Dušan Đurović: Crna Gora

Proza

Auto zastade. Ozgo, sa planine, bujica snežnog vihora, gusta kao oblak, surva se pomamno okomitim padinama i sunovrati dole prema nadošloj gorskoj reci, koja tamo negde duboko penuša na brzacima i peva svoju divlju pesmu stenama i klisurama. Fijuknu vetar ledeno i oštro, vejavica zadimi povrh malog i crnog krova, zatrese njime kao razapetom mokrom krpinom i priguvši malaksalo zujanje motora.
— Kako to?! — reče šofer Tomić, okrećući se putnicima. — Nije moguće!… Ah, boga mi… To je prava nesreća!…
Niko nije odgovorio. Putnici su ćutali, skamenjeni od iznenađenja, nisu čuli reči, ili nisu bili dovoljno prisebni da vežu misli i kažu bilo što.
— A sad! — viknu on jačim glasom posle nekoliko trenutaka čekanja. — Šta ćemo sad?
Marko Jonić, čovek dugačka lica, smirena i pametna izgleda, pogleda svojim sitnim graorastim očima u saputnika Rabadžića, opusti malo čoveka kojega je pridržavao, okrenu se šoferu i, uzbuđen, odmahnu glavom.
— Napred!
— Šta?! — ispreči se trgovački putnik Rabadžić. — Jeste li vi pametni!? Vidite šta se desilo!… Noć pada… planina se isprečila pred nama… i… i… pazite samo, kako ovo zasu!… Kuda?… Mrtav čovek vam je u naručju!… To nije šala… Urazumite se!
— Da sam znao ne bih ga uzeo, — umeša se Tomić. — Čovek je izgledao zdrav… Znate, mi šoferi, vozimo svakoga… Ispadne slučajno tri, četiri, pet putnika, svaki došao sa svoje strane, ne poznaju se… Ako ih ja ne uzmem, uzeće drugi… Treba živjeti… I mi se međusobno borimo i otimamo… Na ovom putu nije lako biti šofer… Kako želite!… Motor je dobar… Niko nije mogao predviđeti da će planina ovako!…
— Sada bi teško i okrenuli auto, — reče Jonić. — Ja sutra moram u sud; to je treća rasprava… pođe mi sve do đavola…
Snežna bura ponovo prodrmusa krovom, motor se još više pritaji.
Noć se pre vremena spuštala. Visoke kamene planine izgubile se, zavejale ih snažne mećave i vidik se zaustavlja na starim krstatim borovima, udaljenim jedva sto-dvesta metara.
Ljudi su se odlučivali, ubeđivali jedan drugog i brižljivo, napetih nerava, tražili moguća rešenje. Mrtvac je u svom sedlu — između Marka Jonića, malog državnog činovnika, i Radice Rabadžića, dežmekastog čoveka, živog pogleda i nešto izduženog nosa — bio mlitav, spuštao se leđima i bio gotov da se skljoka napred, da ga Jonić nije pridržavao. Glava se pomalo micala, čas je padala na prsa, a čas bežala u stranu. Čoveka je pre nekoliko trenutaka, kada je auto usporavao brzinu i obilazio okuku, našla iznenadna smrt. Srčana kap je prekinula njegovu nit i on je jedva dospeo da dva puta zine, prevrne očima i pritisne rukama levu stranu grudi. Bio je koštunjav, seljački širokih ramena, širokih grubih jagodičnih kostiju, velikih nezgrapnih ruku, u nekom polovnom varoškom odelu, koje mu je rđavo i neprirodno stajalo. Niko ga nije poznavao.
— Ludo je ići kroz planinu noćas! — ubeđivao je Rabadžić.
— Glavno je izdržati do hana.
— Do hana!… A ko zna gde je taj vaš han?… Noć je noć… planina… vuci… Najzad zašto… recite zašto… čemu to?!
— Kažem vam: sutra ću izgubiti sve ako ne stignem na vrijeme… razumijete već jedanput… moram!…
Jonić nije nikako odustajao, naprotiv sve više je zahtevao da se produži put i govorio je o svom malom imanju i o važnosti svoga prisustva pred sudom. Uviđajući njegove razloge, šofer, koji je imao jedan obraz kraći zbog uzdužne posekotine i koji se — stiskajući se u masnom kožnom kaputu — dvoumio šta da uradi, izađe brzo, izvadi lanac, obmota oko točkova i, kada bi sve gotovo, dade motoru pun gas i auto pođe srednjom brzinom.
Sneg je sipao gusto, planina se sve više zavijala mrakom i praznom samoćom, a glas mašine je postajao čistiji, nekako plačljiv i jecav, kao da je svestan velikog planinskog puta i neizvesnosti koja ga možda tamo negde čeka.
Jonić je svojski držao mrtvaca, obgrlio ga i pola prislonio uz sebe, a kada primeti kako mu glava klima i kako, zbog olabavljenih mišića, pada donja vilica i klopoće, on izvadi maramicu i poveza ispod brade i preko glave kao što se to obično radi sa mrtvacem.
— Šta je čovek! — reče Jonić dovršavajući posao.
