Mirela Salkić: Putopis kroz Veliku Kladušu i Bosansku Krajinu

PUTOPIS PUTNIKA OD SEDAMDESET LJETA KROZ VELIKU KLADUŠU I BOSANSKU KRAJINU

“Nakon skoro sedamdeset ljeta ovog života, ja putnik, zaključih da je čovjek takav rođen – rođen da putuje i da se kreće. Čovjek je vjetar i ne može se dugo vezati za jedno mjesto, za jedne ljude. U njemu nešto uvijek vapi za nečim novim, do tada nepoznatim, nečim misterioznim.  A sve oko mene je u jednoj mjeri misteriozno. I ja sam sebi misteriozan iako već sedamdeset ljeta nosim i ovu glavu i ovo tijelo, i u tijelu dušu. No, krenuh onim putem kojim su išli mnogi prije mene. Putem zemlje koja je uvijek na nekom razmeđu. Razmeđu svjetova. Krajnja granica istoka, krajnja granica zapada. Na toj granici – zemlja Bosna. A u Bosni Krajina. U Krajini Velika Kladuša. Ovdje su oduvijek sijevale munje i grmjeli gromovi, a ljudi su gledali u nebo. Neba mi, tako se zaklinju Krajišnici. I zato nam se čini da se ovdje nebo bori za prevlast. Čas je u nadiranju, čas je potisnuto vrhovima kladuških brda. Da bi u tom svom stalnom kretanju zarobilo čovjeka istom potrebom, i osjećajem, da je on u ovom vremenu samo putnik. Pa mu se to nebo i nametnulo kao putokaz do većih, ljepših sloboda. Ispod tog neba na putu prema visinama, stoje stari krajišnički gradovi, simboli starog vremena, i novih kladuških vidika. Kakvi li su bili vidici kroz sada mahovinom obrasle zidine starih gradova, Podzvizda, Vrnograča, Todorova? Ponegdje ostali veliki kameni lukovi da se kroz njih jasnije pogleda na vrijeme, da se kroz njih često otkrije slična priča da uvijek dolazi neko ko je jači, neko koga neće zaustaviti nikakvi zidovi. Nebrojno puta kroz svoju dugu historiju, Kladuša se po ko zna koji put obnavlja na ruševinama i zgarištima, jer sticajem okolnosti, uvijek je bila u središtu okršaja. Bilo kao granično područje kršćanskog svijeta, bilo kao rt nekoć silnog Otomanskog carstva, bilo kao oaza partizanske slobode, bilo kao primjer privrednog čuda 70-ih, i 80-ih, bilo kao srce življenja opkoljeno nepravdama u najnovijoj ratnoj historiji, bilo kao povratnik pokušaja traženja jedinog izlaza, poštenijeg i pravednog života za ljude koji su voljeli, i željeli ići naprijed, a najčešće im nisu dali.

Biti Krajišnik u davna vremena značilo je imati brza konja, i britak mač. Ovaj kraj je bio stalno mjesto sudaranja, zalijetanja, neprijateljskih pobuna, ali s druge strane i hajdučije, i junaštva. O tom vremenu kad se odlučivalo po zakonu sablje, borili su se najpoznatiji junaci naših narodnih pjesama. Budalina Tale je po mnogočemu izuzetan u epskoj pjesmi. Posmatrah nepregledna zelena prostranstva, pozlaćena polja žita, što se povijaju na vjetru.

Bože, malo li je reći koliko sam se nauživao prolazeći tim mahalama i sokacima. Moje oči su se odmorile tu u Starom gradu, uši se naslušale zvuka kazandžija, u nos ušao opijajući miris tek istucane i popržene kahve. Ako bih iz maternjeg jezika tog stanovništva, a to je bosanski jezik, morao uzeti jednu riječ koja me tako jako i neraskidivo vezuje za ovaj grad, to bi bio- merak. Merak jeste jednako Velika Kladuša.

Nisam planirao, ali u ovom gradu zanoćih više noći nego što sam planirao i dočekah više zora nego što prvotno htjedoh.

Upoznah mnoge ljude. Promuhabetih toliko da znam ko je čiji, čime se bavi, kako živi. Prođoh svakom ulicom, pozdravih svakog na koga naiđoh, okupah se u rijekama, obiđoh čaršiju…

Veliku Kladušu nazivaju i “kapijom Bosne” valjda zbog njenog geografskog položaja. Znam da na jednoj strani graniči sa Hrvatskom.

Tako, sjedeći i ispijajući kahvu sa domicilnim stanovništvom saznadoh mnogo o historiji Velike Kladuše, od srednjeg vijeka pa evo do današnjega dana.

I iskren da budem, sažalio sam se nad sudbinom tog grada i tih ljudi baš kao što se insan nad jetimom sažali. Ali, reče mi Husein Buljubašić, inače moj domaćin na tom putovanju, Kladušu ne trebaš i ne smiješ žaliti. Šta je sve ona doživjela i proživjela, koliko su je samo puta palili, a vidi je! Ljepša nego ikad, življa nego ikad. Vrvi od života i radosti.

