Dženis Šaćirović: Obrazovanje i nacionalizam

DŽENIS ŠAĆIROVIĆ: OBRAZOVANJE I NACIONALIZAM

Uvod

Rad nastoji da opiše negativne konsekvence koje nastaju usljed nacionaliziranja obrazovanja, dajući posebno primat na uslove u kojima nastaju i u kom smjeru mogu djelovati kao takve. S obzirom da nacionalizam sam nikada ne može odgovoriti apetitima obrazovanja koje zahtijeva uvijek šire okvire i veće izazove, u ovom radu biće riječi o kritičkom stavu prema ulozi nacionalizma s jedne i posljedica sa druge strane onda kada nacionalizam kao jedno mišljenje jedne većinske grupacije nastoji dominirati nad ostalima. Odnos obrazovanja i nacionalizma i koliko nacionalizam može negativno uticati na obrazovanje, pitanja su koja se u ovom radu primarno nameću, pa će sledstveno tome nastojati i dati odgovore i objašnjenja.

Obrazovanje

Obrazovanje je temelj čovjekovog progresa. Ono kao učenje, sistematsko sticanje vještina ima značajnu funkciju u svakom društvu. Ono je neophodno radi nastavka ravoja čovjeka, njegove kulture, ali i iz razloga čuvanja tekovina koje su doprinijele njegovom dosadašnjem progresu. Kroz obrazovanje se stvara generalna slika o razumijevanju stvari i procesa, gradi svijest i pogled na svijet. Obrazovanje uči: o moralu; razvija intelektualne sposobnosti; uči svakog pojedinca o opštem i posebnom; itd. Od nastanaka prvih država, primjetno je i preuzimanje brige države nad obrazovanjem, njegovo finansiranje i konceptualizacija sadržine prema utvrđenim društvenim normama i vrijednostima. Kako su se društva sve više razvijala, obrazovanjem se podsticalo i nastojalo izgrađivati osjećanje pripadnosti. S jedne strane to osjećanje pripadnosti nečemu alarmantno je pokrenuto iz razloga: neprekidnih društvenih promjena unutar grupacije i izvan nje; razvojem i kretanjem ljudi i dobara; osvajačkim pohodima svojih susjeda; širenjem religija; itd, u strahu da se nebi ugrozio identitet neke skupine tradicionalno prisutne na određenom prostoru vezane običajima, jezikom i svojom kulturom. S druge strane javio se osjećaj za čuvanjem tih kulturoloških i kultivisanih vrijednosti iz razloga daljeg razvoja, ali i svedočanstva o određenom vremenu, ljudima i događajima.

Nacionalizam

Stvaranje, unapređivanje i zaštitu kulture počelo je predvoditi sistematko obrazovanje. Kako su se sva od tri navedena procesa razvijala, kao stožer odbrane tih procesa pojavio se nacionalizam, iako puno kasnije od momenta kada država preuzima brigu o obrazovanju. Obrazovanje i nacionalizam u zajedničkom kontekstu i komplementaciji mogu se prožimati kroz različite forme. Nacionalizam kroz obrazovanje ne samo da donosi jedan novi okvir i svjedočantvo o pripadnosti, već stvara i historiju sa prefiksom svog imena. Kako historija, tako i ostale discipline su se razlikovale od države do države, čiji su primarni interesi postali kako da u okviru obrazovanja i obrazovnog sistema stvaraju i zaštite interese svoje nacionalne pripadnosti. Vremenom se u isticanju važnosti svoje postojanosti i djelovanja, nastojalo umanjiti tuđe. U širem smislu, nacionalizam, može značiti privženost vlastitom narodu i njegovim interesima, zanemarujući interese drugih naroda (Olusoji Akomolafe, 2005). U tom smjeru su se do najnovijih oblika iskazivanja, isticali putopisi, književnja djela, historijska svjedočanstva i ostali vidovi; zatim kult ličnosti; sve do najvećeg stepena koji se počeo stvarati, a ekskalirao u periodu Drugog Svjetskog rata; i danas nekih savremenih oblika ispoljavanja. Nacionalizam je iz potrebe i neophodnosti zaštite ličnog, postao prijetnja tuđem, a kako su se društva razvijala, kako je proces globalizacije sve više prožimao kroz njihove međusobne odnose, kroz uspostavljanje i razvoj međunarodnih institucija koje garantiraju zaštite država, nacionalnosti i ostalih vitalnih ljudskih prava koja se tiču čovjeka, suštinski nacionalizam u svojstvu zaštitnika sve je više zauzimao sporednu ulogu u zaštiti pomenutih vrijednosti koje su prije bile ugrožavane, ali i onih nastojanja da se ugrožavaju tuđe.