Trgovački putnik ništa ne odgovori. Rabadžić je bio ljut. Udarao je nervozno kažiprstom po kolenu. On je bio nekada đak i još pre nego je napustio školu, podlegao je „nestvarnom osećanju“ pesnika romantičara i želeo da proputuje i pozna lično ljude na kamenu. Ali sada se brzo i strašno razočarao. Taj planinski bedem pred njim, to penjenje i gubljenje među brdima, ta borba sa nevremenom i surovom prirodom, gde ne može da vidi ni čoveka ni naselja, oživljavala je njegovu ravnicu pored plavog, tihog i snažnog Dunava kao neki san, kao nešto nesravnjeno lepo. Pazeći da na zaokretima održi ravnotežu, on je ozlojeđeno govorio u sebi:
— O ovoj se zemlji toliko pevalo!… Ludaci su ti pesnici!… Trebalo bi svakojeg ovuda provesti… peške… peške da prođu i pevaju… Tada bi ti ludaci bili u istinskom zanosu… Tada bi videli svoju laž iz kafane… svoju čežnju pored čaše… krvava misao bi im se rodila u glavi… ali krvava misao o svojoj sudbini… o jednoj noći kao ovoj mojoj… da…
Mrtvo tele je migoljilo i bežalo preko sedala dole. Jonić, da bi ga održao, celu njegovu težinu je navalio na sebe. Mrtvac je bio krupan i na okukama — kada se ravnoteža iznenada gubi — gnječio ga svom težinom. Jonić je patnju snosio mirno. Ali on to nije radio zato što je nešto naročito osećao prema tom nesrećnom čoveku. Možda kada bi on tačno ispitao svoja osećanja, pre bi kazao da ga mrzi i da ga vrag nosi. Šta će mu sad on tu kad ga nije nikada video u životu i kud bi ljudi dospeli, ako bi čovek prema čoveku morao da bude tako obavezan. Ali on je gotov da do kraja puta izdrži tako, samo da stigne na vreme. Njega je pokretao osećaj prema svom imanju. Znojio se i osećao umor, ali pomisao da sutra mora biti u sudu, da mu je žena u bolnici, teško, možda smrtno bolesna, i da su mu deca ostala kod služavke, činila je da je bio zauzet potpuno samim sobom. Zapravo, on pod takvim okolnostima nije mogao ništa drugo ni misliti. Voleo je vrlo mnogo ženu i decu i smatrao da on mora zbog njih sve da radi, da se muči i pati, i da, ako to, ne daj bože, bude trebalo, pretrpi poniženje. Ali isto tako voleo je on i svoju kućicu i dve krpe zemlje iza nje, iako je znao vrlo dobro da to nije nikakav imetak i da ne vredi ni toliko koliko ga je zadužio njegov pokojni otac Nikola, školujući njega i lečeći sebe. On nikako ne bi trebalo da se odvoji od nje, on se tu izvio, detinjstvo proveo, tu mu je koren, nekim nevidljivim i neobjašnjivim nitima vezan je njegov život za to mesto. Sneg je padao stalno, auto išao bez smetnji i brektanje motora kao da mu je još oživljavalo i razvijalo nemirnu i zažarenu fantaziju. Dve rasprave je on do pojedinosti pretresao, video je sudije, advokate, dva odvratna zelenaška lica, Srdana Čokića i Sefera Dokića, koji neće da mu daju ni vremena ni mogućnosti da se snađe i izvuče iz te bede. I sutrašnji proces je isto tako video. Sve je kao pre. Samo ono poslednje, ona presuda nije mu bila nikako razumljiva. Reči sudijine su mu bile potpuno nejasne i on nije mogao da shvati: da li je izgubio, ili se svršilo u njegovu korist. Lebdeo je između jednog i drugog rješenja. Ali katkada to strujanje duše i života nehotice je prekidala misao o tom čoveku. To je bilo obično kada bi se trgao da ga sačuva u sedećem položaju pored sebe. On ne zna ko je, šta je i čemu to, kad je mrtav. Umro je onde gde nije mislio. Ali zar tu istu sudbinu ne nose milioni drugih ljudi! Umiru nepoznati, prezreni, daleko od svojih… Da, da… ali, zbilja, ko je taj čovek, ima li koga, da li se vraća ženi i deci, ili je išao nekud za kruhom… besciljno?… Možda je i kakva skitnica, gotovan i probisvet koji je slučajno ovamo zalutao!… Posle opet je došlo imanje, sud, deca, lik bolesne i smrtne žene među četiri bela zida, daleko u drugom gradu, bez svojih, bez ona tri crva, bez topline ognjišta.
Jonić nije primećivao koliko su ušli u planinu. A sada već ne bi mogao ni oceniti gde su i da li su prošli mimo dva poslednja sela. Auto je išao usporeno, gotovo hodom čoveka, a svetlost leflektora udarala je i lomila se o belinu puta. Odavno je već počeo zastajati i prikupljati snagu da pođe dalje. Uzbrdica i sneg bili su sve otporniji. Po svemu je izgledalo da su duboko zašli unutra i da su se popeli vrlo mnogo. Teško je bilo odrediti koje je doba noći. Ali svakojako je jasno da su oni na putu ostali. Jonić je pokušao u nekoliko mahova da započne razgovor kako bi razbio misli i nežna osecanja koja su ga gušila. Rabadžić je međutim ćutao, držeći zatvorene oči kao da spava i žderao se što je preduzimao putovanja u tako pust i nesrećan kraj. Šofer se nije više okretao za sobom, pazio je i hvatao put, zasut i gotovo izgubljen, udešavao brzine, istraživao okuke i stalno mislio kako će motor progutati benzin. Jedanput je bio neoprezan i imali su se survati. Ali posle dugog naprezanja i patnja auto najzad zastade.
— Šta je! — otvori oči trgovački putnik.
— Previše je napadao…
Rabadžić se ljuto i suvo nakašlja i obavi oko kolena deku koju je uvek na putovanju nosio sa sobom.
— Tako je kada se seljački misli! — reče on. — Nećemo noćas izaći iz planine… Možemo li da se vratimo?
— Kasno je — odvrati šofer i motor strašno zaurla. Pođe nekoliko metara pa opet stade.