Helem, da krenem pričati ispočetka. Na nekoliko listova ću ja, putnik, opisati taj grad, njegovu ljepotu i historiju koja je u mojim očima taj isti grad digla do nebeskih visina.

Dakle, kako mi ispriča moj domaćin Husein Buljubašić (a o njemu će biti govora nešto kasnije) ovaj grad graniči sa Republikom Hrvatskom, odnosno nekim njenim općinama. Na više od tri stotine hiljada kilometara kvadratnih živi preko pedeset hiljada stanovnika od kojih su većina Bošnjaci. Ima tu dakako i Hrvata i Srba ali u procentima ispod pet posto. Ono što mi bi zanimljivo jeste da ovdje još uvijek ima onih koji se izjašnjavaju kao Jugosloveni, dakle kao ostali. To su vjerovatno oni koji još uvijek, nakon svega što se tu zbilo, vjeruju u ideju bratstva i jedinstva, vjeruju da će nekada ovaj grad i ova zemlja biti ono što je bila u doba Jugoslavije pod palicom Josipa Broza Tita. A pitanje je da li će…

Husein me tako spoji sa nekim ljudima koji važe za historičare među velikokladuškom rajom te mi oni ispričaše ponešto i pomalo o historiji ovog grada i ovog naroda. Kažu moglo bi se to pričati i nadugo i naširoko, ali nema hartije kolika je historija Kladuše i šta joj se sve izdogađalo.

Tako, jedan od tih “historičara” Ekrem zvani Bola reče da se Velika Kladuša prvi put spominje 1280. godine a on je to, kaže učio u školi još za onog vremena. To se, biva, dokazalo i pokazalo na osnovu arheoloških ispitavanja i iskopavanja te raznih historijskih spisa i dokumenata. Ista ta arheološka istraživanja su pokazala da je u to vrijeme grad bio okružen tvrđavama i branicima, a spisi kažu da su te tvrđave pripadale Babonićima- Blagajskim. Toliko se zna o Kladuši u srednjem vijeku.

Eh, kako Turci uđoše u cijelu Bosnu 1463., uđoše i u Veliku Kladušu ali mnogo kasnije. Zapisano je da su Turci u Kladušu ušli 1633. i da su je svi opasali bedemima.

A ostalo je upamćeno i zapisano da je 1558. godine visoki, crnomanjasti, markantni Malkoč-beg prodornog pogleda i gustih crnih brkova, zapalio cijelu Kladušu. Pred njim su, kaže Bola, ljudi bježali baš k’o pred Hanibalom. I kod njih nije bilo “Hanibal ante portas” nego “Malkoč ante Kladuša”. Toliko je straha i nemira unio među građane i toliko oštetio tu kasabu, da je ona više od pedeset godina bila pusta. Pedeset i više godina joj je trebalo da ponovo “stane na noge” i nastavi život kakvim je živjela prije dolaska Malkoč-bega.

Kako ja mnogo volim književnost, kako onu rukom pisanu tako i usmenu, koja se prenosi s koljena na koljeno i otkad znam za sebe knjiga mi je u rukama, tako mi srce zaigra i zatreperi kad čuh da je baš ovdje, u Velikoj Kladuši živio epski lik i junak Mujo Hrnjica čijem sam se junaštvu vavijek divio i čiji sam lik uvijek zamišljao. A uvijek sam ga zamišljao na bojnom polju, među neprijateljima dok njegova sablja siječe zrak i dušmanske glave. Pa čim ga Bola spomenu ja se sjetih nekih od mnoštva stihova koje sam pročitao o njemu:

“ Pa je meni Mujo govorio:

– Kopile, Idris-tiranine,

Ako još ti do Kladuše sađeš,

Mujo će ti posjeći glavu!”

Junak. Junačina što je tada Kladušu branio.“

Mnogo muških u ovom gradu nosi ime Mujo, a ja pouzdano ne znam je li to po Muji Hrnjici ili tek onako, a nešto bih volio da jeste. Da se ime tog junaka iz pjesme očuva i do nekih novih generacija.

Pričajući tako sa narodom spomenuše me, a ja upisah jedno ime: Huseinaga Alagić.

Umjedoše mi reći da je on bio posljednji dizdar u ovom gradu nakon što su oko stotinu i pedeset godina njegovi preci obnašali tu funkciju.

Godina 1878., je u cijeloj zemlji ostala upamćena kao godina kada je sultan tu državu i taj narod predao u ruke Austrougarima. Ne čuh mnogo o tome kako su Austrougari ušli u ovaj grad ali mi rekoše da je Velika Kladuša posljednja pružila otpor njihovoj vojsci. Dakle, Velika Kladuša je bila posljednji grad koji su Austrougari zauzeli.

