Aktivnim odnosom čovjeka prema pejzažu, on ga mijenja, oplemenjuje, humanizira i umjetnički interpretira. Kao rezultat tih aktivnosti, kroz historiju u Bosni i Hercegovini, su nastajale vrtno – pejzažne kompozicije različitih stilova. Posebno mjesto i značaj pripada kućnom vrtu (Šćitaroci, 1992) nastalom u periodu turske vladavine – bosanskoj cvjetnoj avliji. Avlija skupa s baščom, predstavljaju originalan pristup vrtnom oblikovanju, te je njihova valorizacija i evaluacija od izuzetnog značaja u zaštiti spomenika povijesnog zelenila na području Bosne i Hercegovine (Brguljan, 1985). Originalnost stila rezultat je prilagođavanja orijentalno – mediteranskih uticaja potrebama lokalnog stanovništva u izboru vegetacije i prostornih vizura koje su uklopljene i usklađene s osnovnim elementima prirode i pejzaža.
Mnogi faktori su uticali na nastanak i razvoj avlija i bašča, a moguće ih svrstati u sljedeće kategorije:
– spoljni faktori koji obuhvataju prirodni prostor predjela u kojem je vrt nastao, sa svim elementima pejzaža i određeni urbanistički koncept. Iako urbanizam kao naučna disciplina nije bio poznat, način života gradskog stanovništva u periodu Turske vladavine na prostorima Bosne i Hercegovina uticao je na nastanak određenog urbanističkog rješenja.
– kulturni nivo stanovništva, doživljaj prirode, koji se na ovim prostorima manifestuje kao težnja za povezivanjem, objedinjavanjem stambenog prostora i prirode. Nastojanje čovjeka da se što više približi prirodi dovodi do stvaranja prirodnog okruženja stambenom objektu, uokviren je zelenilom, avlijom ispred i baščom iza kuće.
– etnografski faktori
– te ekonomske prilike, arhitektura, građevinarstvo i tehnika.
Analiza nastanaka i razvoja bosanke cvjetne avlije zahtijevala je utvrđivanje njene lokacije u strukturi grada i stambenih četvrti. Nastanak stambenih četvrti rezultat je islamskog shvatanja funkcije i organizacije prostora kao skupa manjih cjelina sa više namjena (Bianca, 1978). Podjela prostora na manje cjeline nastaje na različitim osnovama pol, organizacija života, vjerska pripadnost. Ovakav pristup predstavljen je dualizmima suprotnosti: muško – žensko, otvoren – zatvoren, zemlja – nebo, javno – privatno (Begić, 2001) koji su jasno izraženi unutar stambenog kompleksa u čijem centru je smještena avlija.
1. Cilj rada
U kulturološkom profilu jednog naroda susrećemo s vrlo različitim aspektima, od kojih svaki pojedinačno ima veliki značaj. Potpuni nestanak nekog od njih predstavlja veliki gubitak za ukupnu kulturno – historijsku baštinu. Bosanska cvjetna avlija kao originalno vrtno rješenje je dio kulturno – historijskog nasljeđa. Prve avlije nastaju pod uticajima koji su na ove prostore došli s Turcima, otuda su prisutne glavne karakteristike islamskog vrtnog stila. Dolaskom Austrougarske monarhije na prostore Bosne i Hercegovine prodiru utjecaji zapadnoevropskih zemalja u svim oblastima života pa i u načinu oblikovanja zelenila. Cilj rada je naučna valorizacija bosanske cvjetne avlije kroz analizu elemenata koji je sačinjavaju s akcentom na mogućnosti njihove upotrebe u savremenom pejzažnom oblikovanju urbanih cjelina. Upotreba tradicionalnih elemenata rezultirala bi nastankom originalnog savremenog vrtnog stila uz očuvanje tradicionalnih vrijednosti naroda na prostorima Bosne i Hercegovine.
2. Metoda rada
Provedena istraživanja obuhvatala su: okolnosti nastanka i razvoja avlije i njenih biljnih i arhitektonskih elemenata, njenu lokaciju u strukturi grada, prirodne i komunikacijske uslove u kojima je grad nastao, stambeni prostor sa kućom, avlijom i baščom, položaj avlije i bašče u odnosu na kuću, na pristupnu komunikaciju – sokak1, na susjedstvo i dr.
Osnovni metodski pristup je analiza koja je omogućila evidentiranje i vrednovanje svih naprijed navedenih činilaca, a posebno kompozicionih elementa avlije. Detaljnim upoznavanjem omogućena je njihova primjena u praksi, otvaraju se mogućnosti njihove sinteze u oblikovnom postupku, postavljanjem uvijek u novim prostornim konstelacijama koje će rezultirati originalnim savremenim rješenjem vrtnog prostora. Metoda sinteze omogućava stvaranje jedinstvenog rezultata u kojem se valorizira potencijal i mogućnosti koje pružaju kompozicioni elementi avlije. U svrhu što potpunijeg i detaljnijeg utvrđivanja podataka provedena analiza je obuhvatila: istraživanja na terenu, istraživanja podataka kojima raspolažu stručne institucije, pisana arhivska građa, slikarska i književna dijela, sjećanja vlasnika, stare fotografije i razglednice, nacrti, skice, sadašnje stanje i dr.
Terenska istraživanjima su ujedno korištena za prikupljanje potrebne foto-dokumentacije koja osigurava egzaktnost i olakšava naučno vrednovanje kako pojedinačnih elemenata tako i avlije u cjelini.