Nacionalizam je kroz obrazovanje, između ostalog, ostao prisutan kao historijski diskurs i kao kulturološka distanca sa ostalim kulturama. U tom smislu nacionalizam se afirmirao i kao ideologija koja se kroz svoj razvoj svojevrsno interpretirala i kao osnovni princip političkog i društvenog djelovanja u svojim okvirima.

1. Uloga obrazovanja u službi nacionalnog sistema i države.

Uloga obrazovanja kao pretpostavka formiranja i razvijanja nacije igra vrlo bitnu ulogu. Obrazovni sistem nastoji da afirmiše nacionalnost najprije na jezičkoj osnovi, samim tim što se prilagođava njegovoj interpretaciji. On posebno proučava, arhivira i nastoji da afirmiše svoje historijske tekovine, da bi se utemeljile neoborive činjenice o pripadnosti. Samim tim stvara se obrazovna politika koja egzistira na konceptima obrazovne politike i koja ima širok obim djelovanja u institucionalnom i društvenom sistemu. Tako koncipirani sistemi ostvaruju homogenizaciju jezika, historije, umjetnosti i književnosti, usko i tradicionalno vezane za jednu nacionalnu grupaciju u okviru jedne države koja se prenosi i na sve ostale koje postoje u njenim administrativnim okvirima. Inteligencija igra bitnu ulogu, pa su često tvorci nacionalne kulturne i političke strategije visoko obrazovani pojedinci i grupe koji dolaze iz institucionalnih i vaninstitucionalnih krugova. Iz tih razloga doći ćemo do zaključka da se subjektivna imferiornost prema nekome ili nečemu drugačijem lako mogla manifestirati u obrazovni sistem, ali također se mogla i sama roditi usled šabloniziranih ubjeđivačkih ideja njenih stvaraoca u službi stvaranja šire društvene inferiornosti. U tom pogledu, nameću se dve determinante: opasnost od manipulacije i komflikata; i problem asimilacije i kršenja ljudskih prava.

• Nacionalizam u obrazovanju – opasnost od manipulacije i komflikata.

Kada se govori sa aspekta prisutnosti nacionalizma i njegovog razvoja unutar jednog obrazovnog sistema, ne može se zaobići upravljački sistem koji je u rukama državnih organa. Državni aparat kroz svoj sistematski određen skup mehanizama može kreirati obrazovnu politiku na način koji će štititi njen poredak sa jasnim naglašajima da svi ljudi koji prolaze kroz proces obrazovanja jemče i prava i obaveze prema tom sistemu. To zapravo znači da se cjelokupna ideološka, politička i kulturna zbivanja moraju staviti u jedan, s prva nametnut, a kasnije i općeprihvaćen okvir. U tom okviru dominiraju nacionalističke premise koje na ova tri navedena zbivanja djeluju restriktivno sa naznakama prihvatanja njenih načela.

Postoje različite faze i vrijemena nastupa dominacije nacionalizma u obrazovanju, ali i različiti vidovi načina kako se njime vrši manipulativno dejstvo. Ako se u mirnodopskim uslovima stvara asimilacija druge nacije, u ratnim se primjenjuje destrukcija što može biti manifestirano kroz ratne zločine i zatiranja svih kulturno-duhovnih elemena koji deklariraju pripadnost nepoželjnog naroda druge nacionalne pripadnosti. U takvim uslovima obrazovanjem ekskalira doza netrpeljivosti koja se manifestira i na druge segmente javnog djelovanja institucija, a ponajprije medija. U svom eseju Crtice o nacionalizmu, istaknuti engleski književnik, Džordž Orvel (pravo Erik Artur Bler 1903-1950) iznosi zaključak: Politički ili vojni komentatori mogu, poput astrologa, preživjeti gotovo svaku pogrešku, zato što njihovi vjerni sljedbenici od njih ne traže procjenu činjenica, već stimulaciju nacionalističke lojalnosti (Džordž Orvel, Maj 1945). U svom drugom djelu pod nazivom Hiljadu devetsto osamdeset četvrta, objašnjava drugu stranu te posljedice: Ako bi im se dozvolilo da dolaze u dodir sa strancima, oni bi otkrili da su to ljudska bića slična njima samima, i da je najveći dio onog što im je rečeno o njima laž. Hermetički svijet u kome žive bi se raspao, a strah, mržnja i uvjerenje u sopstvenu ispravnost – elementi od kojih zavisi njihov moral – mogli bi da nestanu (Džordž Orvel, 1949., prijevod: 2004:199).

