Dženis Šaćirović: Jedanaest poruka

JEDANAEST PORUKA

• Dva su pakla bliska čovjeku na ovom svijetu: da za njega drugi misle i da on sam ne misli o drugima. To su, ujedno, i dva pakla koja otvaraju vrata pravog pakla.

• Mislim da je čovjek svoj prvi strah osjetio u utrobi majke. Njegova uskomešana duša se protivi tome da će mu strah od ovoga svijeta biti najveći neprijatelj. Ona ne želi tog neprijatelja. Hrabri se strahu suprotstave rano, i pobijede ga. Neki se ne suprotstave nikada, pa je pitanje jesu li, uopće, i bili rođeni. Strah je tvoj prvi vršnjak s kojim se potučeš. Prva ljubav kojoj priznaš osjećanja. Prvi uspjeh koji napraviš. Prvi milion koji zaradiš. Svuda je on, taj strah, i čeka da ga izudaraš i dokrajčiš. I neće te pustiti nikada, zato budi uvijek spreman ni ti njega da ne pustiš bez dobrih batina!
• Odgovoran čovjek mora dati odgovor, a ne izgovor. Odlučan čovjek mora znati prelomiti, nikako se lomiti. Ko se drži jednog i drugog, ima put. Kuda će ga odvesti, ovisi od odgovora i prelamanja. Život je, inače, krivudava staza koja negdje vodi, a vodi, uglavnom tamo gdje je nama najbolje, ukoliko dajemo odgovore i donosimo odluke, isključivo mi, s mogućnostima prilagođenim putu koji nam najviše odgovara. Sve ostalo je u Božijoj volji, kojoj se prepuštamo onoga trenutka kada od naših odgovora i odluka više ne ovisi baš ništa. Ko shvati ovu relaciju, taj ne zna ni za jedan ovoživotni pritisak i u sve ulazi relativno mirno. Mirno, toliko da čak, fanatično uživa u tom miru.
• Tri sloja ljudi, tri društvene kategorije, imaju istog neprijatelja: obrazovanog čovjeka koji misli svojom glavom.1. Robovi sumnjaju i uvijek misle da će ih prevariti. Njih su ubijedili da su to samo vražbine. Oni slijede samo slijepi put.2. Slični njemu ga mrze jer su konkurenti i može ih nadmašiti, ili ih je već nadmašio. Bilo u posjedovanom znanju, bilo u društvenom statusu, ili novcu.

  3. Kraljevi ih mrze jer sa njima se ne da održati poredak. Oni se, dakle, ne mogu ubijediti/natjerati/osuditi da budu robovi. Čak i kada nemaju namjeru drmati prijestol, njima se ne vjeruje, jer ko zna šta mudrima može pasti na pamet. Kraljeve to posebno brine jer u glavama imaju sve šablone osim onog kako da pokore sami sebe. Taj šablon je uvijek izvan, pa njih vječito zanima gdje i u kome.

• Kategorije i šeme intelektualnog beznađa:

  1. Ostvareni intelektualci.2. Poluostvareni intelektualci.

  3. Neostvareni intelektualci.

  4. Ostvareni poluintelektualci.

  5. Poluostvareni poluintelektualci.

  6. Neostvareni poluintelektualci.

  Prva gazi drugu. Druga gazi prvu. Treća se ulizuje četvrtoj. Četvrta gazi prve tri. Peta pokušava biti četvrta. Šesta ubrzo postaje peta. Peta postaje četvrta. Prvu ne zanimaju druga i treća. Druga gura nazad treću. Treća napušta sve. Četvrta ujedinjena napada prvu i drugu i postaje priznata kao prva. Prva i druga prestaju da postoje.