3. Historijski razvoj grada
Dolaskom Bosne i Hercegovine pod Tursku vlast na ovim prostorima nastaje novi period u razvoju grada. Nastaju novi gradovi, a postojeći rastu, privreda, obrt i trgovina se razvija. Gradovi se više ne podižu na dominantnim kotama2 locirani su u dolinama rijeka i na raskrsnicama puteva (Hadrović, 1993). Voda ima značajnu ulogu u turskim gradovima kako utilitarnu tako i estetsku. U ovom periodu arhitekturom dominira zelenilo i kao urbanistički faktor prevladava u čitavom gradskom prostru (Šojlevski, 1976).
Koncepcijski grad čini čaršija3 oko koje su nanizane stambene četvrti – mahale. Čaršija je centar javnog života, čine je objekti namijenjeni proizvodnji, trgovini objekti za smještaj putnika (hanovi, karavnsaraji), komunalni objekti (česme, vodovodi, hamami, čekrci), vjerski objekti (džamije), objekti namijenjeni obrazovanju (mejtefi, medrese), sahatkule (Redžić, 1983). Ovaj prostor odvojen je zelenim prstenom od stambenih dijelova grada mahala (Kulenović, 1976).
Uticaji Orijenta i Mediterana ispoljeni su kako u konceptu nastanaka grada, tako i u načinu gradnje javnih i prostora namijenjenih za stanovanje. Mahale su nastale na principu orijentalne tradicije po kojoj su sve životne potrebe koncentrisane na jedno mjesto. Krivudave uske ulice – sokaci, u kojim su u nizovima sa obje strane raspoređene kuće s avlijama i baščama. Stambeni objekti su ograđeni visokim zidovima, što omogućava stvaranje intimnog prostora za boravak i život porodice. Mahale u svom sastavu obavezno imaju objekte zajedničke namjene, kao što je džamija, česma, dućan4, pekara.
Stambena gradnja kao najpromjenjiviji dio arhitekture, neminovno prati čovjeka i najbrže odražava sve promijene, koje se reflektiraju i na prateće zelenilo. Historijski gledano, na području Bosne i Hercegovina, se mogu izdvojiti periodi (Hadrović, 1993):
– period dominacije orijentalno – mediteranski elemenata u avliji u razdoblju turske vladavine
– pojavu evropskih uticaja sa dolaskom austrougarske uprave
– period između dva svjetska rata
– savremeno doba
3. 1. Bosanska kuća
Kuća je od orijentalne kulture usvojila kvalitetu mjera prema čovjeku i idealnu humanizaciju stambenog prostora. Arhitektura tog vremena uvažavala je cijeli niz načela među kojim i pravo na vidik. Prozori su postavljani tako da omogućavaju lijep vidik, na ženskim kućama prozori su zastirani mušebacima5, kako bi žena vidjela, a ne bi bila viđena. Za gradnju je korišten autohtoni kamen (Šamić, 1981), često miljevina6 zvana i tenelija6 koja je zbog svoje mehkoće pogodna za izradu ornamenata. Krečnjak7 se koristi za gradnju zidova, jer se zbog svoje čvrstoće ne može finije obrađivati, od ovoga kamena nastaju grubo tesani blokovi. Breča8 (sedra) je konglomerat koji se reže u četvrtaste blokove od kojih se grade temelji obzirom da je ova vrsta kamena posebno otporna na vlagu. Od kamena su izrađivani i svodovi i kupole, a za ovu namjenu upotreblajavan je travertin9. Od škriljevca10 koji ima mogućnost slojevitog razdvajanja izrađuju se ploče za pokrivanje.
Kako se u ovom periodu kuća zatvarala prema vani, visokim zidom, osjeća se potreba za otvaranjem prema prirodi. Tako je stambeni kompleks prividno zatvoren, njegovi stanovnici nisu izolovani ni od prirode ni od drugih ljudi. Kuće se međusobno povezuju preko bašča, uvijek okrenute prema istoku te su imale dovoljno svjetlosti. Bile su prizemne ili jednospratne sa krovom blagog pada od kamenih ploča ili ćeramide11 jednostavne ili složene konstrukcije.
Kuće su imale dva posebna dijela, muški dio, u koji je svako mogao ući (selamluk, baškaluk12). Koristio se kao prenoćište, ali i za primanje gostiju služio je kao musafirhana13. Iz ovog dijela kuće prelazi se, kroz drugu kapiju, u avliju koja je pripadala ženskom dijelu kuće (Dedijer, 1991). Avlije su bile pokaldrmisane oblutkom, a po rubovima smještene su uzdignute gredice – sofe14. Tu je i česma s kamenim koritom i odvodni kanal kroz koje žubori voda stvarajući prirodnost atmosfere i neophodnu hladovinu. Prizemni dio kuće direkno je povezan s avlijom otvorenim prodsobljem hajatom15. U prizemlju, se nalazi kuhinja, ostava i kupatilo. Iz hajata koji je pokaldrmisan ili popođen daskama te prestrt čilimima16, jednokrako stepenište vodilo je na sprat.
Na spratu se obično nalaze dvije ili tri sobe u koje se ulazi s otvorenog predsoblja tavana17. Kuća je mogla da ima i ostakljeni tavan, posebno ako je gledao na ulicu sa kamarijom18 koja je omogućavala ljepši pogled.
Odnos kuća – avlija je zasnovan na specifičnim principima i specifičnim koncepcijskim postavkama organizacije života u kući i avliji (Husedžinović, 2001). Tu postoji unifikacija, zajedničko obilježje, autohtonost i jedinstvo stila. Avlija je prije svega veza s javnim životom ulicom, ali ima značajnu ulogu u unutarnjoj komunikaciji. Preko hajata koji je sastavni dio i avlije i kuće i stepeništa prizemlje je povezano s spratom kuće. Pored toga hajat ima i druge namjene u toplom dijelu godine koristi se kao dnevni boravak koji je direktno povezan s ambijentom avlije, zapravo je njen dio.