Pojave ekstremističkog djelovanja određenih grupa, organizacija pa čak i otvorene intitucionalne deklariranosti kao posljedica mogu upravo biti svi oni elementi radikalnog nacionalističkog sadržaja u obrazovanju. Nacionalizam u obrazovanju susjednih država, čijoj nacionalnosti pripadaju građani države u kojoj nemaju mogućnosti za afirmacijom svoje nacionalnosti, također kao eksterni faktor mogu uticati kao izvor nestabilnosti.  Vojin Dimitrijević  (1932-2012) istaknuti srpski pravnik i prosefor prava Univerziteta u Beogradu u svojoj knjizi Pojam bezbjednosti u međunarodnim odnosima ističe: prevratničko djelovanje; totalitarizam; nacional-šovinizam; klerošovinizam i vjerski fanatizam; ideološko-stranački šovonizam; regionalni partikularizam i šovinizam; i kao posljedica ugrožavanja temelja društva, a sve u cilju postizanja određenih političkih ciljeva ili određene veze sa unutrašnjim ekstremistima ili spoljnim neprijateljima javlja se mafijaško-gangsterski “ekstremizam” (Vojin Dimitrijević, 1973:Vidi više: 74-79). Dakle, navedene manifestacije ekstremističkog djelovanja mogu biti direktna posljedica, ideološka spona djelovanja i obrazovanja u cilju ostvarivanja određenih interesa.

• Nacionalizam u obrazovanju – problem asimilacije i kršenja ljudskih prava.

Asimilacijski karakter u obrazovnom sistemu suočava se sa mogućnošću za ugrožavanjem pripadnika ostalih nacija unutar jedne države. Njime se nastoji da se suprotna strana pretopi u većinsku ili pak diskriminira ili izgubi svoje osobenosti i samosvjesnost. Zloupotrijebljen od strane vlastodržaca i striktno u službi nacionalističke ideologije, sistem obrazovanja ima težnju za dominacijom jedne nacije u odnosu na drugu. S obzirom da takve težnje postoje, one se mogu materijalizirati u državama gdje jedna nacionalna grupacija ima većinu ili skoro da predstavlja apsolutnu većinu ako se u obzir uzme da ostale nacije broje mali procenat.

Analogno asimilaciji i usko vezano za nju je i kršenje ljudskih prava. Kroz obrazovanje se mogu znatno ugroziti ljudska prava i slobode pojedinca i grupe. Kroz duži historiski period bila je primjetna oštra politika vladajuće klase da u okviru obrazovnog i kukturološkog sistema nacionalnim manjinama uskraćuje prava na: korišćenje jezika i pisma; prisutnost svojih kulturoloških vrijednosti i običaja u obrazovnom sistemu; mogućnost slobodnog nacionalnog deklariranja; religijsku pripadnost; politički aktivizam; prisutnost historije svoje nacionalne pripadnosti u obrazovanju; zabrana isticanja istaknutih ličnosti pripadnika manjina; i ostale vrijednosti usko vezane za određenu autohtonu nacionalnu i vjersku skupinu. Takva strogo kocipirana nacionalistička prisutnost u obrazovanju uvijek je mogla biti preduslov postojanja i komflikata između nezadovoljne oštećene strane i nosioca vlasti većine.

S druge strane, asimilacija ima i svoj radikalniji, tzv. nacionalno naturalistički metod. Tim medodom se kao glavni nacionalistički interes smatrao svaki postupak iščezavanja obilježja jednog manjinskog naroda u okviru jedne države od strane većinskog naroda.  Gruba kršenja ljudskih prava sastojala su se u: uništavanju nacionalnih, kulturnih i religijskih spomenika; uništavanju historistorijsko-književnih spisa; osporavanjem rada ili nedozvoljavanjem postojanja nacionalnih institucija manjine; progon intelektualaca i stvaraoca kulturne baštine; procesa političkih progona; itd; a sve u cilju da na jednom prostoru u sistemu obrazovanja nebi postojala nikakva povezanost sa ostalim nacijama i konfesijama koje u egzistiraju unutar njenog sistema i granica odgovornosti.

