Dragan Stodić: Razgovor sa pesnikinjom Jelenom Civić–Backović

Intervju

MISAO TE JEDVA PODIGNE SA DNA, U MRKLOM MRAKU NE POSTOJI SJAJ

 

– Misao te jedva podigne sa dna dok krila na vetru lete visoko – kaže u jednoj od svojih poetskih iskaza i izraza mlada pesnikinja Jelena Civić-Backović iz Budve, rođena u Kruševcu, Srbija.

Od 2007. godine zapisuje svoje poetske percepcije i za sad ih čita svojim prijateljima. U pripremi je i prva Jelenina zbirka s ljubavnim pesmokazima pod imenom “Sjaj u travi“

 

Kakav bi svet bio bez ljubavi i ljubavne poezije?

– Pust i prazan. Sjaj u tami je spas za sve nas. Uvek nekome negde prinosimo u životu nekakvu žrtvu. Žrtva ljubavi je najvažnija.

Izvor vaših poetskih misli je dubok i neiscrpan?

– Poetske misli izviru iz mene i teško ih zaustavljam. Možda su pesimistički stihovi u većini, ali, meni je dovoljno da izrazim trenutno osečanje. Život je trenutak, ovaj sadašnji, vredan svega.

Pišete o beskraju, kao da želite da ga dohvatite?

– Kao na vetru list, letim visoko, osetim nemir ali mi daljine ništa ne mogu, vraćam se uvek srećna.

 Napisali ste da su “barikade teško sećanje“?

– Sve ružno za sobom spaljujem, ko dugina boja, srce je krhki cvet, dok noću caruju sirene. Važna je molitva, kad se nađemo u lavirintu osećanja, kad letimo na krilima reke.

Život ti da, pa ti onda grabi, takođe je vaš poznati stih.

– Iz đubrišta i cvet poraste, to je zadivljujuće, čudesno…, sve zavese padaju ali nas ko santa leda goni, ali se borimo, borimo se svojski i stalno, svakog trenutka,… Noć često ruši misli, odbegle snove, ali posle toga zrači život i u nama i oko nas. Na žalost, u mrklom mraku ne postoji sjaj.

Vaš najdraži stih?

– Ko cvetovi na svadbenom vencu, godine se nižu, sve u istoj reci, kad sa zida skineš sliku bledu, iza toga vidiš samo senku.

jelena 053 (Custom) 

RAZGOVARAO DRAGAN STODIĆ