Dalje se nije moglo. Sneg je napadao i zavejao put. Noć je bila užasna i svirepa, nešto hladno i stravično je iz nje izviralo i navaljivalo na auto, probijalo kroz njegove zidove i besomučno napadalo na usplahirene duše. Bilo je to nešto nejasno, nešto što se podsvesno naslućivalo i osećalo. Vetar je drmusao krov, zasipao gustim pramenjem snega i zviždao, jecao, u ćutljivim i senovitim borovima. Strah je narastao nad glavom ljudi i postajao neka čudna sila. Izvirao je iz planine, iz crne zlokobne noći, iz divljeg urlanja nevremena, i njih pravio malim i sitnim. Vratiti se natrag! Poći napred! Nikuda!… Tu ostati, tu čekati i tu se boriti! Da, boriti se, čovek se mora boriti, boriti telom i dušom! I oni stisnuše srca, zakopčaše haljine, uvukoše vrat u ramena i drhteći od straha i zime izađoše napolje.
Planina i noć stihijski zaurlaše još više i još jače po vrhu njihovih glava, prodrmusaše kola kao da će da ih smrve i da čudnom jezivošću, kao deca kad plaču i zacenu se, u razapetim granama, mršavim i belim, kao okupanim džinovskim kostima, zacvile žalosno i surovo, zacvile pa prestanu. Podmetnuli su svoja ramena i upirali. Upinjali su snagu. Stenjali su, drhtali, ali su se točkovi jedva primetno kretali. Rabadžić se stiskao i zacrneo u noći, puštao neke glasove, upinjao se silno i čudno mrštio i krivio svoje lice. Ali on je bio toga nesvestan. Strah, slutnja i predosećanje su ga mučili. U glavi mu se nešto rađalo. Njegova mašta nikada nije bila tako živa. Pred njim su — kada bi zatvorio oči — izlazile jasne i čiste slike nekih neodređenih i nepoznatih sibirskih predela iz ruskih romana. Činilo mu se da je to stvarnost, da zviždi mećava kroz noć, da su robijaši na putu malaksali i zapali, da je on robijaš… da su svi izmoždeni i iznemogli i da je pred njima ponor, neizmeran beo ponor, da je zinuo i da će ih progutati… Stvarnost… prava i jeziva stvarnost!… Sneg, vejavica je zasipala. Crne senke su se povijale, čistile su put iz sve snage, oni su gurali auto. Ali nade je bilo sve manje. Roptali su, stenjali, nekuda ćutali duboko, slušali kako nevreme urla i orgija planinom, a nekada su stiskali zube i, puni očajanja i mržnje, jedan drugoga vređali i optuživali. Prekidali su, odmarali se, ponovo počinjali. Jedanput, dvaput… nekoliko puta. Snaga i prisebnost su ih izdavali sve više, a crna i nesrećna misao, crna vizija je bila sve bliža i stvarnija.
I kada su čula i osećanja bila najviše istančana, oni čuše pozadi neki neodređeni šum. Otvara li to planina svoje čeljusti na njih? Da li se to strašna vizija ostvaruje? Šta je?… Ko je?… Nešto tajanstveno… zlokobno kao glas razigrane i pomamne zveri… Tamno… tamno… eto ga tamo! U daljini odista nešto crnelo! Neka gomila je revala po vrhu beline. Primicala se… Nestala… Vukovi! Gladni i strašni vukovi! O, planino, planino… O, Crna Goro! — ponavlja se očajno u svesti Rabadžića. Narastaju zveri kao čudovišta, kao strašne ale. Vetar fijuče u obližnjim borovima, ljudi drhte. Trgovački putnik lebdi na granici svesti, gubi se. Činilo mu se da se neodređene crne mrlje pretvaraju u ogromne krvoločne nemani, koje se polako, leno izvlače iz kamena, i da pred njim otvaraju usta, mljackaju svojim ogromnim čeljustima i lackaju crvenim jezikom. Opet je bilo sve sama misao. Ne, bilo je osećanje, crno i strašno osećanje, jedno jedino: noć, planina, smrt! Zagledaše se, napregnuše poglede do krajnjih mogućnosti… Crne senke su igrale i postajale ogromno velike… džinovske!
— Ljudi! — uzviknu Jonić neočekivano i vetar mu pocepa i raznese glas.
— Ljudi! Ljudi! — ponovi Rabadžić drhtavo, poluizgubljeno i poče da čisti ledeni znoj s čela.
— Da, da… idu ljudi!
Crne pogrbljene senke su žurile, posrtale, padale, opet se dizale i produžavale. Uvijali su se pod vetrom i zanosili u stranu glave. Borili su se s nevremenom i planinom, ali su se borili kao vukovi.
— Kuda putujete? — presrete ih šofer Tomić kada su bili na dva koraka.
— Mi!… Mi ne putujemo — odgovoriše oni i zastaše. — Mi smo viđeli iz sela… Kažemo: eno nužde… zaprli su… Onđe treba pomoći… S planinom se čojak ne smije šaliti…
— O dobri ljudi! — O dobri ljudi… Ljudi… Ljudi! — uzviknu Rabadžić sav srećan i raširi ruke kao u kakvom neizrecivom zanosu na pozornici.
— Zašto dobri, gospodine! — reče jedan seljak na čijim se brcima i veđama nahvatao debeo sloj snega.
— Došli ste da nam pomognete… da nas spasete!
— Zar to nije nešto!… Vidimo ne mrdate… ostaste cijelu noć… Čojak čojku u nuždi da pomogne… Mi drukčije u ovom kraju ne bi mogli ni živjeti… Svake godine mi ovako… Navali nevrijeme kao noćas… ovđe nanese… Putnici ne znaju…
Šofer je opet sedeo na svom mestu i davao gas. Osam punih snaga je upiralo. Seljaci su podvikivali i ujednačavali pokrete i napore. Auto je prosto vučen povrh snega… splazao se.
— Ovđe bije pravo s vrha planine, — objašnjava jedan seljak.
— Vrrrrr! — struže jezivo motor.
— Ooop!… Oooop! — uzvikuju glasovi.