2. Nacionalizam i ideologija u koncipiranju obrazovnog sistema

Ovdje će također biti riječi o svim negativnostima koje nastaju kao posljedica utjecaja nacionalizma na cjelinu obrazovanja. S obzirom na pristup fenomenu obrazovanja sa ove tačke gledišta posredstvom instrumenta koncipiranja ideologije u okviru obrazovnog sistema, valja izložiti sljedeće činioce utjecaja: apstraktna shvatanja i mitologija,  konzervativni stav o nacionalnoj pripadnosti i “kult ličnosti“.

• Apstraktna shvatanja i mitologija.

Priče o porijeklu nacije zasnovano na iracionalnom shvatanju; priče o apstraktnim događajima fantastičnog sadržaja; veličanje junaštva historijskih ličnosti i njihove uloge; intuitivna shvatanja o predodređenosti nacije da bude nadređena drugima (radikalni vid); historijski kontekst preinačavanja istine (pripadnoti određenoj teritoriji, plemena prije konstituisanja nacije, itd); itd, neki su od vidova koji utiču na stvaranje kolektivne slike u očima pripadnika nacije. Na tim postulatima se može koncipirati historijska i književna oblast sa jasnim mističnim svojstvima koja se mogu nametati kao najvažnije i najsvjetije nacionalne tekovine. Viša razlika jednih u odnostu na druge, stvara probleme ne samo unutar okvira jedne države, već može biti uzrok komflikata i problema i izvan teritorije, tj. na međunarodnoj razini kada se radi o međusobnim odnosima, priznavanju i poštivanju nacionalnog integriteta između susjednih država.

• Konzervativni stav o nacionalnoj pripadnosti.

Konstruktivno iracionalna lojalnost prema tradicionalnim tekovinama, dok po pravilu druge nipodaštavaju ili ih smatraju nepoželjnima. Konzervativisti svoju nacionalnu, kulturnu baštinu smatraju strogo uzvišenom i nenadmašivom u svojoj ispravnosti što kada se apsorbira na obrazovanje, dolazi do društvene, kulturne i ekonomske zaostalosti. U vremenu sve otvorenijeg svjetskog ekonomskog tržišta i kretanja ljudi, neophodno je poznavanje kultura i nacija sa kojima se ima susreta. Ovim načinom se mogu zatvoriti vrata komunikacije i općeg napretka, jer se konzervativnim stavovima u obrazovanjuu, neće izučavati tuđe kulture i jezici, a pogotovu oni koji su premašili nacionalne okvire i postali višekontinentani, svjetski opće prihvaćeni i kao takvi za korišćenje neophodni.

Primjer nastojanja uspostavljanja konzervativnog nacionalizma nam dolazi iz Indonezije, Azijske države. Naime, Oktobra mjeseca 2012-te godine, Indonežanska vlada donosi prijedlog o odluci da ukine učenje engleskog jezika u osnovnim školama, dok će sa druge strane ubaciti dodatno nacionalno obrazovanje i predmet : lekcije o naciji (izvor: Aldžazira Balkans, dostupan od 27. Oktobra 17:09 CEST).

• “Kult ličnosti“.

Vjera u autoritete čini da se greške autoriteta uzimaju za uzor. – Tolstoj.

Kult ličnosti, kao vrsta idolatrije predstavlja veličanje i slijeđenje određene osobe (istaknute ličnosti), koju sljedbenici obavezno smatraju nepogrešivom i u nekom pogledu je doživljavaju kao nenadmašnu. U zavisnosti od miljea kojem pripadaju, takve ličnosti se uglavnom ističu vrsnom sposobnošću za manipulacijom, ispunjenu retorikom, ili književnim djelom koji su dosljedni datom vremenu i stanju jednog naroda. Historija kao svjedok svih postupaka čovjeka, o posljedicama stvaranja kulta ličnosti govori puno, ali bi pogledom u ne tako davnu povijest prošloga vijeka i svu dramaturgiju događaja, mogli razumjeti posljedice bez puno primjedbi. Gotov paket inferiornosti prema drugima koji im ne pripadaju, u novijoj historiji više je bio okrenut ekstremnom nacionalizmu. Ratovi uzrokovani ideologijama ekstremnog nacionalizma bili su posljedica stvaranja i doživljavanja određene slike kulta ličnosti u obrazovanju i kulturi jednog naroda. Takvim viđenjem kulta ličnosti, vremenom se svaka mana doživljavala vrlinom, svaka mržnja mudrošću, a svako zlo postajala je pravda. Ona pravda prema kojoj su njeni sljedbenici osjećali kao obavezu vraćanja duga prema prošlosti. Ljudi tako postaju oni koji ničiju vrijednost ne smatraju svetom, ničiju žrtvu dovoljnom.

