Redakcija Zarominjala je sitna jesenja kišica. Žuto lišće po baštama je zasvijetlilo. Veliki grozdovi loze na odrini su nabubrili i već im je počela pucati kora. Sagnu svoj cvijet i plavi drijemovac nad truhlim granjem u šumi. Sklupča se na dnu ćupa mala lastavičica i zadrhta od hladnoće i tuge…
Sve su lastavice već otišle. Odletješe na jug i njezine dvije sestrice. Nestade i njena mati lastavica ka toplom jugu. Ko će je ugrijati u toj kišnoj noći?
Ostavile su je samu na dnu zemljanog ćupa budući je bila sakata i nije mogla letjeti. U toku ljeta buknuo je bio požar u kući pod čijom strijehom joj je mati napravila gnijezdo. Dok je njezina majka uspjela da je zgrabi iz gnijezda, komadić žara joj pade na desno krilce. Goluždravo ptiče samo što ne precrknu od bola! Kada dođe svijesti, ugleda pod sobom novo gnijezdo i svoju majku klonule glave. Sjedila je na gnijezdu. Ptiče najprije pokuša da zamahne krilcima, ali nije moglo zato što mu je desno krilo bilo potpuno izgorjelo od žara.
Protrča ljeto. Potamniše zrna na grozdovima. Rastvoriše se i cvijetovi plavog drijemovca u bašti. Počeše se okupljati i lastavice i zastajati na telefonskim žicama. Spremale su se za dugačak put. Žice između bandera počele su nalikovati na brojanice.
Jednog jutra stara lastavica spusti svoje sakato dijete u baštu i reče mu:
– Milo moje čedo! Mi danas krećemo na jug. Ti ne možeš letjeti. Zato ću te ostaviti ovdje, eno u onom ćupu sam ti napravila postelju od perja. Na njoj ćeš ležati, a kad ogladniš, iziđi napolje i kljucni ponešto. Vidiš li kako je lijepi drijemovac klonuo čelom nad otvorom ćupa. Nemoj da tuguješ. S proljeća ćemo se mi opet vratiti…
– Hvala ti majčice što si se pobrinula za mene! – tiho progovori siroto ptiče i, da bi sakrilo suze, zavuče glavu pod majčino krilo i zaćuta…
Sve lastavice su odletjele. Zaredaše oblačni, mračni dani praćeni kišom.
Skvašeni drijemovac nagnu svoj cvijet nad ćupom. Jedna od kišnih kapi zakotrlja se po donjem listu cvijeta i samo što ne pade.
– Ah! Koliko sam samo umorna! – uzdahnula je kišna kap.
– Odakle dolaziš? – upita je radoznalo ptiče.
– Pusti! Dugačak sam put prevalila. Dolazim sa Velikog okeana. Tamo sam rođena. Ali ja nisam kišna kap. Ja sam suza!!!
– Suza li si…? A kakva si ti to suza? – prinadiže se i upita tužno lastaviče.
– Majčina sam ja suza! Historija mog življenja je kratka. Prije jedno desetinu dana, smorena od leta, zastade na jarbolu prekookeanskog broda neka lastavica. Ja sam stajala u njezinom desnom oku. Okean je divljao. Duvao je jak, orkanski vjetar. Nemoćnim glasom progovorila je tada lastavica i rekla vjetru: – Brate vjetre, kada budeš duvao širom svijeta, i ako slučajno budeš duvao iznad Bugarske, naiđi kraj onog mog nesrećnog pileta i reci mu, molim te, da se pričuva od crnog mačka koji se vazda vrzma po bašti. Zaboravila sam mu to kazati na polasku, pusta da sam… i, reci mu još, da je moje srce prepuklo od tuge za njim…
– A gdje je taj tvoj lastavičak? – upitao je vjetar.
– Ostavila sam ga u jednom zemljanom ćupu u uglu jedne daleke bašte – onamo gdje cvijeta onaj modri drijemovac.
Još dok sirota stara lastavica to i ne doreče, ja joj kapnuh iz oka i vjetar me zgrabi i ponese u svijet. Devet sam dana letjela. Evo sad sam se spustila na ovaj cvijet. Ali, koliko sam samo umorna, da znaš? Želim odmah da legnem i spavam.
Srce male lastavice zaigra. Brzo se podiže, otvori poklopčić na vrhu ćupa i pusti majčinu suzu da uđe unutra.
– Hvala ti draga majčice! – prošapta pa leže na perje i zaspa ugrijana suzom kao da bješe pod majčinim krilom!