O tom vremenu mi ne znadoše ili ne htjedoše više išta reći, pa mi tu ostade neka šupljina koju bi valjalo popuniti, a ja, putnik od sedamdeset ljeta, nemam više ni snage ni zdravlja da se uputim na taj put ponovo, pa to, eto, ostavljam mlađima u amanet. Neka iščitaju ćitaba što ima i neka nam dopiđu šta o Velikoj Kladuši u vremenu austrougarske vladavine. Zna se jedino to da su oformljene škole svjetovnog karaktera, biblioteke, bolnice, ali se o životu Velikokladušana malo šta zna. Rekoše mi samo da su i tada, kao i prije ali i poslije, većinom bili muslimani, ali da je bilo i katolika i pravoslavaca.

Ali ono o čemu su mi itekako imali šta ispričati jeste predratno i ratno vrijeme. Dakle, onaj period od 1992. pa naovamo. Kažu i njima je kao svima u Bosni mirisalo na rat. Znalo se da se nešto krupno sprema, samo se nije znalo koliko je to krupno, kojih razmjera će biti i koliko će trajati. A trajalo je. Dugo, predugo…

Tako je rat i neprijatelj stigao i u Veliku Kladušu i nanio joj velike štete. Nenadoknadive. Jer nikada se ne može nadoknaditi jedan izgubljen život a kamoli hiljade koliko ih je ubijeno u Velikoj Kladuši.

Danima, mjesecima je ovaj grad bio pod opsadom, opkoljen neprijateljima iz svih redova: srpskih, hrvatskih i bosanskih.

Ovog puta nije bilo Muje Hrnjice da stane na branik ovog grada, ali je bio jedan novi junak, čije ime danas zna svako u Velikoj Kladuši i poštovanje mu odaje. Izet Nanić.

I tako taj Izet Nanić i 5. Korpus ARBiH odbrani Veliku Kladušu i povrati mir.

Mir je poslije zavladao cijelom zemljom, iako su se posljedice rata dugo vidjele. I dan-danas se vide. I sve su prilike, kaže Bola, da će Velikoj Kladuši trebati više vremena za oporavak sad nego onda kad je Malkoč-beg zapalio.

Ne znam, vrijeme će pokazati.

A ja, putnik od sedamdeset ljeta, više nemam ni snage ni vida da puno okolišam i pišem, no, pobrojat ću vam šta sve vidjeh u lijepoj Velikoj Kladuši tih dana dok sam tamo boravio.

Vidjeh rijeke, parkove i mnogo zelenila. Vidjeh škole što me posebno obradova jer budućnost ovog svijeta je u školskim klupama i vidjeh mnogo djece i mladih što će ispuniti svaku tu klupu. Rekoše mi da brojem i slovom ima deset osnovnih škola i tri srednje. Ima i obdanište za najmlađe. Pa i bolnica.

Velika Kladuša se može pohvaliti i termalnim ljekovitim vodama, kao i mnogim lovištima, izletištima, hotelima i objektima od izuzetne važnosti.

Tako me moji domaćini odevedoše u obilazak i promatranje Hrnjičinog bunara koji me fascinirao skoro onoliko koliko i sam Mujo Hrnjica, pomolih se Bogu u Gradskoj džamiji ali vidjeh i lokalitete “nestalih” utvrda i crkvi što govori o tome da je ovdje svako mogao ispovijedati svoje vjerovanje.

Mene najviše oduševi Stari grad kojeg, kako čuh od Buljubašića, turisti uveliko posjećuju i oduševljava ih koliko i mene. Možda čak i više.

Tu popih pravo bosansku kahvu u društvu domaćina a pošto obećah i o njemu nešto kazati da to i uradim.

Husein Buljubašić je rođen 1948. u ovom gradu i kaže ovdje će i umrijeti, jer za šezdeset i šest godina svog života nije odavde maknuo. Bavio se poljoprivredom kao i većina stanovništva. Dosta vremena je proveo radeći u Agrokomercu, sve dok ova fabrika nije doživjela sudbinu kakvu je doživjela. A Husein je dobio otkaz kao i mnogi drugi.

Svi njegovi su rođeni ovdje, i svi ga znaju. Odmilja ga zovu Huso a on bi najradije da ga zovu Mujo. Pitam što, kaže jer bi volio da je bar pola Muje Hrnjice.

Nije svačije kroz selo pjevati, rekoh mu i dodadoh, dosta što si i meni ovo rekao a ja to sve fino zapis’o pa će sad svak’ znati gdje je Kladuša i kako izgleda i šta je prošla a šta je mimoišlo.

Vratih se iz Krajine, napustih Veliku Kladušu pomalo sjetan, i napisah ove retke a u nosu mi još uvijek miruh one tucan i propržene kahve. Kako bi bilo lijepo da svakog čovjeka na svijetu put nanese u Veliku Kladušu.

Ovim završavam ovaj putopis, ili barem pokušaj istog u želji da i drugi opišu ovaj grad mnogo bolje nego sam to ja uradio.”

 Putnik od sedamdeset ljeta

Mirela Salkić, studentica treće godine Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Bihaću sa prosjekom ocjena od 9.3-4 Odsjek: Bosanski jezik i književnost! Jako voli književnost, nažalost, nema mnogo vremena da piše, ali stigne se pomalo. U slobodno vrijeme voli da čita raznu literaturu, ne bira.