– Ulazim u biblioteku, i sedam uz sto. Bradonja, sa šeširom niko drugi do Ernest Hemingvej. Nije skidao grombi kaput, naočare s dioptrijom. Smeška se, izaziva me:
– Gde si pisac!? Pisac! -Malo se šali i ja mu ne zameram, jer jedan je Hemingvej.
– Pa Vi znate, srpski!
– Pa vi ste nebeski narod, Vi Srbi?! Pupin, pa Tesla, pa eto ti recimo!?
– Ja!?
– Težak ti je kapitalizam? Teško ti pada ova tranzicija? – sve ređa pitanje za pitanjem, a ja nem, zatečen. Kako zna sve o nama? Kako zna sve o meni!? Zna i običaje.
– Baš smo se lepo ugostili s tvojom bakom na Zadušnicama, žito, pa med, ma prste da poližeš! – gleda onu stranu s čituljama, čita dnevnu štampu.
– Dušane, čitaš li? – iznenada me upita Hemngvej.
– Čitam, zavičajne pisce, i američke, Vaš roman recimo: ,,Starac i more”.
– Dobro to! – prekida me. – A roman ,,Pokojnik”, od Branislava Nušića jesi pročitao?
– Nisam!
– Nisi? – pogleda me Hemnigvej ljutitim pogledom.
– Pa pobegli smo sa časa srpskog jezika, da pijemo pivo u bifeu.
– Da se alkoholišeš? C,c, c. A je l’ znaš da ćeš dobiti nagradu za roman kao ja!?
– Mislim da preterujete.
– Rekao sam ti da mi ne persiraš!? – povisi ton Hemnigvej.
– Dobro, dobro. A kako znate, za nagradu?
– Pa, eto u tvom gradu postoji most, a ispod njega protiče Veternica. Eh koliko je generacija, stasalo, ljubilo se, disalo, na tom mostu!?
– Kako se ranije nisam setio!?
– Pa nisi jer još si mlad. Mislim nisi star, kao ja. Ha, ha, ha. – isceri se, i iščeze. Na stolu mu ostaše šešir, kaput i naočare. Brknem u kaput, sardine, konzerva!? Mora da posti, ili mu je ostalo od Zadušnica dok se gostio sa bakom. Vratih konzervu u džep.