4. Nastanak i razvoj bosanskog vrta – bosanske cvjetne avlije
Kako kreativni izraz u pejzažnom oblikovanju predstavlja spoj tradicije i orijentalno – mediteranskih uticaja, zelene površine nastale u periodu turske vladavine na području Bosne i Hercegovine po namjeni djelimo na:
– javne zelene površine (izletišta – teferiči19, zeleni prsten oko čaršije)
– zelenilo u okviru vjerskih objekata (dvorišta džamija20, musale21 i mezaristani22)
– zelenilo u okviru stambenih objekata (avlije i bašče)
4. 1. Zelene površine u okviru vjerskih objekata
4. 1. 1. Musale i mezaristani
Musala je prostor za molitvu pod otvorenim nebom, egzistirale su i u gradovima na području Bosne i Hercegovine (Bojanić, 1999). Podizale su se na prirodno atraktivnim lokacijama odgovarajuće površine. Bile su oplemenjene i njegovane, ograđene zidom (visine 1,5 – 2 m) s kapijama s jednostavnim ili ukrašenim portalima. Musale u arhitektonskom smislu nisu bile posebno zanimljivi spomenici. Njihova značaj vezan je isključivo za sveobuhvatnost sagledavanja historijskog razvoja pejzažne arhitekture na prostoru Bosne i Hercegovine. Biljni elementi zastupljeni u okviru musale obuhvatali su: travnjak na kojem su geometrijski pravilno postavljena stabla platana, lipe, topole, žalosne vrbe, smreke, čempresa i lovorike i sl. koja su osiguravala hladovinu neophodnu za molitvu na otvorenom.
4. 1. 2. Dvorišta džamija
Dvorište džamije obiluje zelenilom i to kako drvećem, među kojim je posebno naglašena prisutnos vrsta piramidalne krošnje, poput čempresa Cupresus sempervirens var. pyramidalis, Populus nigra kao simbola vječnosti, ali i drugog drveća i grmlja: lipa (Thilia sp.), borova (Pinus sp.), tisa (Taxus baccata), košćela (Celtis australis), magnolija (Magnolia sp.), mušmula (Mespilus japonica), sofora (Sophora japonica), bagrem (Robinia pseudoacacia), igda (Elaeagnus angustifolia), maslina (Olea europea), četrun (Citrus medica), limun (Citrus limon), jorgovana (Syringa vulgaris), jasmina (Jasminum officinale), šipak (Punica granatum), zova (Sambucus nigra), ladem (Cistus ladaniferus), žutika (Berberis vulgaris), šimšir (Buxus sempervirens), ruže (Rosa sp.), smokva (Ficus carica), sljezolika sirijska (Hibiscus syriacus), hadžibeg (Hydrangea macrophylla), lovor (Laurus nobilis), lavanda (Lavandula spica officinalis), zimolez (Ligustrum vulgare), mirta (Myrtus communis), oleander (Nerium oleander), česmin (Philadelphus coronarius), ružmarin (Rosmarinum officinalis) i sl., te cvijećem: zumbuli (Hyacinthus orientalis L.), tulipani (Tulipa sp. L.), narcisi (Narcissus sp. ), karanfili (Dianthus caryophyllus L.) i drugih vrsta koje dodatno naglašava boju i miris.
Voda ima dvojaku ulogu, estetsku kao element sa najjačim efektima unutar vrta, ali i upotrebnu, namijenjena je pranju prije ulaska u džamiju na molitvu. Uvijek prisutna u tekućoj formi kako bi što vjernije oslikavala rajske rijeke koje predstavlja. Na prostoru Bosne i Hercegovine susreću se različita rješenja vrtnih elemenata s vodom u vrtovima džamija: kanali, šadrvani23, fontane i česme.
Dvorište džamije ograđeno je visokim zidom sa naglašenom ulaznom kapijom. Fizička barijera oko vjerskog objekta i njegova izolacija od vanjskog svijeta naglašena je zbog postizanja mirnog ambijenta koji vjernicima omogućava nesmetanu molitvu. Dvorište odiše tišinom, spokojstvom i prepuno je boja i miris koji potiču od karakterističnih vrsta ukrasnog bilja. Sve zelene površine nastale u ovom periodu oblikovane su upotrebom istih biljnih elemenata, razlika se ogleda u njihovo procentualnoj zastupljenosti koja je prilagođena površini vrta. Procentualno učešće ukrasnog drveća i grmlja u dvorištu džamija je veće u usporedbi s avlijom koja je manja po površini.
4. 2. Zelene površine u okviru stambenog objekta (bosanska cvjetna avlija)
Jedna od karakteristika orijentalno – islamske arhitekture je povezivanje unutrašnjeg i vanjskog prostora preko vrta, koji je dio stambenog objekta i nemoguće je ove dijelove promatrati odvojeno. U okviru stambenog objekta vrtom se smatra prostor avlije i bašča, dok je trijem (hajat) veza, prelazni prostor.
Mnogi elementi avlije su često simetrično raspoređeni u prostoru, uzorak po kojem je postavljena kaldrma24 i orezano zelenilo, prostorni raspored sofa. Komunikacije su cijeli slobodan prostor prekriven kaldrmom. Prema tome određene su prostornim rasporedom pomoćnih prostorija i avlijskih elemenata šadrvana, sofa i sl.