Točkovi se ne vide… Ljudi se bore s planinom, ukopali se u sneg, stisli se i zacrneli.
— Crna Gora! Crna Gora! — stenje Rabadžić sam za sebe, pun mržnje i očajanja.
— Šta! — pita neko s drugog kraja.
— Nikada je više ne video!… Nikada!… Nikada!
— A što kažete za nas — dodaje seljak ispod dugog teškog gunja. — Tu nam je od kolijevke do motike… he, he!
— Drugo ste vi!
— Drugo!… Svako nam to kaže, gospodine!… Drugo!… drugo!… To je lako reći…
— Pa i jest tako… vi ste se tu rodili.
— Jesmo, vala, i ovaj kamen nas je naučio na svake jade…
— Pa što ne tražite da vam se pomogne i olakša život.
— Tražimo… prosimo… prosto prosimo svakoga dana i ponižavamo se… Tražimo puteve, željeznicu, cisterne – a oni nam kažu: „Vi ste pravi patrioti!“… Tražimo žita i rada — a oni odgovaraju: „Jedino vi imate čojstva i junaštva“… „Okrenite se, ne može se više ovako!“ — vapijemo mi — a oni odgovaraju: „Vi ste potomci Kosova! Vi ste očuvali slobodu u vašem kamenu!“… „Treba da živimo!“… — Jadamo se i grcamo goli i bosi. — „Gusle su vam hrana“ — odgovaraju oni… I sve tako… I uvijek tako… A u duši je sve uže, sve tješnje… Došla je mala kao pronasak… prsnuće ili nestati.
Zrrrrr!… Ooop!… Ooop!
Ljudi su dahtali, podmetali leđa i ramena, upirali rukama i glavama.
— Nema ništa sigurnije od volova — reče jedan od seljaka. — Ove vaše letiperke su brze ali su nevrijedne… A vo ne… vo ima snagu u ramenima.
Nekoliko puta su morali da počinu i da se odmore… Nekoliko puta su gotovo nosili auto.
Najzad su uspeli da ga izvuku i da ga iznesu na okuku. Sneg je padao tiho. Dah vetra se nije nigde osećao. Kao da se prešlo u kakav zaklon. Planinci, krupni i otresiti, stajali su pred upaljenim reflektorim. Čupave i crne glave izrasle su setne ali snažno iz nezgrapnih suknenih kabanica. Topal i vidljiv dah otputovao je ispod brkova i mešao se s belim i kristalnim pahuljicama.
— A ako još gde zapnemo? — upita Rabadžić.
— Nećete — odgovoriše oni u jedan glas. — Možete sad slobodno. Ovaj drugi dio planine nije nikada bio opak.
Auto je brektao. Kosmati planinci su kretali. Njihovo je selo daleko i nepristupačno. Treba razgaziti sneg. Koračali su napred svojim dugim gnjatovima i odlazili jedan za drugim.
Šest mrkih snažnih ljudi načinili su dubok utisak na Jonića. Oni su videli nevolju i dotrčali. Izložili se opasnosti da ih spasu. „Taj primitivni čovek — mislio je on — taj planinac i kamenjarac nosi u sebi plemenitu dušu i retko razvijenu svest. Izgleda grub, sirov i neotesan, a ispod te njegove odvratne kore, ispod njegovog gunja i kabanice sagara duboko osećanje i nagon čovekoljublja, koji katkad bukne i blesne kao nebeska svetlost. I to je ono što treba da bude čovek, što treba da budemo mi svi, što hoće… što hoće veliki i gorostasni duhovi čovečanstva. Da, taj mali i sitni čovek, nepronađeni i neotkriveni, jednak je, ne…, ne, neposredniji je i stvarniji od tih opsenara“. A takav mali čovek bio je i njegov otac. Nosio je verovatno isto tako plemenitu dušu, isto tako veliko osećanje i veliku svest, koju su vekovi i teški mučenički život prečistili. Možda je on tu istu ljubav imao prema drugima kao i oni, priskočiti, pomoći, podeliti breme, spasiti. Osećati i nepoznatoga, nemarnika i slučajnog prolaznika kao ovoga… kao sama sebe. Samo od njega dobro ne zna, on je bio u gradu, u školi, — daleko od senke svoga bolešljivoga oca. „A da li smo mi takvi, mi u školi, u kancelariji, u kafani, u gradu? — pita se on. — Ko bi od nas tako noćas pošao preko planine? Ko bi zagazio u takvu otvorenu opasnost da spase drugoga… nepoznatoga… nekoga čoveka kojega nikad pre nije video i kojega više nikada neće videti“! Jonić iz tog i takvog razmišljanja neopaženo „propade“ u nežna i tanana osećanja. Činilo mu se da čuje negde u blizini nečiji tajanstven glas kako viče i budi njegovu unutrašnjost — i počinjao je da oseća grižu savesti i dubok stid pred samim sobom. On prema tome nesrećnom čoveku dotad nije ništa osećao. On je njega držao i čuvao, on se žrtvovao ne zato što je to čovek, nego da bi sutra bio tamo u sudu da bi spasao svoj crni i čađav krov. To je njemu izgledalo kao nesavesnost i nepoštenje. Tako ne bi uradio nijedan od tih planinaca! I on pruži ruku, zabaci je preko drugog ramena, privi mrtvaca još više, nežno, kao rođenog brata, i kao da ga malo pomilova.
— Jeste li vi učili školu, gospodine Rabadžiću? — izađe on iz svog zatvorenog razmišljanja i okrenu se prema trgovačkom putniku, kao da je sa to nekoliko riječi hteo da kaže sve ono što je kroz njegovu glavu prošlo.
