjerovali.
I najmanje što grad može da uradi jeste da ih ne zaboravi čim se završi ceremonija.
Ova priča je proizvedeno uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru SMS Facility – projekta Small Media Support in Western Balkans, koji implementira CDT. Sadržaj je isključiva odgovornost Avlija.me i autora, te ne odražava nužno stavove, mišljenje ili vrijednosti Evropske unije niti CDT-a.
This story was produced with the financial support of the European Union under the SMS Facility – Small Media Support in Western Balkans project, implemented by Center for Democratic Transition (CDT). The content is the sole responsibility of the author, and does not necessarily reflect the views, opinions, or values of the European Union or Center for democratic Transition (CDT
