Pri kraju sam sedme decenije života, gubim vid i sluh. Već slušam božansku simfoniju sfera Kosmosa. Nije mi divno u ambisu vanzemaljskih – srpskih gluposti! Amiiin!
Davno naš poznati film „Kad budem mrtav i beo“ doživljava, po ko zna koji put, reinkarnaciju na polju gluposti.
Srbija povećala biračko telo. Neke stranke aktivirale – smrtovnice.
Slomih kičmu. Ko mi kriv, ni pred kim ne htedoh da je savijem.
Ne hvalite me kad bacim kašiku. Ja sam gladan – sada!
Kad se davi sirotinja raja, pomozi joj. Političaru nemoj ni ruku pružiti – tražiće više.
Budućnosti bez poplava se nadamo. Beograd će biti siguran – na mutnoj vodi.
O tom potom. O potopu – s popom.
Gasim se brzo kao sveća. Žena mi malo-malo – pa trne fitilj.
Zatvori su vrlo humane ustanove. Osećaju se na grobni humus.
Samo nas Indijanci mogu spasti od istrebljenja. I oni su – nebeski narod.
Da su se dinosaurusi mogli zavući u veće pećinske rupe – i danas bi postojali.
Bez rupe nema početka ni kraja zemaljskog života. Bez kosmičke crne rupe – nema ni smrti u večnosti.
Ko više nema posla sa rupom, znači da ju je, konačno, začepio.
Celog života čovek misli i brine o rupi, a na kraju je još i plati. Kao grobnicu.
Od rupe do rupe – samo miš slobodno šeta.
Platih ceo porez državi. Daću će mi platiti – Dom staraca.
Tamo gde svih vremena razlike ćute, leži moja svemirska rupa, za večne pute.
Odričem se prosvete što me hlebom sirotinjskim hranila. Nije mogla da mi bude ni kost u grlu – para imao nisam da kupim ni meso s kostima.
Profo dragi, dvorska luda budi, neznanjem ti vlast vrhunska sudi! Amiiin!