— Da — reče Rabadžić, odobrovoljen i oslobođen straha, pa poče da priča o sebi i svom životu. Bila je to duga i laskava priča. A kada je iscrpeo sve, onda je prešao na svoje planove. Govorio je o svojoj devojci, nekoj Anki, o njenom mirazu i svojoj ušteđevini, i o tome kako će na proleće da se oženi i da otvori svoju radnju u Somboru. Njegova govorljivost je bila duga i za šofera Tomića mnogo interesantnija nego za Jonića kojemu je on stvarno pričao, pušeći cigaretu za cigaretom. To je bio jedan od glavnih razloga, što su prošli mimo hana, koji je bio na desetak koraka od druma i u noći se jedva primećivao. A kada su bili od njega daleko dve okuke, i kada su se setili svoje greške i nepažnje, nisu hteli da se vraćaju i, složivši se sva trojica, produžili su put probijajući se sve više kroz visok goroviti masiv.
Zavejana snežna planina je najzad ostala pozadi i lanci su sa točkova skinuti. Auto je tresao motorom između teških i gotovo golih kamenih brda. Na prozore je pritiskao i udarao vetar spolja. Zima je počinjala ponovo da hvata i steže. Jonić je pomalo podrhtavao uz ukočeno telo mrtvaca.
Opet su zaćutali. Rabadžić se savio, dobro umotao u svome uglu i počeo da dremucka. Taj dosadan put treba tako da prođe. Gvožđe je sve više brektalo i njegov glas je nekuda malaksavao, a nekada narastao i stostručio se. Vozilo se, vozilo dugo i teško. Ali tamo, već daleko, auto opet zastade. Točkovi zastrugaše i polako se zaustaviše.
— Šta je sad? — reče trgovački putnik otvarajući oči.
Šofer ne odgovori ništa, brzo iziđe, srdito zalupi vratima, promrsi nešto kao psovku, obiđe oko kola s upaljenom džepnom lampom, diže krila i pogleda u motor i rezervoar.
— Nestao benzin! — javi on i poče da se izvinjava kako mu se nikada nije desilo da ovako putuje. — Mora da je taj mrtvac baksuz!
— I ja mislim! — prihvati Rabadžić. — Ima ljudi koji su i mrtvi baksuzi…
— To je nepošteno! — pobuni se Jonić i mrtvaca još više privi uza sebe, kao da ga je time hteo zaštititi od uvredljivih reči.
Šofer Tomić se sada lako snašao. U daljini je video kako grad svetluca i miga u mraku. On je objasnio da će za kilometar-dva nastupiti strmina i predložio da dotle doguraju auto, jer će tada kola moći sama. Putnici su opet izašli. Zima je đavolski stezala, gore nego u planini. Sa istočnih planina, sedlastih i grbavih bio je jak leden vetar, činilo se kao da reže i nosi telo. Ljudi su se stresali i cvokotali, auto je mililo, pod čvrstim novim gumama pucketao je sitan i oštar pesak. Korak po korak se napredovalo, primicao je kamen po kamen. Ljudi su opet dahtali, opet se umotavali u zimske ogrtače i slušali kako vetar fijuče u procepima i vitrinama kamena. A kada je i to postalo neizdržljivo, trgovački putnik Rabadžić ponovo izgubi strpljenje i poče da mumla i gunđa o nesigurnosti saobraćaja, o pustim kamenim predelima kozara i primitivaca… o prokletoj nesrećnoj zemlji… o jadu i bedi njenoj.
— Propala se! Propala se!… Pre nego što pođe ovamo na put, čovek treba da uradi dvoje: da se osigura i pričesti… Dabogme. Hm… Crna Gora! Patnja… patnja… i patnja… Baš su ti pesnici ludi!…
Auto je menjao mesta, milio kao puž, prošao jednom okukom, drugom, trećom… Bilo je tu gotovo dva kilometra. Bilo je i nekoliko sati vremena. Rabadžić je bio digao ruke, psovao je kamen, grdio zemlju, optuživao saobraćaj, ljude, državu.
— Pazite pazite! — povika iznenada Jonić cvokoćući. — Eno svetlosti… to je kuća!
I zbilja, napred pedeset-sto koraka, niže puta, svetlucalo je nešto. Ljudi su ponovo pribrali snagu, prigurali auto blizu i pipajući otpuzali preko kamena.
Kuća je bila mala, pokrivena tankom pločom. Zgurena na kamenu, danju je izgledala siva, kao krš, a noću se crnela među teškim naslagama, pa se jedva mogla primetiti. Izdavao bi je samo žućkasti put koji je vodio do nje, ili, tako noću, svetli zrak, koji bi izbijao na malim niskim vratima ili negde ispod neurednog i nepriljubljenog krova.
Putnici su se iznenadili kada su ušli. Pred njima je bila neobična slika života. Na ognjištu je plamsala velika crvenobeličasta vatra, a oko nje je sedelo i grejalo se dvoje dece, jedna žena i jedan starac. Brzo će svanuti, a oni sede i greju se. To mora da znači nešto, mora da se nešto desilo — spavaju brda, planine, čitav taj živi i ispucani kamen, u to vreme spava svako… a oni kao neko priviđenje.
— Nešto se desilo? — upita Jonić šireći ruke i primičući se ognjištu.
— Što? — odgovori začuđeni starac.
— Pa što svi sjedite u ovo doba oko ognja!
Starac se zakašlja, isprati pogledom jednu varnicu koja odlete prema čađavom krovu.
— Siromaština! — reče on kratko i dunu. Žena stisnu kolena, savi ruke oko njih i obori pogled pred sobom. Očevidno, njoj je bilo teško to priznanje.
— Kako to? — umeša se šofer. — I siromah može ležati i spavati kao drugi.
