Redakcija Nana je široko nazubljenim češljom rasčešljavala sestrinu kosu, prebirući je kroz prste u tri jednaka pramena. Lagahno je u svak uplitala crvenu, zelenu i žutu nit vunice te je na kraju sve uplelala u dugu šarenu pletenicu. Nestrpljivo sam čekala svoj red, zadivljeno gledajući sestrinu kosu.
– Nano, jel’ tebi tvoja mama plela kosu? – upitala sam je znatiželjno.
– A dašta je! – odgovori nana.
– Jedne prilike krenule mi u Konjević Polje. Kad se sve oko kuće namiri i prvi mrazevi krenu udarati zemlju, babo i mater bi se počeli spremati za puta u goste. Tad’ sam bila bilesi ko vas dvje. Mater me obukla u nove dimije i isplela mi pletenicu. Ih moja bila haman do zemlje, natovarili konje i u Konjević Polje kod Ramke, moje tetke. – priča nana i nježno češlja svijetlu, tanku sestrinu kosu.
– A nano jel tamo ima konja? – upitah je.
– Đe? – okrenu se nana, iznenađena pitanjem.
– Pa u tom polju?
– Aaaaa! U Konjević Polju? Ima, kako nejma! Haman svaka kuća ga je imala, za njive i šume. Al’ nije po tom znano Konjević
– Pa po čemu je znano, nano?
– Po tekiji! I to baba Hamze i njegovog mu sina Mustafe!
– De’ nam ispričaj! – nanine oči zasjaše, namjesti se, zamisli i poče.
– Nekada davno u Konjević Polju živio je stari Hamza. Od familije Orlovića. Znane i poštene. Plaho star i pametan insan bijo. Plaho. Niko mu godine izbro’jo nije, nit su znali kol’ko hi ima. Imanja vel’kog, zemlje u ravnici, odma’ pored zelenog Jadra, gdje se krene za Kušlat i Novu Kasabu. Dokle pogled doseže to je bilo sve od starog Hamze. I njegovog sina Mustafe. Hudu, po tadašnjem vaktu, ko momčića poslaše da služi samom sultanu. Vel’ki janičar kažu post’o i ordenja na njedra nared’o. Kad odslužio svoje, vratiše ga nazad u Bosnu, kući, posl’e iha-ha godina u tuđini. Kažu da je tadan u Bosni bila gladna godina. Kukolj udario po žitu i kukuruzu te sve sprljio. Seljaci po kućama više gladni no siti, a još harač car po narodu udario. Dal’ u hrani dal’ dukatima. A ni je’no ni drugo nejmaše.
Ometli se neki Ramovići i Begići u harambaše te po putovima narod strašili, krali a bo’me i ubijali k’o nije h’ćeo da da. Po noći se krili u grmlju i šumi, sačekivali trgovce, seljane i vojnike iz Zvornikate ih pljačkali, tukli i u bjeg tjerali. Niko im nije mo’go doći u kraj. Osili se bili da se u akšamski sat po Konjević Polju ni cuko nije mo’go čuti.
Nekako mrak pao kad se Mustafa na svom konju na putu pojavio. Umoran i snen. Odmora sebi nije tražio već je svojoj kući i babi žurio. Onako nespremnog na boj, pred njeg izlećeše one harambaše, ok’oliše se ga i sa samara saćeraše. Borio se on sam naspram njih sedam. Sabljom hi sjek’o, jenog po jenog, al haman ga umor svlada pa mu ne bi te sudbe da ih pob’je sve. Osta Suljo Ramović. Uhvati se u hoštac sa Mustafom, krupan, visok, obori ga na koljena te mu ote sablju i sa njom odrubi mu glavu. – Zastade nana sa pričom, pogleda nas dvije, ušuti i nastavi češljati dugu sestrinu kosu.
– Šta bi onda nano? – uplašeno upitah.
– Vela halve, vela kuvete! Čuj šta? Pa ubili Mustafu! – odgovori nana, nasmija se i nastavi.