5. Veličina, sadržaj i prostorna organizacija avlije i bašče
Veličina avlije rezultat je nekoliko faktora. Prije svega imovinskog stanja njenog vlasnika i položaja koji zauzima. Zauzimala je cijeli slobodni prostor od ulazne kapije do kuće. Veličina prvenstveno zavisi od veličine raspoloživog prostora, te nema neke određene zakonitosti u donosima dužine i širine avlija. Oblik je uvijek geometrijski pravilan, pravougaoni, uz izgradnju podzida na lokacijma sa nagibom.
Sadržaj avlije čine elementi koji se u njoj nalaze i koji su ukupnost uslova za život. Sadržajni elementi međusobno su povezani, često nije moguće odvojiti prostorne komponenete. Originalnost i različitost koja se javlja posljedica je prostornog rasporeda pojedinih elemenata ili njihovog izostavljanja, a unošenje drugog elementa u cilju prilagođavanja potrebama porodice i uslovima lokacije.
Avlija zauzima centralno mjesto u okviru stambenog kompleksa. Svojim položajem i funkcijom predstavlja nastavak kuće. Ima ulogu dnevnog boravka, tokom ljeta veliki dio dnevnih aktivnosti porodice odvija se u avliji.
Tradicionalan pristup u rasporedu biljnog materijala zastupljenog u bosanskoj kući je uzgoj voća i povrća u baščama. Smještene su iza kuće ili odvojene visokim zidom, zaklonjene od pogleda i fizički odvojene od estetskog dijela vrta – avlije. Neposredno uz ulaz u bašči nalazio se ekonomski dio, također, obogaćen ukrasnim drvećem ili grmljem u cilju zaklanjanja neuglednih detalja od pogleda.
Potreba zatvaranja objekta od pogleda s ulice, još više naglašava potrebu otvaranja prema prirodi. Tako nastaje ugodniji i humaniji ambijent za življenje, te cijeli kompleks u arhitektonskom smislu predstavlja harmoničan spoj zelenila i građevine u cilju stvaranja intime za život porodice.
5. 2. Kompozicijski elementi avlije
Tipičnu bosansku avliju prepoznatljivom čine specifičnosti njenih biljnih i arhitektonskih elementa, te odnos kuća – vrt. Cvijeće se javlja kao osnovni element (Drljević, 1985), počevši od ulaza u avliju i bašču pa sve do interijera kuće. Sadnja cvjetnica u sofama je slobodna, asimetrična što dozvoljava harmonično slaganje boja, među kojima se ipak ističe crvena kao dominantna boja. Pored toga na ovaj način se postiže i struktura koja stvara impresivne cjeline ili detalje u avlijama bilo da su oni postavljeni na stalno mjesto ili su mobilni. U oblikovanju se ističu tradicionalne kombinacije ukrasnog bilja – pored i ispod ruže vrlo često je prisutan devet aga (Discentra spectabilis). Tradicionalan način upotrebe perunike (Iris sp.) je u blizini vode: uz zidove čatrnja25, na njihovoj gornjoj površini ili uz kanale kroz koje je protjecala voda. Ovaj cvijet se rjeđe javlja u avliji, ali je skoro uvijek prisutan u baščama.
Kontrasti u avliji, bijeli zid (svijetlo) nasuprot orezanom zelenilu (tamno) ili šarenilu sofa punih cvijeća, stvaraju se kroz boju i strukturu. Ukupnost prostorno vizuelnih vrijednosti postignuta je ravnotežom biljnog materijala i drugih elemenata avlije. Kompozicijom intenzivnih boja cvijeća, visinske usklađenosti biljaka i odnosi svjetlo – tamno, rezultiraju postizanjem prostorne ravnoteže i ugodnog prostora za život porodice.
Uspjeh u oblikovanju kućnih vrtova je zavisio od inventivnosti samog vlasnika. Ovo je rezultiralo nastankom originalnog i jedinstvenog vrtnog stila u kojem se tradicionalne kombinacije i ideje prenose iz generacije u generaciju.
5. 2. 1. Biljni elementi avlije i bašče
Dekorativno bilje u avlije je dospjelo bilo spontanom introdukcijom, bilo prenošenjem iz prirodne sredine. Dominantno mjesto u avliji zauzima cvijeće, obično cvjetnice lijepog mirisa i boje. Sađeno je u sofe (cvjetne gredice) i u saksije koje su se raspoređivale ne samo po avliji nego i na stepeništu, tavanima i na za to posebno ostavljenim prostorima ispred prozora.
Specifičnost u vrtnoj arhitekturi na području cijele Bosne i Hercegovine je jasna diferenciranost na biljke koje su se uzgajale u avlijama, koje su u principu imale dekorativnu funkciju i onih koje su zastupljene u baščama kao korisne biljke voće, povrća začinsko i ljekovito. Avlija ima izražene higijenske zahtjeve, čemu su bile prilagođene prisutne biljne vrste. Izbjegavala se sadnja voća, s izuzetkom probranih vrsta vinova loza na odrini, mušmula, kajsija, jabuka i sl. Karakteristika ovih voćarskih kultura zapravo je mogućnost urednog ubiranja plodova te nema nepoželjnih efekata njihovog prisustva. Voćka je uvijek sađena neposredno uz zid ili u uglu kako opali plodovi ne bi smetali na glavnoj komunikacije od ulaznih vrata do kuće.