— Može… ali noć je studena, a te prnje što se pokrivamo sasvim su ništavne… pod njima se ne može zaspati od zime… Na kamenu ima svega… ali… ali…
Starac zaćuta, spusti glavu i pljucnu pred sebe. Ljudi se zagledaše i tek tada primetiše kako su slabo obučeni i kako deca unose u oganj svoje gole i pocrvenele noge. Pogled im odlete ispitivački po kući: bedni i tmasti zidovi su se osvetljavali ogromnim i lako pokretljivim senkama, a drugi deo kuće je bio pregrađen velikim lesama. U uglovima bilo je nešto kao postelje.
— Kada je ovakva zima, lakše se preturi noć pored ognja. Najmlađe dijete pokrijemo dobro, a mi ovako.
Starac pokaza rukom u stranu, gde je bilo nabacano nekoliko prnja i jedan kostretni pokrivač. Vetar ulete neočekivano ispod krova, otrese čađ i udari u leđa, dim se povi i sasu u opaljena mršava i detinja lica. Petao, negde pozadi kuće, zakukureka i glas mu se iskida i razvi po vrhu neravnih kamenih brda.
— Jest, gospodine, da oprostite — reče žena ne dižeći pogled — đed je istinu kazao, a nije trebao, vi ste jabanci… Ne treba čojak da kaže sve što trpi!
— A šta je u drugoj strani kuće? — upita Rabadžić radoznalo.
— Četiri-pet koza i jedno magare. To je naš mal. A, da rečeš, nema se đe više ni držati.
— Kako to?… To je nehigijenski! — reče trgovački putnik neobično iznenađen gotovo u neverici.
Starac i žena ga dobro ne razumeše, ta reč je za njih bila nerazumljiva, ali Jonić nekim ironičnim, jedva primetnim osmehom odvrati mesto njih.
— Takve su kuće njihove… tako se odvajkada živi odavde pa do mora.
Razgovor zastade. Putnici, već ogrejani, počeše posmatrati čudnu porodicu s kamena.
Starac je bio već sav sed, kosa mu je zdrava i čvrsta, lice mršavo ali mladoliko, prsa razdrljena, a iz suknenih nogavica, žutih i iskrpljenih, izbili suva kolena nogu i crne pete, tvrde i ispucane kao kopita. Žena takođe paćeničkog i gladnog lica, sa bradavicom pored levog uha. Zabrađena fetkom, resatom maramom, izgledala je mnogo starija nego što je bila. Dvoje dece — starija je bila devojčica — plavokosa, mirna, bezazlena, pepeljasta lica, ćutalo je, slušalo razgovor i svoje bose noge primicalo sve više vatri i pepeljaru.
— Pa od čega živite? — reče Jonić i pruži cigaretu starom kamenjarcu.
— Od čega su nam i đedovi živjeli…
— Patimo se, a bogme tanko, gospodine — umeša se žena pošto vide da starac neće više da govori — đed je ostario, oronuo, a ja što mogu, ženska sam glava, nerazumna, poćeram katkad magare drva da kupim soli i gaza… Dok je tu bio moj muž, nekako se krpilo.
— A đe je sad? — upita Rabadžić.
— Đe?… Bog zna… negđe u svijet.
— Kako to?
— Tako… Pošao u svijet… Ne znamo mu strva.
— Ostavio vas?
— Ne!
— Pa što radi?
— Ne znamo… Prije se ovđe mučio i dan i noć, kao krijest ilinštak… Da oprostite, krijumčario duvan. Morao je… Išao je do granice i otud donosio po trideset ili četrdeset kila. A ko zna đe ga prodavao. Išao je nekuda daleko, mnogo je opanaka trošio. Poslije desetak dana bi se vratio i donio para. Đeca i taj starac moraju da jedu — govorio je on — pa ako mene neće ni biti.
— Išlo mu dobro?
— Baš dobro. Bio je vješt… Ali, gospodine, to je đavolji posao, i krvnika mi bog od njega sačuvao. Imao je veliku snagu, a ne bi mogao dugo izdržati. Financi su ga stalno gonili i tražili… oni oće pošto-poto duvan, duvan i njega, a ne znaju da mi treba da jedemo. Biće tako njima piše u zakonu. Zapadali su mu nekoliko puta i pucali na njega, jedanput su ga i okrvavili po lijevoj nozi, a dva puta je morao da baci breme i da spasava glavu. Ali i on je na njih pucao. Pričao je kako su njih šestorica jedanput vodili tamo u planini pravu borbu sa financima i kako su ih odbili i potisli. Znate, nose i oni oružje… još kako! Posao je takav. Tako se samo može zaraditi zalogaj ljeba. I kuću su nam toliko puta premetali. Kad se samo sjetim što je bilo i koliko je on rizikovao da nas prehrani. Nikada nismo bili sigurni, kad pođe, oće li se živ vratiti. Glava mu je bila stalno u opasnosti. Ali jednoga dana je bilo više nemoguće dalje; morali su ga ili ubiti ili uhvatiti. A kuda bi to? To bi značilo za čitav ovaj dom veliko zlo… prava propast, gospodine.
— Pa?
— Jedne večeri, negđe u gospođine poste, bio je petak, pođe preko planine. Rekao je: idem u svijet da radim nešto drugo. U Bosni, kažu, ima pilana i rudnika i tamo se može pod zemljom raditi kao u Americi. Pod zemljom će biti sigurnije nego pred financima… Tu mu je Bosnu neko hvalio mnogo. Neka čudna zemlja i čudni ljudi. Tamni vilajet, kažu. A je li ta Bosna daleko koliko?
— Nije… nije to daleko. A piše li kad?
— Piše. Dva puta dosad. Jedanput je i nešto para poslao.
— Bolje tako — reče šofer — bolje bi bilo i ja…
— Bog zna, gospodine… red se mučiti… Mi smo na to navikli.
Jonić je slušao razgovor. ponekad nešto bi i progovorio. A i u glavi mu se stalno vrtela misao o sutrašnjoj raspravi i o mrtvom čoveku koji tamo na kraju puta sedi u autu, otvorenih usta i povezane glave.
