Lepota prirode nije ničije vlasništvo
– Kada se boja zaboravi, a ni oblika više nema, kada se nađeš u reci bez obala, ideš dalje iz mraka koji je predhodnica svitanju, u more koje je sloboda i smiraj svim rekama i potocima – kaže pesnikinja i slikar Divna Lulić Jovčić, iz Subotice, specijalno za portal AVLIJA.ME.
Je li sudbina pesnika da nose neprestanu životnu čežnju među svojim zidovima?
– Da, jeste. Među zidovima, u samoći srca, to je večita žudnja – let u traženju nekih viših čežnji. Čovek može biti ptić ili ptica, prizemljen i u letu, sa i bez krila, kao deo jata ili solo letač, kao misao ili uspomena, kao poruka i znak, kao vreme i nevreme, kao milost, radost tuga, duša što vrluda u potrazi. Tražeći svetlost, sve dok leti, mesto mira ne nalazi. Nema mira do Sve-mira, ni svemira bez nemira. Sve dok leti…
Kažete da nije ničije vlasništvo, lepota prirode! Samo je mi svi na svoj način vidimo i na svoj način prenosimo u pesmu i na sliku?
– Lepota prirode nije ničije vlasništvo. Ona je poput kaleidoskopa – isti su delići šarenila ali ih mi iz različitog ugla duhovnog posmatranja različito vidimo i doživljavamo, i vođeni tom ličnom impresijom prenosimo u pesmu ili sliku.
Pišete da nas ”golubovi nikad ne osavljaju” Šta ste hteli da naznačite tim stihom?
– Volim golubove. Za razliku od ptica selica, oni su uvek tu, nikada nas ne ostavljaju. Oni za mene predstavljaju privrženost…
Koju svoju pesničku opsesiju najviše cenite i iscrpljujete?
– Ljubav! I istinu! Sve drugo prolazi, ali ljubav i istina ostaju jer im je zavičaj ista zvezda. A ljubav, kako god je pokušali razumeti, izmiče svakom značenju koje joj pokušavamo prišiti. Ljubav i istina su vodilje mog života!
Imate li zahvalnost za druge?
– Za sve što sam postigla u životu, zahvalna sam ljudima koji su verovali u mene, koji su videli svetlo u meni koje još ni sama nisam slutila, niti prepoznavala. Hvala im beskrajno. Budite i vi nekome podrška, pronađite i vi u drugima onaj lepši, bolji deo njih i iznesite ga na svetlost. Sunce sam ja, sunce ste vi, sunce smo svi! I kad se ugase sva svetla, uvek neko za nas (umesto nas) vidi svetlost i peva. I ta je svetlost onda moje oko, i ta je melodija onda moje uho. I moja je pesma onda tvoja pesma, univerzalni jezik svih radoznalih putnika ka svetlosti…
Naravno da osećam zahvalnost za druge. Bez njih ni ja ne bih bila to što jesam. Svi ljudi koje sam u životu srela su me manje ili više dotakli, ostavili svoj trag i samim tim učestvovali u formiranju moje ličnosti. Oni su delovi mozaika mog života, manji ili veći, šaroliki ili sivi, svejedno… Svi su bitni u činjenju jedne kompletne slike. Jedni su mi pomogli svojom verom i podrškom, drugi su me pak, nanoseći mi bol, naučili da zaronim dubinama svoje duše gde sam ipak pronašla svetlost. Zahvalna sam na svim iskustvima. Ona su dragocena.
Šta u poeziji znači ”kasniti na poslednji voz”?
– To je deo pesme „Alisa“ koju sam napisala potaknuta današnjim načinom života koji me je u jednom trenu podsetio na „Alisu u zemlji čuda“ – besomučna jurnjava (više se ne zna ni gde), gledanje na sat (na vreme kojeg nema), a kasni se na poslednji voz – ako već nismo kao čovečanstvo dobrano zakasnili na sve vozove!
“Da se oslobodim nemilog straha od ove daljine,” vaš je stih koji objašnjava bojazan od prostranstva duha ili stvarnog nepreglednog prostranstva?
– Strah od duhovne daljine među ljudima koja je sve prisutnija. Ona me plaši i onespokojava. Čini mi se da ljudi nikada nisu bili fizički bliže a dušom ovoliko strašno udaljeni kao danas. Zato mi je neophodna poezija, a poezija je prozor duše. Pesnici otvaraju prozore svetlosti i onda se događa ona rosa u travi u sunčano jutro. Poezija skriva trag večnosti u kratkom odbljesku probuđenih misli i asocijacija. Prošlo, buduće, sadašnje, moje, tvoje, nečije… sve je to ispod samog doživljaja, a doživljaj je, bez obzira kakav bio, pokušaj otvaranja onih prozora svetlu – duši!
Bavite se poezijom i slikarstvom?
– Dve moje ljubavi koje ne razdvajam, koje se prepliću. Jednako su mi važne u izražavanju emocija. Možda zato ima poetičnosti u mojim slikama, kao i boja u mojoj poeziji.
Njeno veličanstvo žena, kako to tumačite?
– Kada sam rekla „Njeno veličanstvo žena“, mislila sam na ženu kao večitu i neiscrpnu inspiraciju, na ženu majku, sestru, ženu krhku a postojanu, nežnu a nesalomivu… Ženu kao bljesak jasnog viđenja srcem – veličanstvenu.
DRAGAN STODIĆ

Divna Lulić Jovčić je rođena u Vranju 18. 07. 1964. godine. Od svoje treće godine živi u Subotici. Školu za primenjenu umetnost „Bogdan Šuput“, odsek grafičkog dizajna, završila je 1983. godine u Novom Sadu.
Prvu zbirku poezije pod nazivom „Kao da se dogodilo“ objavila je 2010. godine. Drugu zbirku poezije „Belinom trag“ objavljuje 2014. godine. Članica je kluba pesnika „Orfej“ u Subotici, književnog kluba SKC „Sveti Sava“ u Subotici i Udruženja balkanskih umetnika – Subotica. Objavljivala je svoju poeziju i lirske zapise u književnim listovima i časopisima, a pesme su joj zastupljene u više zbornika. Osvojila nekoliko nagrada: Prvu nagradu 2013. na pesničkom konkursu „Rudnička vrela 2013“ – Gornji Milanovac; 2014. godine drugu nagradu na pesničkom konkursu „Osvetljavanje 2014“ – Niš; treću nagradu na pesničkom konkursu „Panonski galeb 2014“ – Subotica…
Divna Lulić Jovčić se bavi i slikarstvom. Slike radi najčešće u tehnici pastela. Učestvovala je u radu likovnih kolonija kako u našoj zemlji, tako i u regionu, a nedavno je bila učesnik međunarodne likovne kolonije u Turskoj – Bodrumu. Do sada je imala šest samostalnih izložbi: u Kikindi 2009. godine, u Somboru 2010. godine, u Kovačici 2010. godine, u Subotici 2011. godine, u Igalu 2012. godine i Bačkoj Palanci 2014. godine. Učestvovala je i u više grupnih izložbi.
Osim slikarstva i poezije, bavi se i umetničkom fotografijom, ilustrovanjem knjiga, i radi kao primenjeni umetnik – dizajner.
Životni moto: Zaustaviti buku unutrašnjih dijaloga, raširiti ruke, kopirati pokret ptice koja isteže krila i sprema se za let… i nastaviti leteti mislima gde god me ponesu… negde iznad neke mirne vode…