Avlijom dominira cvijeće, sezonsko – jednogodišnje i dvogodišnje, koje se često samo razmnožava sjemenom. Njegova procentualna zastupljenost kreće se oko 23,78 %. Procentualno učešće cvatućih trajnica iznosi 15,24 %, a time se učešće cvjetnica u avliji penje na 39,02 %. Sezonsko cvijeće se sadi u sofama, bez određenog pravila, u međuprostorima koji nisu popunjeni trajnicama. Iako na prvi pogled ovakav oblikovni postupak djeluje bez reda, ipak se velika pažnja posvećuje koloritu i rasporedu biljaka po visini kako bi se postigle lijepe kombinacije.
Zastupljenost vrsta namijenjenih uzgoju u saksijama je niska (oko 6,09 %) i one se odlikuju lijepom bojom cvijeta i mirisom. Tokom toplog dijela godine nalaze svoje mjesto u avliji, ali se s prvim mrazom unose se u kuću, najčešće se smještaju u prozore. Karakteristika autohtonog vrtnog stila je upotreba mušketina (Pelargonium zonale), blagene (Pelargonium peltatum) i paparose (Pelargonium radula) kao lončanica.
Penjačice, također pripadaju obaveznim biljnim elementima, a posebno vinova loza (Vitis vinifera L.) koja se uzgaja na odrini. Pored vinove loze specifikum tradicionalnog vrtnog stila je prisustvo đulbehara26 (Rosa sp.) karakteristične crvene boje. Tu su još sabahhair (Ipomoea purpurea Roth.), sarmašik (Hedera helix L.) te vrsta iz fam. Vitaceae kao što su: Parthenocissus quinquefolia (L.) Planch. (Syn.: Vitis hederacea Ehrh.) ili Parthenocissus tricuspidata (Sieb.& Zucc.) Planch. (Syn.: Vitis inconstans Miq.).
Drvenaste vrste predstavljene su voćkama koje se nalaze u bašči i tek ponekom u avliji. Bašče, koje su se nalazile iza kuće, su bile nezamislive bez murve, šandude (Morus alba L., Morus nigra L., Morus rubra L.) u sve tri boje crna, crvena i bijela, nekada čak kalemljene na istom stablu, kajsije (Prunus armeniaca L.), smokve (Ficus carica L.), ašlame (Prunus avium L.), šipka (Punica granatum L.), višnje (Prunus cerasus L.), badema (Amygdalus communis L.), dunja (Cydonia oblonga Mill.), mušmula (Mesphilus germanica L.), drijena (Cornus mas L.), zerdelije (Prunus pseudoarmeniaca Heldr. – Sart.) oskoruše (Sorbus domestica L.) koja je danas prava rijetkost, kruške (Pirus communis L.), jabuke – alma (Malus domestica Borkh.) i šljive džanarike (Prunus domestica L.). U sklopu svake bašče nalazio se i povrtnjak u kojem se uzgajalo povrće. Pored povrća, voća i cvijeća u avlijama i baščama redovno je bilo prisutno začinsko i ljekovito bilje: nana (Mantha piperita L.), kamilica (Matricaria chamomilla L.), neven (Calendula officinalis L.), uzlidobar (Sempervivum tectorum L.), ruta (Ruta graveolens L.), pelin (Artemisia absinthium L.), pčelinja ljubica (Melisa officinalis L.), merđanđus (Majorana hortensis Moench.), fasliđan (Ocimum basilicum L.), majčina dušica (Thymus serpyllum L.), lovor (Laurus nobilis L.), ružmarin (Rosmarinus officinalis L.), zovina (Sambucus nigra L.), kadulja (Salvia officinalis L.), žara (Urtica dioica L.), bijeli (šljez) sljez (Althaea officinalis L.) itd. Korisni dio bašče odvojen je od ulaza cvjetnim kulturama čime je dodatno naglašavana dekorativno – estetska uloga zelenila. Tu se uglavnom mogao naći jorgovan (Syringa vulgaris L.), šimšir (Buxus sempervirens L.) ili ruža (Rosa sp. L.).
Cvijeća nije prisutno samo u avliji i bašči, ono se javlja i kući, posebno na spratu kuće. Vanjska strana prozora ukrašavana je karanfilima (Dianthus caryophyllus L.) različitih boja koji su u slapovima padali niz zid, menđušicom (Fuchsia hybrida), šebojem (Matthiola incana R. Br.) i sl.
5. 2. 2. Orezano zelenilo
Orezano zelenilo u avliji se javlja u kasnijem periodu razvoja. U najranijem periodu nastanka avlija ukrasno grmlje se nije orezivalo, šimšir i drugo zimzeleno žbunje raslo je slobodno. Ovakav pristup danas je vrlo rijedak, ali se još uvijek može susresti na terenu. Zelenilo se oblikuje u geometrijski pravilnim formama, kruga, kvadrata, kocke i sl. Vrlo često se formiraju zelene orezane bordure unutar kojih se sade ruže ili neke druge vrste cvijeća. Vremenom je postao nezamjenjivi element po kojem je avlija prepoznatljiva. Karakterističan je izbor mjesta na koje se formira, a to je obično u blizini vode (šadrvan ili česma), u obliku kruga u sredini avlije ili kao obrub na sofama. Rijetko su bili prisutni složeniji oblici nastali različitim kombinacijama prostih geometrijskih likova.
5. 2. 3. Boja i miris
Specifičan je i izbor vrsta koje su bile zastupljene u avliji. Uglavnom se radi o biljkama sa lijepim mirisnim cvjetovima. U avlijama prevladavaju vrste koje pored mirisa imaju lijepe cvjetove izražajnih boja, zbog čega je naglašena prisutnos boje u avliji. Prkos (Portulaca grandiflora Hook.) je rastao između kaldrme po cijeloj avliji, zbog čega je ona podsjećala na prirodan ćilim. Cvijeće se nalazi u sofama, rasuto među kaldrmom i u saksijama, koristi se za ukrašavanje avlije i kuće.