—- Bi li — umeša se on najedanput i skrenu razgovor na drugu stranu — imao ko odavde da pođe u grad za jedan auto?
— A ko?
— Zar nema niko tu u selu?
— Tu nema sela… selo je iza brda… Ovđe se moj čojak doselio da bi lakše krijumčario… Znate, treba se sklanjati ispred očiju.
— Platio bih dobro… trideset dinara.
— Badava je to, gospodine, kad je selo daleko… Da je moj čojak tu, on bi pošao… šteta… trideset dinara… to je dobro!… A da ne bi mogao ti, đede, jadan ne bio?
Starac kao da nije čuo te reči, ćutao je i nabirao čelo razmišljajući nešto.
— Otud bi se dovezao u autu.
— Šta je koristi kad nema nikog… Šteta što nije tu!… Đede, da ne bi ti mogao kako, čoče?
Kamenjarac je bio nepomičan. Izgledalo je kao da plovi svojim mislima nekud daleko i da ne oseća svoju prisutnost na ognjištu.
— Nestao nam je benzin.
— Trideset dinara se ne zaradi ni u bosanskim rudnicima za jedan sat ili dva! — dodade trgovački putnik. — Čovek tamo mora duboko saći u zemlju da ih vidi. Mora izgubiti sunce za ceo dan. A ovđe šta je — sedamnaest kilometara.
— Đede, đede, što veliš?
Starac i ne pogleda na crnomanjastu i bolešljivu snahu. Uvukao se u sebe i ćuti. Tršave veđe mu se nabiraju sve više. Neka teška zlovolja ga muči, i kao da ne čuje sva ta pitanja i nagovaranja. Ali pošto se produžio razgovor — jer mu se žena nije više obraćala, niti su od nje očekivali pristanak — on ustade i poče po kući da tumara. Nešto je tražio po mraku, premetao je neke stvari i ćiškao ih nogom ljutito. Pipao je po lesama i nešto gunđao.
— Đe mi je onaj drugi opanak, đavo ga maka! — viknu on srdito u jednom polutamnom uglu.
— Šta će ti te opračanice sada? — odaziva se žena i pogleda preko ljudi prema njemu.
— Đe je?… Đe je?… Đe god šta ostavim više ga ne mogu na tom mjestu naći!
Ali se odmah umiri. Donese neke stare čarape i prsle sasušene opanke i, pošto ih istrese i protrlja, navuče ih na crne i široke noge.
— Daj pismo! — okrenu se on Joniću.
Ljudi se iznenadiše, jer niko nije očekivao da će njegovo ćutanje doneti takvu odluku.
— Što ne kažeš — reče žena — ja bih ti našla opanke!… Polako ćeš ići… pazi se… Nisi ti već mlad…
Dok je ona govorila, Jonić napisa nešto na jednom papiru i pruži ga starcu.
— Evo!… Daćeš ovo u kafanu „Kod prolaznika“, i ništa više.
— A oću li i ja sjesti u taj tomobil?
— Razumije se… razumije se…
— Jeste li kazali da nam fali benzin? — upita šofer.
— Jesam.
Stari kamenjarac uze nekoliko cigareta, što mu pružiše putnici, prihvati neku štapinu i pogrbljeno, ali hitro, kroči preko kućnog praga u koji je tupo udarao vetar. Tada žena prodžara vatru i stavi još neke jasenove cepke, pa poče — praveći brižno lice — da priča o njihovom selu Vučju iza brda, o bezvodnome kraju, o listosečinama, o odlasku ljudi u Ameriku na zaradu, o ljutom i nevoljnom životu. Ali kada je bila najviše zanesena tom teškom stvarnošću, Rabadžić, kojega sve to nije mnogo zanimalo, iznenada upade i prekide je.
— A napisaste li da vozimo mrtvaca?
— To nije potrebno, — odvrati Jonić mršteći obrve.
— Mrtvaca?!… Kakvog mrtvaca! — zaprepasti se žena, zaboravljajući gde je stala, i izdiže svoju mršavu i sitnu glavu, nadiže veđe i iskolači oči.
— Tako… umro na putu.
— Gospode bože! — užasnu se ona i prekrsti. — I vi ga ostavili tamo… ostavili sama!
— Pa neće valjda da se greje ovde s nama! – reče Rabadžić smejući se.
— Premrzo u planini?
— Ne… umro onako… neka ćorava sudbina mu došla.
— Svemogući bože!… Svemogući bože! — krstila se žena ponovo. — Umrijeti tako, jah!
Razgovor se polako razvijao… Vatra je pucketala i osvetljavala njihova lica. Pod krovom je počinjalo da se dani. Vetar je malaksavao. Crnogorsko jutro, hladno i mrazno, pucalo je preko ogromne sivine kamena, preko ploča i brda, uz prevoje i padine. Dan je skidao težak crn pritisak noći. Put, patnja i strah od planine izgleda sada Rabadžiću kao prošlost, kao neka smela avantura, opasna i mila, o kojoj će on pričati kroz ravne, lepe gradove pored Save i Dunava. Pričati kao o nečemu čudnom i neverovatnom. Ali dok je on tako razvedravao svoje čelo, Jonić je postajao nestrpljiviji, vrteo se nemirno na tronošcu, pipao stari srebrni sat u džepu prsnika i gledao kroz vrata u krastavi i lišajavi kamen. Obuzimala ga je sve više misao o onom što ga čeka u gradu. Računao je kako vreme sporo prolazi i kada starac može da se vrati. U osam sati treba on da je u sudu, a pre toga morao je bar nekoliko minuta da se posavetuje sa svojim advokatom — a to se vreme primiče… primiče se brzo i zlurado. Više nije moga da izdrži, ustao je i izašao napolje.
