Redakcija MULA MUSTAFA BAŠESKIJA – ŠEVKI
’’Kullu ma kutibe qarre we ma hufiza ferre – Što je zapisano ostaje, a što se pamti iščezne.’’ – Mula-Mustafa, sarajevski ljetopisac.
Isluženi janičar (Bašeskija) Mula Mustafa, čiji je pjesnički pseudonim Šefki, sin Ahmedov, a unuk Kodri-hodže, jedna je od najinteresantnijih figura u povijesti Sarajeva za cijelog trajanja turskog gospodarstva u Bosni i Hercegovini. O ljetopiscu Bašeskiji znamo samo ono što je on o sebi zabilježio u svom Ljetopisu.
Mula Mustafa je rođen u Sarajevu u Mimar Sinanovoj mahali, gdje je živio u vremenu od 1731. do 1809. godine, a bio je mekteb-hodža, imam i hatib Buzadži Hadži Hasanove džamije, javni pisar i hroničar. Njegova hronika na turskom jeziku obuhvata sarajevske događaje koji su se desili u Bosni i Hercegovini, pa i u Turskom carstvu (ovi makar spomenuti). Naročito mu je interesantan nekrologij (popis pomrlih Sarajlija – muškaraca u navedenom razdoblju). To nije samo goli popis, nego jedna riznica ljudskih karaktera, pisana, često, za svoje vrijeme, vrlo slobodoumno, zajedljivo. Bašeskija je pjevao na turskom i bosanskom jeziku. Iza njega je ostalo pet pjesama.
Mula Mustafa je početno obrazovanje dobio u mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta. Da se Mustafa isticao u mektebu među svojim vršnjacima, vidimo po tome što postaje kalfa. Bašeskija je izučavao i kazaski zanat kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama jedne sarajevske džamije, o kojem se ljetopisac ne izražava nejljepše. Izgleda da se Mula Mustafa kasnije nije nikako bavio kazaskim poslom, nego je, vjerovatno, produžio naukovanje u nekoj od sarajevskih medresa, pa je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadije džamije. Dvije godine kasnije primio se i dužnosti imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije. Bašeskija se nije zadovoljio ni sa mualimskom službom koju napušta 1 1763. godine postaje narodni pisar (katib-am).
Ovo će od sada biti njegovo glavno zanimanje, pa je radi pisarskih poslova iznajmio jedan mali dućan u Mudželitima pod Sahat-kulom. Sastavljao je i pisao nepismenom svijetu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, popisivao ostavštine umrlih građana i drugo.
Svoje lično obrazovanje i usavršavanje Bašeskija i dalje ne napušta, pa ga vidimo kako sluša predavanja o šerijatskom pravu i astronomiji kod muderisa Gazi Husrev-begove medrese Mehmed-Razi Velihodžića. Kod šejha Hadži-Sinanove tekije hadži-Muhameda izučava tesavvuf (misticizam) i stupa u derviški red Kaderija. U svom dućanu, pored pisarskih poslova, podučavao je i učenike medresa i druge osobe u arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. Osim toga, on 1779. godine bilježi kako se sa nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući nekog Vilajetovića na Atmejdanu, gdje bi pored sijela i razgovora po pola sata posvećivali čitanju knjiga.
Godine 1760. Bašeskija je putovao u Beograd radi sređivanja poslova oko ostavštine njegovog ujaka Topal Osman-age, bešeskije 97. džemata, koji je te godine umro u Beogradu. Osim ovog kratkog odsustvovanja iz Sarajeva, ljetopisac je zabilježio da se 1. jula 1781. godine s porodicom odselio iz Sarajeva u Zgošću kod Kaknja i tu se primio mualimske dužnosti. Da se brzo razočarao, pokazuje činjenica što se već 30. februara 1782. godine vraća u Sarajevo, gdje nastavlja svoj pisarski posao. Ponovo je preuzeo i dužnost Buzadžića džamije, pa i ovu dužnost uz još jedan kraći period obavlja sve dok se nije razbolio. Godine 1800. postao je službenik Husrev-begova vakufa primivši se dužnosti džuzhana. 1801. godine ljetopisca je dohvatila kap.
Mula Mustafa je umro 18. avgusta 1809. godine. naime, u fragmentarno sačuvanom ljetopisu Mustafe Firaklije, a za koga se pretpostavlja da je sin Mula mustafe Bašeskije, stoji i sljedeća bilješka: ’’7. redžeba ili 6. agistosa 1224. u petak u podne u pet i po sahata, preselio je u vječnost naš otac Mula mustafa. Neka je na njeg Božija milost!’’
Pretpostavlja se da je sahranjen u groblju u Mimar Sinanovoj mahali u blizini svoje kuće. Njegovo djelo ostalo je da živi, govorljivo i nama danas. I njegov lik u bošnjačkoj savremenoj književnosti. Prepoznajemo ga u Mula Ibrahimu u Tvrđavi Meše Selimovića, Abdulah Sidran mu je posvetio pjesmu…
Donosimo stihove jedne od Bašeskinih pjesama:
POBOŽNA PJESMA
Nut pogledaj sada tko si,
fani da si ti čuo si;
pos’o je to, što se čini,
kako kudret-kosa kosi.
Ne ostavljaj nigdi ništa,
iđu, čeljad goli, bosi.
Heman dobar pos’o radi
što ko čini sobom nosi.
Što će biti od tih trica?
Čelo uzmi, dobro prosi,
zla namisto dobro čini,
žečeš dobro, dobro posij!
Biž od ognja i od dima,
da te i dim ne zakusi,
dobra posla vrši puno,
svako dobro haktan prosi!
Nemoj reći mali sevap;
po baklavi šećer trusi,
nek je nurun ala nur
belći kadgod šećer jeo si.
Behej, Šefki, emel lazum,
neće rijet: ti znao si!
Fani = prolazan; kudret-kosa = kosa smrti; heman, haman = gotovo, skoro; haktan = od pravedne strane, od Boga; nurun ala nur = svjetlo nad svjetlom; belći = možda; amel lazum = treba raditi, Hoće se dobar posao.