Svojim dolaskom Turci su na prostor Bosne i Hercegovine donijeli svoju skalu boja u odijevanju (zelena, crvena, žuta i bijela), što imalo uticaja i na druge sfere života, pa tako i na izbor boje cvjetova ukrasnog bilja prisutnog u avliji. Crvena boje je omiljena, a uz nju prisutne su žuta i bijela. Ovo nikako ne znači da u avlijama nije bilo cvijeća svih boja.
5. 2. 4. Odrinja
Odrinja je specifična po jedinstvu biljne i arhitektonske komponente. Ima višestruku ulogu dekorativnu, upotrebnu i funkcionalnu. U funkcionalnom pogledu stvara potrebnu hladovinu koja pogoduje čovjeku, ali i nekim vrstama ukrasnog bilja. Kako je vinova loza listopadna kultura vrlo je pogodna za formiranje ovog vrtnog elementa tokom zime omogućava punu osunčanost prostora, a tokom ljeta hlad.
Ovaj vrtni element je prisutan i danas u vrtovima južnih područja Bosne i Hercegovine. Svojim izgledom dopunjava avliju, naglašavajući i ističući kako svoju tako i ljepotu avlije. Iako se javlja u različitim vrtnim stilovima, njena zastupljenost u bosanskim avlijama, vjerojatno je posljedica uticaja renesansnih vrtovima Dalmacije, a posebno Dubrovnika.
5. 3. Arhitektonski elementi avlije
5. 3. 1. Komunikacije
U kuću se ulazilo s ulice kroz kapiju koja je uvijek bila naglašena i dekorirana. Ovakav ulaz u kuću aktualan je i lijep detalj, a javlja se i kod savremenih vrtova. Kuća je uvijek povučena prema sredini parcele, ispred nje se nalazi avlija čime se stvara dubina u prostoru. Prema historijskim izvorima kapija se nalazila na sredini zida. Ovakav ulaz stvarao je simetričnu osovinu vizure, a posjetilac vidi kuću u centralnom dijelu avlije. Centralno mjesto ulazne kapije nameće simetrično rješenje avlije što se danas dosta rijetka može sresti. Kao rezultat imovinsko – nasljednih odnosa danas su uglavnom zastupljene avlije kod kojih je ulaz postavljen tako da kuća ostaje sa strane.
Između kuće i avlije nemoguće je povući jasnu granicu. Jedinstvo je ostvareno preko hajata, koji je dio i kuće i avlije, osnovni komunikacijski, ali i prostor namijenjen za odmor. Na hajatu su jednokraki basamaci (stepenice) koji vode na sprat, na kojem ulogu komunikacijskog prostora sad preuzima tavan. Tavan iako nije u direktnoj vezi s avlijom usmjeren je na nju pogledom, a kako je otvoren prijatna hladovina i mirisi iz avlije ispunjavaju i ovaj prostor.
Avlija je imala ulogu dnevnog boravka u ljetnim mjesecima te pored visokih higijenskih zahtjeva treba da omogući i nesmetanu komunikaciju. U ovom smislu cijeli prostor je bio na raspolaganju u komunikacijske svrhe, staze se na ograničavaju i ne naglašavaju.
5. 3. 2. Voda
Kao posljedica uticaja islamskog vrtnog stila u avlijama i baščama kult vode je bio posebno naglašen. Za vrijeme turske vladavine građeni su vodovodi, koji su omogućili snabdjevenost vodom svih dijelova grada. Izgradnja vodovoda omogućila je izgradnju česama u početku javnih, a kasnije i u avlijama, fontana i šadrvana. Posebnu draž avlijama i baščama davale su česme s kamenim koritima iz kojih je neprestano tekla voda i žuboreći otjecala kanalima. Šadrvani su prisutni u imućnijim kućama.
Do izgradnje vodovoda stanovništvo se vodom snabdijevalo iz čatrnja građenih od kamena. Ove objekte danas je moguće sresti još samo u seoskim sredinama. Čatrnje su, također, ukrašavane cvijećem među kojim dominira uvijek prisutna perunika (plavi ljiljan Iris germanica L.)
5. 3. 3. Kaldrma
Možemo razlikovati prema vrsti upotrebljanog materijala tri oblika kaldrme: kaldrma od oblutka, kamenih ploča i od kamena. Zavisno od mjesta na kojem se nalazi površina predviđena za kaldrmisanje, ovisio je izbor materijala.
Kaldrma od oblutka izrađena je od riječnih oblutaka približno iste veličine. Izgradnja kaldrme, bez obzira da li se ona radi po principu uzorka ili ne, uvijek podrazumijeva postavljane odabranog materijala na ravnu zemljanu podlogu. Prostori oko kamenja redovno su se održavali, plijevljenjem su se odstranjivale samonikle vrste koje su bile nepoželjne u avlijama, a zadržavano je cvijeće. Pored popločavanja avlija oblutkom susrećemo i avlije popločane kamenim pločama. Izrada kaldrme od prirodnog kamena, koja zbog veličine kamena koji se koristi ima grubu strukturu, više se koristila za manje reprezentativne prostore, ulaze u bašču i za ulice i sokake. Uspješno oblikovana kaldrma u prvom redu zavisi od odabranog materijala i njegove veličine.