Nebo je bilo vedro, planine se belele i ponosile svojom snagom, a teški ispucali crnogorski kamen je počivao mirno, spavao svojim dubokim večnim snom i izgledao čudan, čudan i neobjašnjiv, kao kakva ogromna sfinga Balkana. Ali šta, to je već osam sati, osam i pet, osam i deset. Sud već zasedava, advokat ga traži i nervira se. Imanje… malo očevo imanje odlazi! Deca mu ostaju bez korena, bez obeležja svojih predaka. Pošao je brzo i nervozno ka autu. Za njim su došli šofer i Rabadžić, a kasnije je izašla i mršava, bolešljiva žena sa svojom poabanom i koravom decom. Najmlađe je umotavala i nosila u naručju. Jonić je ostao dalje na putu, ispravljao se, osluškivao i čekao. Nikada u životu nije osećao da vreme tako strahovito prolazi… Ali brektanje motora iznenada izbi iza jedne pelinaste glavice.
— Tomobil… tomobil!… Đed se vozi!… Đed se vozi u tomobilu! – povikaše deca radosno i zaskakaše od veselja po čvrstom kamenom putu.
— To se on vozi prvi put! — reče žena blago putnicima i nasmeši se gledajući nasmejanu i razdraganu decu.
— A kako ćemo sad? — upita šofer Tomić kada se auto zaustavi i starac iziđe.
— Mrtvac neka ostane na svome mjestu, ja ću kod njega — reče Jonić… Ali molim vas brzo… brzo… brzo…
— Kakav mrtvac! — začudi se starac i namršti svoje bele tršave veđe.
— Umro čojak noćas u planini, a oni ništa ne kazuju! — odvrati žena, treskajući detetom u naramku i primičući se kolima na kojima je Jonić već bio otvorio vrata. Prođe korak mimo njega, navi se bojažljivo napred i uvuče glavu u auto. Za jedan trenutak se zagleda, a onda se strese i zadrhta.
— Joo-o-oj! — …Joo-o-oj! — kriknu ona očajnički i sruši se s detetom prema prednjim točkovima.
Starac pritrča. Izgledalo je da će da prihvati snahu i unuče, ali on prekorači preko uplakanog deteta i takođe upade svojom sedom glavom mimo vrata. Bio je to samo trenutak, jedan jedini trenutak.
— Oh!… Oh!… Ho-ho-ho! — namah zagrca krupnim staračkim glasom. — Obrene!… Sine Obrene!… Hranitelju naš… pogubijo naša!… Sine!… Sine moj!… Živa rano moja!…
Iznemogli žalosni kamenjarac raširi ruke kao hrast sasušene grane, ošapi bok auta i polako uz njega poče da klizi i pada jecajući prigušeno i bolno.
— Sine!… Sine!… Obrene moj!… Ho-ho-ho!
— Crna Gora! — okrenu se Jonić sa suzama u očima bucmastom trgovačkom putniku Rabadžiću. — To je prava… to je istinska Crna Gora! — reče on i uhvati starca da se ne sruši.

 

Dušan Đurović
Dušan Đurović

Dušan Đurović je rođen u Danilovgradu (Grlić) 1901. godine. U Danilovgradu je završio osnovnu školu, a gimnaziju je učio u Beranama, Nikšiću i Podgorici, gdje je i maturirao. Studirao je i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao profesor službovao je u Danilovgradu, u Učiteljskoj školi, a 1929. je premješten u Sarajevo, u Mušku učiteljsku školu, i poslije tri godine u Prvu gimnaziju, gdje je ostao sve do početka rata 1941. godine.
Učestvuje u Trinaestojulskom ustanku oko Danilovgrada i Podgorice. Odmah poslije ustanka uhvaćen je i mučen po raznim zatvorima i ćelijama. Čim se završio rat, vratio se u Sarajevo i vrlo kratko vrijeme bio u Prvoj gimnaziji, a onda, zbog narušenog zdravlja, prešao u Narodnu biblioteku i u njoj ostao sve dok nije penzionisan kao viši bibliotekar.
Bio je član Sveslovenskog komiteta u Sarajevu, član Savjeta za kulturu BiH, član Uprave Saveza književnika Jugoslavije, član Umjetničkog savjeta u “Svjetlosti”, član žirija za Njegoševu nagradu i nekoliko puta predsjednik Udruženja književnika BiH, a prije rata bio je član PEN-kluba u Beogradu.
Još kao student povremeno se bavio novinarstvom, a tek poslije, kao profesor, objavljuje svoje književne radove i sarađuje u mnogim listovima (od Politike do Oslobođenja) i raznim časopisima (od Srpskog književnog glasnika i Pregleda do Života). Objavljivao je ponekad članke i eseje iz kulture i književnosti, ali mu je glavni i osnovni rad bio na pripovijeci i romanu.
Objavio je romane: Dukljanska zemlja, Pre oluje, Pod vedrim nebom, Zvezde nad planinom, Pitoma loza i Miris oskoruša; zbirke pripovijedaka: Ljudi sa kamena, Ždrijelo i druge te drama Njegoš. Njegova djela prevođena su na nekoliko jezika. Neko vrijeme je uređivao “Malu biblioteku”, koju je izdavala “Svjetlost”.
Za svoj književni rad dobio je osam nagrada, među kojima, prije rata, prvu nagradu Srpske akademije nauka i umetnosti i poslije rata Dvadesetsedmojulsku nagradu BiH. Odlikovan je Ordenom rada II reda i Ordenom zasluge za narod sa srebrnim zracima. Dodijeljena mu je i Plaketa grada Sarajeva. Dobitnik je Nagrade društva pisaca Bosne i Hercegovine 1956. godine za Zvijezda nad planinom, 1959. godine za Pitoma loza i Priče o ženi i 1965. godine za Ognjevi. Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH) izabran je 1969. godine.
Dušan Đurović je umro 1993. godine.