• Revolucija je okean u koji ulaze dobrovoljci, a izranjaju tirani. Veći dio ostaje na dnu. “Ljevica” svojom ljevicom svoje ratnike davi i baca na dno, jer je dno dovoljno veliko za sve, kao i što je kopno malo za sve. Ljevičari su obično gorivo svojih lažnih autoriteta. Desni pravac je neodrživ, jer previše glava žrtvuje. On, za razliku od tiranije koja izranja iz ljevičarstva, obezglavljuje pokretačko tkivo, pravi emocionalan i neracionalan autoritet, često neostvariv, jer je sve ekstremno, zapravo, neodrživo. Za razliku od oba pristupa, treći ili “srednji” pristup u teoriji i praksi je sistemski pristup. Bez revolucija, žrtvovanja, tiranstva nakon trijumfalnog stupanja na scenu pod polugama moći. Srednji put je put sistema u kojem je nebitan onaj koji ga predvodi, ukoliko ga predvodi tako da zadovoljava sve društvene i opće interesne kategorije. U sistemu se pale alarmi, ljudi mijenjaju i sistem nastavlja. Ne dozvoljava se “iskakanje” iz obruča mase. I na vrhu ljestvice, i na kraju, samo su oni koji najbolje obavljaju svoj dio zaduženja. Propast ljevičarskih i desničarskih pokreta ogleda se u tome što oni ne uspostavljaju sistem, već samo nove poluge vlasti. Stvaraju nova nezadovoljstva, nove protivnike i nove prevrate. Na neki način, prizivaju isti scenarij za same sebe.
• Iskustva boravaka u Europi, ne dozvoljavaju mi da poimam riječ “vlast” i vezujem je za nosioce upravljačkih političkih odluka. Tamo, zapravo, i ne postoji ništa drugo do sistema u kojem postoji jasna upravljačka hijerarhija koja opslužuje društveni, ekonomski i nacionalni poredak u kojem svaki čovjek ima svoju ulogu. Riječ “vlast” je zaostala i paganska riječ koja asocira na posjedovanje i potpunu podređenost ljudi, što danas, svakako, i ne može biti slučaj. Na zapadu se oni poimaju kao najservilniji ljudi. Sluge svih drugih ljudi. Vlast je u civiliziranom svijetu pojam koji simbolizira samo puku servilnost i odgovornost povjerenju, zato je i kao termin nekompatibilan.
• Za socijalno neemancipirana društva, koja samo spoljašnjom formom uglađenosti oponašaju napredna društva, politički, ili svaki drugi javni izraz nezadovoljstva povodom odluka upravljačkog sistema kao manifest, prije svega lične, a zatim i društvene odgovornosti je shvaćen kao izraz barbarstva ali i svetogrđa. Barbarstva jer remeti idilu prefinjenosti žrtve dok je vlast udara maljem sve jače po glavi, a svetogrđa jer svemoć određene upravljačke kaste poima u svojstvu apsolutnog gospodara koji se krije iza pojma “država”. Kada bi svaki takav pojedinac, osjećajući se kao domaćin u svom domu, kao što bi trebao biti i kao građanin u svojoj državi, imao bar mali dio odgovornosti, doživio bi sistem u kojem svi učestvuju u svojstvu jednog imaginarnog bića, kao vrh piramide u kojem ne postoji njegova samovolja, već volja većine da mu se dopusti da odlučuje. A kada bi, sa druge strane kult “čarobnog štapića” pojedinca u čiju pagansku svemogućnost vjeruje, zamijenio stavom da više očekuje od samoga sebe kao jednog od pokretača društvene zbilje, mogao bi sa istomišljenicima u odgovornosti, uspostavljati trajni sistem ograničenja odluka upravljačke kaste, ili “preuzvišenog” pojedinca. Ograničenja upravljačkih kasti i deglorifikacija vlasti, uvjeti su kolektivne slobode i odgovornosti naprednih društava, a sama politika u takvim, lišena je borbi za vlast, jer vlast u njima nije ništa posebno i povlašćeno, samovoljno i sladostrasno, već je obična opslužnost sistema u njegovom nastavljanju, a ne uspostavljanju.
• Okrenuti čovjeka od pogleda u svoj novčanik je najveće dostignuće manipulacije svake ideologije. Uspjeh je u tome da nebrigu o čovjeku sa tog sistema preuzme on sam, tj. da sam o sebi ne brine, jer je i nebriga o ljudima od strane ideologa i vladara, veoma složen posao kao i briga. Tako se svaka nebitna tjelesna masa, prosto, briše iz memorije. Nevidljiva je poput vazduha u koji je ubijeđena da može da od njega živi.
• Ljudi se, najprije, natjeraju na propast. Zatim im se ponudi propast. Onda oni, bez sugestija, sami biraju propast. Na kraju, nude sebi i drugima propast. To su četiri kruga pakla na ovom svijetu, od kojih je za bar tri svaki čovjek koji živi loše, sigurno odgovoran.
• Pitamo li se, kako je nakon Homera ili Šekspira moguće zlo na ovom svijetu, kada je antropološki i metafizički objašnjeno biće i njegova suština prema putu koji je izabrao. Kako pored djela velikih slikara, vajara i neimara, od par stoljeća prije nas, moguće je da neko išta na ovom svijetu poželi uništiti. Pa, kako čak i savremenici Tesle i Ajnštajna postaše najveći tirani ove, posljednje civilizacije. Kako da nakon tolikog znanja, tolikih dostignuća, toliko knjiga, filozofije, poezije, umjestnosti, moguć je čovjek koji će kroz sve to proći i sve zaobići te postati zao. Kako, zapravo, nakon dva svjetska rata ikome pada na pamet da se dogodi i treći. No, događaju se ratovi, po zbiru, možda su manji, ali daleko krvaviji od jednog velikog, a mi moramo učiti o miru iznova, ispočetka, kao da i nikada nismo imali pojma o tome!

AUTOR – Dženis Šaćirović