Redakcija 4. novembra 2013. izašla je moja druga knjiga: Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama. Obuhvata 132 stranice i sljedeća poglavlja: ”Poetski pokušaji”, ”Obrisi rajskog krajolika”, ”Melanholične konfabulacije”, ”Kasno sazrijevanje”, ”Inspiratoru”, ”Sonetni vijenac”, ”Tekstovi za muziku”, ”Introspektivna mini-proza” i ”Egzistencijalni namćor”. Recenzenti su bili Elma Hodžić, profesor književnosti i jezika, kao i Adis Hukanović, magistar psihologije.
Prvi dio naslova (siroče) aludira na bazičnu intelektualno-svjetovnu izopštenost svakog ko se uputio stazama intrapersonalnog uvida, odnosno onog ko svoju svakodnevicu mjeri autentičnim aršinima svoje savjesti i svijesti o vlastitoj nesavršenosti. Druga riječ u naslovu (vasiona) eufemizam je za egzistencijalni vakuum, autorovo mjesto u nemjestu zvanom pasje bivstvovanje, drugim riječima, odnosi se na pogled u nepreglednost, spacijalnu zaravnjenost i višedimenzionalnu monotonost.
Iz pozicije vječnog zatočenika, čija percepcija ima alkatraški štih, u početku nastupam nesigurno, s nepovjerenjem i nevjericom upućenom prema sebi i fantazmima potencijalnih čitalaca. Ophrvan ambivalencijom, koja se poput kuge širi čitavom knjigom, u prvom poglavlju ipak ne gubim pjesnički polet, moguće zato što sam većinu pjesama koje ga čine pisao u ranom adolescentnom periodu. Preovlađuju katreni, sa ukrštenom rimom, uz dozu sladunjavo-naivne mladalačke čežnje za onom pravom, frojdistički rečeno, majkom, dadiljom i kulturološkim prototipom nježne, brižne i samozatajne djevojke.
”Obrise rajskog krajolika” čini nešto zreliji mozaik: zanosa, strasti, žudnje, nezasitosti, bijesa i samopropitivanja, koji dobija svoj konačni okvir u surovoj konfrontaciji sa ozbiljnim licem realnosti. U pjesmama ”Mahagoni gejša” i ”Očima tim nebrojenim” napuštam rimu, slikovito nabrajajući poluobrađene doživljaje i imajući (vjerujem nesvjesnu) namjeru postići konačnu spiritualno-emocionalnu katarzu. Postavljam retorička pitanja, uvodeći svoju partnerku u zajednički trans, pri tome znajući da je nijema i nepredvidiva. Dopuštam joj da obriše moj energetski trag i darujem onaj najuspjeliji dio moje pojave, svesrdno vjerujući da će nekada uspjeti da ispuni svoj životni zadatak i propisno skrene na raskrsnici svoje sudbine.
U prva dva poglavlja prisutni su uticaji poezije Jovana Dučića, Alekse Šantića i Miloša Crnjanskog.
”Melanholične konfabulacije” mogle bi biti kliničko-literarni primjer velikog depresivnog poremećaja i psihijatrijsko-diskurzivnog naslađivanja, jer su pisane iz perspektive negativnog pola nagona za preživljavanjem. U njihovom slučaju, podsvjesna dinamika je servirana u elegično-refleksivnoj ambalaži i ona je perpetuum mobile svoje vrste.
Poglavlje ”Kasno sazrijevanje” objedinjuje nekoliko koncepata filozofije apsurda: ozdravljujuću patologiju, smislenu besperspektivnost, čvrstu neodlučnost, oslobađajuće ropstvo, saosjećajni nihilizam i vjerovatnu nemogućnost.
U ”Inspiratoru” se obraćam Stvoritelju (Brahma), Održavaocu (Vishnu) i Rušitelju (Shiva), trolikom apsolutu, koji je jedini svjestan svijeta svojih višesmjernih ogledala. On je onaj koji obuzima (cijelo biće), oduzima (dobro i loše), izuzima (”gleda kroz prste”) i preuzima (grijehe i probleme). U posljednjoj pjesmi iz ovog poglavlja, pokušavam se identifikovati sa njegovom pozicijom svevidjećeg i svesaosjećajućeg, ali brzo odustajem, shrvan onim što sam uspio vidjeti, čuti, osjetiti i predvidjeti u tom kratkom vremenu obnašanja njegove role.
U knjizi se nalazi i sonetni vijenac, nazvan ”Krvavo trnje”. Pisan je tri dana, ali je sačuvano samo osam soneta, pisanih u ruhu šekspirovskog kroja. Ovdje mi je uzor i inspiracija bilo literarno ostvarenje Franceta Prešerna.
Slijede ”Tekstovi za muziku”, sa sljedećim naslovima i podnaslovima (u zagradi): ”Silueta” (Ti si rođena za velike stvari), ”Bludnica” (Biraj svoje sutra) i ”Klepsidra” (Objekt malo ”a”). Kako smatram da nisam dovoljno muzički obdaren, niti vičan bilo popularnom bilo akademskom komponovanju, ovaj zadatak prepuštam za to dovoljno potkovanim čitaocima.
Introspektivna mini-proza svojim sadržajem upućuje na definisanje granica između nespoznatljive suštine čovjekove i njegovog društvenog, emocionalnog, duhovnog i intelektualnog tkanja. Ona je eksperimentalne prirode, na trojnoj tački, odnosno stjecištu poezije, bilješke i proze.
Na kraju knjige nalazi se ”Egzistencijalni namćor”, drama u tri čina, kojom progovaram o izlišnosti postojanja i hipertrofiji ega na račun superega. Radnja je smještena u klasičnoj ludari, patiniranoj savremenim psihoterapijskim trendovima, a lica su: filozof, klinički psiholog, psihijatar, fizičar, matematičarka, teolog i medicinski brat i sestra. Filozof je taj koji smatra da je uvijek i u svakoj prilici u pravu. Ideja vodilja kliničkog psihologa je ”preživljavati, da bi se živjelo”. Psihijatar se postavlja kao apsolutni autoritet, a nastupa kao neiživljena nakaza, odnosno aktivni učesnik i podstrekač suptilnog, socijalno odobrenog ispiranja mozga. Fizičareva veza s realitetom je vidno poljuljana nedavnim teorijskim uvidima o univerzumu i njegovim paradoksalnim promjenama stanja i kretanja. Matematičarka smatra da je žrtva hiperkocke, geometrijske figure koja isprva briše zakone zdravog razuma, a kasnije se prikazuje u dovoljno očiglednoj formi. Teolog je knjiški primjer mesijanskog kompleksa, ideja omnipotencije i grandioznosti. Posljednja dva lica tipizirani su predstavnici glupoglavih mediokriteta, koji su se (najvjerovatnije) domogli radnog mjesta uz pomoć pokornosti, poslušnosti, psihologije stada i seljačko-malograđanske dovitljivosti i oportunizma.
Knjigu bih (pomalo diskriminatorski i neskromno) preporučio isključivo onima koji tragaju za istinom, odnosno ljudima koji imaju sluha za eterično-estetični izraz i hrabrosti da budu nešto neponovljivo i drugačije, asimptotski se približavajući nekom od krajeva zvonolike krive.
Selman Repišti,
magistar psihologije
