Edin Smailović rođen je 1980. godine u Bijelom Polju. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon toga završio je studije istorije u Sarajevu. Od 2007 radi u biblioteci u Bijelom Polju u sklopu Centra za kulturne djelatnosti ”Vojislav Bulatović-Strunjo”. Piše poeziju i prozu. Do sada je objavljivao u brojnim časopisima i publikacijama. Iz štampe mu je izašla zbirka poezije Prolaznost a uskoro izlazi i zbirka kratkih priča Omča
Poštovani g.dine Samilović poznati ste kulturni radnik već 12 godina, rukovodioc ste u Centru za djelatnost kulture ”Volislav Bulatović Strunjo”. Kako bi ste opisali kulturni život Bijelog Polja od tada do danas; koji su to kulturni programi po kojima je Vaš grad prepoznat?
Pa Bijelo Polje je uspjelo da se uspješno pozicionira na kulturnoj mapi Crne Gore, ali i regije. Kada su u pitanju programi iz kulture tu su naravno na prvom mjestu ”Ratkovićeve večeri poezije”, kao međunarodna pjesnička manifestacija, najznačajnija na prostoru bivše Jugoslavije i sa tradicijom od skoro pola vijeka. Takođe, izdvojio bih i Festival dramskih amatera sa isto toliko dugom tradicijom. Od programa iz kulture koji su tradicionalni pomenuo bih ”Bjelopoljsko slikarsko proljeće” i ”Ljetnje večeri muzike”. Tu je naravno jako puno književnih večeri, izložbi slika, pozorišnih predstava, muzičkih koncerata itd.
Učesnik ste brojnih kulturnih promocija (književne večeri, simpozijumi, naučni skupovi) koliko je važno da podstaknemo mlade u vremenu opšte globalizacije da se uključe u kulturne tokove i kako?
Odgovor na ovo je vrlo kratak. Pomagati odista one talentovane i vrijedne, suditi ni po babu ni po stričevima. Ako tako ne bude možemo slobodno zaključati kulturu u Crnoj Gori.
Bijelo Polje su proslavili književnošću: Risto Ratković, Avdo Međedović, Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović… Da li je njihova bogata kulturna baština dovoljno zastupljena i predstavljena u crnogorskim kulturnim okvirima?
Naravno da ni izbliza nismo nikoga od njih dovoljno proučili prvo. Ostaje nam još puno rada kada su ova trojica književnika u pitanju. Ja bih prvo to uradio, a o zastupljenosti bih poslije.
U sklopu centra za kulturne djelatnosti ”Vojislav Bulatović Strunjo” nalazi se i biblioteka čiji ste vi rukovodioc; recite nam sa koliko naslova raspolažete i da li je dovoljno zastupljenja kultura čitanja kod nas?
Biblioteka se trudi da u skladu sa mogućnostima ispuni sve želje čitaocima. Bijelo Polje ima tu tradiciju, ali kada je u pitanju današnjica biblioteke trebaju tražiti nove načine da privuku čitaoce.
Pored književnih večeri vaša biblioteka organizuje i druge programe i druga dešavanja iz kulture recite nam nešto više o tome.
Naša biblioteka je najveća na sjeveru Crne Gore. Trudimo se da organizujemo seminare, okrugle stolove i radionice na kojima redovno prisustvuju naše kolege iz drugih biblioteka u Bijelom Polju, ali i bibliotekari iz ostalih gradova u okruženju, kao i naše kolege iz Prijepolja, Novog Pazara, Kragujevca itd. Trudimo se i da prisustvujemo sličnim događajima u zemlji i okruženju jer smatram da je kontinuirano obrazovanje bibliotekara jedan od načina da ova profesija zadrži dostojanstvo a i da biblioteke imaju stručne i osposobljene bibliotekare. Smatram da država treba da puno više ulaže u naše obrazovanje, jer mi ti koji drugima pokazujemo puteve ka znanju. To naravno košta, ali moj odgovor je da je neznanje najskuplje.
Kakvi su vaši planovi za budućnost? Koga bi ste voljelji da vidite u vašem Centru za kulturne djelatnosti a koga još niste?
Ne volim da pravim planove, a lista je podugačka i teško ostvariva.
Šta bi ste vi kao istoričar, bibliotekar, pa može se reći i pisac preporučili nekome da pročita?
Sebe ne smatram piscem, već osobom koja voli da piše. Ako bih sažeo ipak sve ovo troje u tri knjige moj izbor bi bio sljedeći: ”Kaldrma i asfalt” knjiga beogradske istoričarke Dubravke Stojanović. Odlična studija koja nam objašnjava zašto mi na Balkanu iznova i iznova posrćemo i valjamo se u blatu. ”Kuća nesagorivih reči” Narodna Biblioteka Srbije 1838-1941, odlična studija o prošlosti jedne biblioteke iz pera kolege Dejana Ristića. Iz književnosti se da preporučiti puno toga. Od poezije uvijek mogu da čitam Maka Dizdara i Vaska Popu. Malo je poznato u širim krugovima da je Ćamil Sijarić bio odličan pjesnik. Tu je svakako još jedan bjelopoljac Ismet Rebronja, pa Blažo Šćepanović itd. Od proze bih uvijek preporučio sve od Danila Kiša.
Iz Bijelog Polja je i čuveni Junuz Međedović (pisac, glumac, urednik više listova, upravnik Crnogorskog narodnog pozorišta na Cetinju); da li Vam se čini da je on neopravdano zaboravljen i zapostavljen u svom rodnom gradu?
Junuz Međedović je svakako jedan od značajnijih i zaslužnijih Bjelopoljaca, ali njegov lik i djelo nisu samo pitanje grada već i države i kulturne politike na nacionalnom nivou.
Iz Vašeg pera je izašla i zbirka poezije ”Prolaznost” koja je prošla jako zapaženo kod kritike, da li je to vaš svojevrsni otpor društvu?
Da istinski želim da pružim otpor odmetnuo bih se u šumu ili bar prestao da plaćam račun za struju jer ga smatram neopravdano previsokim, ali kako očigledno nisam uradio ništa od toga onda se ne može.
Kako ocjenjujete kulturno povezivanje Bijelog Polja i Prijestonice Cetinje; imate dobru saradnju sa JU Narodna biblioteka i čitaonica ”Njegoš”, da li su to pravi tikovi kulture?
Mislim da je važno da se gradovi u Crnoj Gori povezuju kroz ovaj vid saradnje. Nažalost, istina je da se jako malo poznajemo, da kulturni stvaraoci sa juga rijetko gostuju na sjeveru države, a mi sa sjevera na jugu skoro nikako, tako da smatram da je povezivanje nešto na čemu uporno treba raditi, a da je ova saradnja pravi put.
Kada će se pojaviti vaša zbirka kratkih priča ”Omča”?
U ovom mjesecu ako Bog da.
Opišite nam Vaš kutak, vašu avliju u kojoj pišete i stvarate?
Nemam neki kutak, obično pišem na telefonu, bilo da sam u kancelariji, kući, kafani, prirodi….
___________________
Istaknuta slika, slijeva: prof. Veljko Đukanović, Edin Smailović, Božidar Proročić i Rafet Mulić, ssa promozije zbirke poezije ”Prolaznost” na Cetinju u JU Narodnna čitaonica i biblioteka ”Njegoš” Cetinje,