Kaldrma je imala vrlo značajnu ulogu u održavanju higijene te je uvijek prisutna u avliji. Značajna je i u komunikacijskom smislu zbog čega je trebala biti ugodna za kretanje.
5. 3. 4. Zid i ograde
Obavezna prisutnost visokih bijelih zidova u funkciji je zaokruživanja intimnog života porodice i zadovoljenja vjerskih običaja. Zid nije isključivo u funkciji odvajanja, njegova uloga zapravo je suprotna, ima ulogu zbližavanja onih koji stanuju iza njega, omogućava intimu porodici štiti je i u duhovnom i u idejnom smislu. Vjerska filozofija upućuje na povezivanje s prirodom, ovakvi stavovi najjasnije su ispoljeni dualizmima otvoreno – zatvoreno i zemlja – nebo, kuća se ka nebu otvara preko avlije i slobodnog vidika koji se nastoji postići u svim njenim dijelovima.
Na strani zida prema avliji često su prisutne male niše. Obično su četvrtastog oblika ili polukružno zasvođene, a služe različitim namjenama, za smještaj nekih predmeta ili cvijeća u saksijama. Slične elemente nalazimo u sobama u bosanskoj kući, često imaju vrata i mogu se zatvarati.
Zidovi su rađeni od tesanog kamena, u početku bez maltera, a kasnije se upotrebljava krečni malter. Međuprostori su često obrasli samoniklim biljkama, a kako na unutarnjoj strani zidova to nije poželjno zid se redovno krečio.
Analizom sačuvanih avlija možemo vidjeti da su ograde prisutne samo u sklopu stambenog objekta. Ograđeni su basamaci koji s hajata vode na tavan i sam tavan. Ograde su izrađene od drveta i često su ukrašene rezbarijom s floralnim ili geometrijskim uzorkom.
5. 3. 5. Gredice – sofe
Ovaj arhitektonski element javlja se u dvije namjene sofe za sjedenje i cvjetne sofe.
Sofe za sjedenje su travnate površine koje su se nalazile u avliji ili bašči. Predstavljaju zidom ograničeni prostor koji je obrastao travom, obično smještenim u hladu i s lijepim pogledom. Služile su isključivo za odmor.
Cvjetne sofe namijenjene su uzgoju cvijeća na stalnom mjestu i predstavljaju originalan osnovni element avlije na našem prostoru. Izdignute su u odnosu na nivo avlije koja predstavlja komunikacijsku stazu. Imaju pravilan pravougaoni, kružni ili šestougaoni oblik zavisno od položaja u avliji. Pravougaone sofe se nalazile duž zida avlije ili kuće, dok su okrugle i šestougaone zauzimale centralni položaj u avliji. Na prostorima Bosne i Hercegovine rijetko se susreću složeni oblici ovog vrtnog elementa. Ukoliko se javlja veći broj sofa raspoređenih po avliji one su međusobno bile razdvojene. Sofe su prostori ograđeni zidom različitih visina, od 10 do 60 cm pa nekada i višim, u koji se po potrebi nasipala zemlja. Kao i zidovi avlije, zid sofe izgrađen je od kamena i bijele je boje. To su prostori za sadnju različitih vrsta cvijeća, zasićeni bojom, javlja se šarenilo kako u izboru boja (generativno razmnožavanje sjemenom) tako i zastupljenih vrsta. Ipak skladno oblikovani, posebno se poklanjala pažnja visini zastupljenih vrsta, usklađenosti boja i mirisu cvijeća.
ZAKLJUČAK
Na osnovu izloženog u radu možemo izvesti sljedeće zaključke:
– Avlija je dio kulturno – historijskog naslijeđa koje je u svom izvornom obliku ugroženo neprekidnim razvojem urbane sredine. Uslijed brzog trenda izgradnje mnogi kulturno – historijski spomenici na prostoru Bosne i Hercegovine danas nisu pod dovoljnim režimom zaštite, a posebno bosanska cvjetna avlija.
– Bosansku cvjetnu avliju sačinjavaju specifični biljni i arhitektonski element koji svojom prostornom izmjenom stvaraju originalne ambijente prepoznatljive kao tradicionalni vrtni stil bosanske kuće. Ovi elementi su zadržali kontinuitet do danas, javljaju se u mnogim privatnim savremenim vrtovima. Imajući ovo u vidu nameće se zaključak da je bosanska avlija nepresušan izvor ideja u oblikovanju zelenih površina svih namjena.
– Neophodno je posebno naglasiti značaj zaštite autohtonih biljnih vrsta i njihovih starih kultivara koji su karakteristični za bosansku avliju i bašču. Njihovo očuvanje daje najveći doprinos u zaštiti avlije kao dijela kulturno – historijskog nasljeđa.
– Skladnom kombinacijom intenzivnih boja cvijeća, usklađenosti biljaka po visini i odnosom svjetlo – tamno u avliji je postignuta prostorna ravnoteža.
– Zastupljene vrste obuhvataju: drveće pretežno voćke, grmlje, penjačice, sezonsko cvijeće i trajnice, lončanice, začinsko i ljekovito bilje.
– Autentičnom izgledu bosanske avlije doprinosi i specifičan izbor boja cvjetova prisutnih biljnih vrsta.
– Tradicionalan ulaz danas se rijetko susreće na terenu, kapija je postavljena postranice u odnosu na kuću. Prema podacima do kojih se danas može doći popločana površina u avlijama je značajna, na sofe otpada oko 40 % ukupne površine.