– Skin’o Suljo, Mustafi turban sa glave, pretumb’o mu džepove, uz’o zlatnike, dukate i ordenje, te nogama stjer’o mrtva tijela svojih kompanjona u jarak. Opaso se sabljom, metno turban na svoju glavu, džepova punih dukata kren’o ka Kasabi kod svojte svoje. Nit je stig’o do njih nit mu kosti našli. Nesto Suljo k’o u zemlju da je prop’o. Ostala Mustafina glava i tijelo da onom raskrižju da leži. Naka magla pala na put, mjesec zarudio ko nikad do tad, Mustafa se diže na noge, uze onu svoju glavu u ruke, metnu je sebi pod pazuh i putem onim krenu. Kažu da ga je viđelo pola Konjević Polja kako pod mjesečinom kroz maglu korača sve do očeve kuće. Bezglav. Razbudilo ih njištanje njegova dorata. Pratio ga sve u korak. U samu zoru pade Mustafa blizu očeve kuće, glave u rukama. Stari Hamza je vrisk’o da se do Vlasenice čulo.
Sjutradan mu pred kućom sablja, turban i dukati osvanuli. Te on od tijeh dukata i na tom mjestu đe’ mu sin pade, tekiju sagradi. Gradio je i dan i noć. Sa Mejdana, pored Jadra, mahsuz mu zelen kamen dovlačili, a on sam ga sam red’o i suzama svojim zaljev’o. Napraviše tekiju, konačište i česmu ispred. Hamza kad je završio gradnju, priđe česmi, napi se hladne vode i na mjestu umrje. Ostavio on u amanet svim Orlovićima da svakog putnika – namjernika, hudog i gladnog, moraju napojiti, nahraniti te mu konoćište dati. Da se od puta odmori i krene dalje kud je koji i naumio. Od tog vakta pa do sada ne pamti se da je ne’ko nekog na onom putu nap’o i opljačk’o. Što nestane u selu tokom noći, to se zorom pred tekijom nalašlo. Pričalo se da su neki viđeli bezglavog vojnika na crnom doratu kako putem jaše putom, kano da čuva stražu.
– Takav je bio Hamza, đeco moja. Sina živog viđeo nije al’ mu je tekiju podigo i česmu ispred nje. Čak su sa Kušlata maksuz s’lazili, te vode da se napiju. Plaho zdrava bila. – ušuti nana, sveza pletenicu tankom gumicom te pomilova sestru po glavi.
– A šta je bilo sa tim đedom, nano! – upitasmo sestra i ja u isti glas.
– Eeeeee, vidiš, seljani biše zahvalni, te svom Hamzi i Mustafi napraviše turba jednom pored drugog. Velika turbeta od b’jelog kamena, istog onog što Kulu našu napraviše. Dolazio majstor iz Carigrada, maksuz radove da nadgleda i pazi. Et’ kakav ti je bio baba Hamza i njegov sin Mustafa.
Nana nas pogleda raspredajući duge niti vunice. Posloži ih u gomilice te sveza gumicom. Ustade uz težak uzdah i nestade na verandi. Niz naša leđa su se spuštale duge, šarene pletenice, išarane čarobnim nitima poput naninih priča.
Alma Ajanović-Zornić, rođena 1975. godine u Zvorniku, Bosna i Hercegovina. Sa roditeljima se 1981. godine preselila u Sarajevo gdje završava osnovnu školu, gimnaziju i upisuje PMF-hemija. Njen hobi je pisanje priča, pripovijetki, mitova i legendi o bosanskim zaboravljenim gradovima i selima. Ima ih oko 100-tinjak. O Kula Gradu, prokletoj Jerini, Kušlatu, Perinu, tekijama, Sarajevu, Sarajevskim mitovima. Cilj njenog pisanja je vraćanje naše prošlosti i podizanje kulturološke i historijske svijesti kod naše omladine ali i starije populacije , vraćanje u neka davna vremena koja su zatrpana teretom sadašnjosti i života. Da se ne zaboravi odakle smo i od koga smo potekli. Obuhvaćaju period mog ranog djetinjstva, sjećanja mojih nana i đeda i zapisane nama već zaboravljenim arhaičnim stilom i dijalektom koji je karakterističan za ta sela i zaseoke.
Istaknuta slika: Muharem Radetinac Raff