Pored toga, sljedbenici često kao svjedoci čvrsto istrasiranog puta njihovog vođe, smatraju da niko drugi nije toliko dobar da zauzme njegovo mjesto, što je zasigurno onaj neisključivi osjećaj niže vrijednosti.

Uvjerenja su često najopakiji neprijatelji istine – Niče.

Nakon života, nakon djelovanja na vlasti, ostaju lik i djelo. Ako po uzročnosti krenemo onim mišljenjem da je ličnost za života vodila pogrešnu ideologiju ili loše vodila vlast, onda će i svako oživljavanje i afirmacija istih kroz obrazovanje biti destruktivno. Ideologija predka, davno istaknutog vođe, kako u duhovnom, tako i u političkom smislu može, ali i ne mora doživjeti  nastavak. Ona može poslužiti da se korišćenjem osjećanja ljudi osvoji vlast u ime te ideologije, a da se u stvari stvori nova. Posljedice jedne prihvaćene pogrešne ideologije uvijek su nesagledive, iako mogu promijeniti formu, uvijek se iznova nadgrađuju. Loše ideološko ubjeđenje je poput senke koja prati samo da bi uvela u svoj svijet tame (fragmenti preuzeti iz autorske kolumne autora: posljedice stvaranja kulta ličnosti, dostupne na sajtu www.prosvjetitelj-muallim.org od 23.9.2013).

Rezime/zaključak

Obrazovanje i nacionalizam su usko povezani. Obrazovanje je sredstvo, a nacionalizam metod kojim se njime može upravljati. U radu su izloženi negativni utjecaji nacionalizma na obrazovanje u formiranju čovjekove svijesti i njegovih stremljenja. Zaključak ovog rada neće biti sadržan u riječima da je nacionalizam u obrazovanju nepotreban samo zbog uzroka njegovih negativnih manifestacija. Naprotiv, on mora postojati pod uslovom da otkloni sve one moguće uzroke posljedica kojima se može koristiti u djelovanju na svoje pripadnike, a na štetu onih koji ne pripadaju toj skupini. Ne smiju postojati niti konzervativni, niti ekstremni nacionalizmi, već oni zasnovani na stvarnoj težnji za kontinuiranim oživljavanjem demokratske tradicije koju svaki nacionalizam u manjoj ili većoj mjeri nosi u sebi. Na taj način, jedan nacionalizam neće ugrožavati drugi, a obrazovanje će ostati u službi međusobnog upoznavanja i priznavanja pluralizma kao najveće vrijednosti.

Korišteni izvori/citiranja

Literatura:

1. Akomolafe, Olusoji A. “Nationalism.”Ethics, Revised Edition. Ed. John K. Roth. Pasadena, CA: Salem Press, 2005.}- Citat preuzet sa: http://sh.wikipedia.org/wiki/Nacionalizam, dostupno 12. 01. 2013.
2. Džordž Orvel – Crtice o nacionalizmu, (London, 1945.)

Citat preuzet sa: http://www.6yka.com/novost/15772/dzordz-orvel-crtice-o-nacionalizmu, dostupno 12. 01. 2013.

3. Džordž Orvel – Hiljadu devetsto osamdeset četvrta, (London 1949.) prijevod: Libreto, Beograd, 2014.
4. Vojin Dimitrijević – Pojam bezbednosti u međunarodnim odnosima, Savez udruženja pravnika Jugoslavije, Beograd 1973.

Internet stranice:

5. balkans.aljazeera.net, Video prilog iskorišten za citiranje publikovan: 27. 10. 2012. Citiran: 12. 01. 2013.
6. http://www.prosvjetitelj-muallim.org/vijesti-iz-zemlje-i-svijeta/item/203-posljedice-stvaranja-kulta-licnosti.html, dostupan: 13. 01. 2013.

AUTOR – Dženis Šaćirović