Redakcija 
Abdulah Sidran je rođen 1944. godine u Sarajevu. Osnovnu školu, gimnaziju i Filozovski fakultet pohađao u Sarajevu. U književnosti se javio sredinom sedamdesetih godina, pjesmama i prozom. Važniji pjesnički naslovi: ’’Šahbaza’’ (Sarajevo, 1970.), ’’Kost i meso’’ (1976.), ’’Sarajevska zbirka’’ (Sarajevo, 1979.), ’’Bolest od duše’’ (Nikšić, 1988.), ’’Sarajevski tabut’’ (Sarajevo, 1993.). Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća ’’Svjetlost’’, Zmajeva nagrada, itd.) U ratu objavljena knjiga poezije ’’Sarajevski tabut’’ donijela mu je izuzetno priznanje, ’’Nagradu slobode’’, PEN centra Francuske. (Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.) Prevođen na više evropskih jezika. Za italijansko, dvojezično izdanje dobio nagradu ’’Premio litterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo’’. Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u ex-jugoslovenskoj kinematografiji (’’Sjećaš li se Doli Bel’’, ’’Otac na službenom putu’’, reditelja Emira Kusturice, ’’Kuduz’’, reditelja Ademira Kenovića, itd.) kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrad i priznanja. Član je Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Živi u Goraždu i Sarajevu.
.
BAŠESKIJA
.
Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar.
Plaču zaprepaštene bašte.
Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda.
Vidim, kroz okna dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema.
Kamo će stići, Bože, koji sve znaš?
Ne hulim, samoću sam ovu primio ko dar, ne kaznu,
ko premoć, nipošto užas.
Stići će, znam, odjutra, ljudi neki.
Morao je i noćas neko umrijeti.
Duša je moja spremna, ko kalem i papir predamnom.
Šutnja i čama. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?
Čije ćemo ime pominjeti jutrom,
uz duhan i kahvu, narednih dana?
Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje.
Jer dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su.
Širi se ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
Nisam li, možda, odviše sam?
Nije to dobro, toliko sam sviko na samoću.
Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena kiša lila ponad grada,
pometnja i strah rasli ko korov.
A malo je zdravih u gradu duša.
I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je,
Al otkuda zdravlje?
Je li, Bože, zbilja, otkud zdravlje?
Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim?
Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide!
Griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav.
Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj?
Moli Te skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema
Već tiho da bude, i još tiše ode,
Kada dođe čas.