– Visoki bijeli zid osigurava potrebnu intimu prostora i pozadinu na kojoj se ističe šarenilo cvijeća u sofama. Kaldrma je značajna za održavanje higijene avlijskog prostora na visokom nivou i nesmetanu komunikaciju.
– Kao vrtni element s vodom danas na terenu dominira česma, fontane se dosta rijetko susreću, a šadrvani su prisutni samo u dvorištu džamija.
POJMOVNIK:
1. sokak (tur.) – ulica
2. srednjevjekovni gradovi, nazivali su se gradine, podizani su na uzvišenjima, imali su značajnu ulogu u odbrani stanovnika od neprijatelja.
3. čaršija – privredni dio gradova nastalih u periodu turske vlasti na prostorima BiH
4. dućan – prodavnica
5. mušebaci – drvene rešetke koje su zaklanjale vidik u kuću sa ulice
6. miljevina (tenelija) – vrsta kamena
7. krečnjak – vrsta kamena
8. breča (sedra) – vrsta kamena, prirodno nastali konglomerat slijepljen vapnencem, otporan na vlagu
9. traventin – vrsta kamena
10. škriljevac – vrsta kamena, sedimentnog koji je slojevite strukture
11. čeramida – crijep za pokrivanje kuća
12. selamluk (baškaluk) – nazivi za muški dio turske kuće
13. musafirhana – dio bosanske kuće namijenjen primanju gostiju
14. sofa – gredice za cvijeće, ozidana suhozidom
15. hajat – natkriveni prostor dio kuće preko kojeg se ostvaruje direktna veza s avlijom
16. čilim – vrste tepiha
17. tavan – otvoreno predsoblje s kojeg se ulazi u sobe ne spratu kuće
18. kamarija – istureni dio, obično od drveta, služila je za odmor i uvijek je omogućavala lijep pogled
19. teferiči – prirodno lijepi predjeli koji su se koristili kao izletišta
20. džamija – objekt u kojem islamski vjernici obavljaju molitvu
21. musala – prostor ograđen zidom i zasađen zelenilom, namijenjen za molitvu
22. mezaristan – groblje
23. šadrvani – fontane pod kupolom od drveta ili kamena
24. kaldrma – površina popločana riječnim oblutkom
25. čatrnja – ozidana cisterna za držanje i sakupljanje vode (kišnice) za potrebe stanovništva na inkliniranim ili područjima gdje nema vodotokova.
26. džulbehar – tradicionalan naziv za ružu penjačicu crvene ili roza boje (Rosa sp.)
LITERATURA
– Brguljan, V. (1985) Međunarodni sistem zaštite kulturnih i prirodnih dobara, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb – Beograd
– Begić, S. (2001) Kuća u mahali – u : Svrzina kuća, Muzej Sarajeva, Sarajevo
– Bianca, S. (1978) Polivalencija i fleksibilnost u strukturi islamskoga grada, Takvim, Sarajevo
– Bojanić, D. (1990) Musale u balkanskom gradu. «Islamska misao», Godina XII br. 138, str. 38 – 42.,Sarajevo
– Dedijer, J. (1991) Hercegovina: antropogeografske studije. Veselin Masleša, Sarajevo
– Drljević, H. (1985) Bosanska cvjetna avlija. Vrtna umjetnost Jugoslavije, Zagreb: Fakultet poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu – Centar za povijesne vrtove i razvoj krajine u Dubrovniku.
– Husedžinović, S. (2001) Nastanak i razvoj Svrzine kuće- u: Svrzina kuća. Muzej Sarajeva, Sarajevo
– Kulenović, M. (1976) Zelenilo u sarajevskoj čaršiji. «Hortikultura», Godina XLIII, br. 4., str. 135-136, Split
– Hadrović, A. (1993) Gradska kuća orijentalnog tipa u Bosni i Hercegovini. Biblioteka bosanskohercegovački korijeni 1, Avicena, Sarajevo
– Redžić, H. (1983) Islamska umjetnost. Prva književna komuna, Mostar
– Šamić, M. (1981) Francuski putopisci u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću (1836 – 1878) i njihovi utisci o njoj. Veselin Masleša, Sarajevo
– Šćitaroci, O. M. (1992) Hrvatska parkovna baština zaštita i obnova, Školska knjiga, Zagreb
– Šojlevski, D. (1976) Makedonski kućni vrt kao jedan od izvora elemenata za suvremeno oblikovanje parkova (doktorska disertacija). Poljoprivredni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
Prof. dr. sc. Elma Temim, rođena 09. 08. 1962. godine u Stocu, Bosna i Hercegovina. Osnovnu i srednju školu završila u Mostaru. Diplomirala 01. 12. 1988. godine na Poljoprivrednom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, odjeljenje u Mostaru, odsjek voćarstvo i vinogradarstvo. Zvanje magistra ekonomike agroindustrije stekla 23. 01. 1998. godine. Od 01. 10. 2001. godine bila u stalnom radnom odnosu na Nastavničkom fakultetu Univerziteta ”Džemal Bijedić” u Mostaru. Zvanje doktora poljoprivrednih nauka stekla 12. 09. 2006. godine. Doktorsku disertaciju pod naslovom ”Evaluacija i savremeno hortikulturno oblikovanje urbane jezgre Mostara” radila pod mentorstvom prof. dr. Tatjana Ljujić – Mijatović na Poljoprivrednom fakultetu, Univerziteta u Sarajevu. Od 01. 10. 2006. godine u stalnom radnom odnosu na Agromediteranskom fakultetu Univerziteta ”Džemal Bijedić” u Mostaru u zvanju vanrednog profesora na oblasti ”Hortikultura”.
