Redakcija Ela Džanić Baqaeen
Ela Džanić Baqaeen
HADŽE FATME
U bolnici sam… Nozdrve mi golica onaj miris dezinfekcionih sredstava, miris lijekova, znoja pacijenata… Svi ti mirisi su pomiješani i izazivaju mučninu u meni. Moja soba ima četiri kreveta. Moj krevet je, srećom do prozora, pa mogu da udahnem malo svježeg zraka. Okrećem glavu i gledam bolesnice koje su moje cimerke… Pogled mi zape za jednu ženu u poodmakalim godinama. Krevet joj je do staklene pregrade i blizu vrata, tako da može sa kreveta da vidi hodnik i još neke sobe. Gledam u nju… Ima tako tužan pogled i to me privlači njoj. Želim da je upoznam… U sobu ulazi vizita… Ja sam zbunjena jer ne znam zašto sam tu i kako sam se našla u bolničkom krevetu. Pokušavam da se prisjetim šta se dogodilo, ali ne mogu… Prilaze mi doktori i gledaju u moju povijest bolesti… Jedan se zagleda u mene i kaže:
„Ne brinite se gospođo, imali ste mali moždani udar… Stigli ste na vrijeme kod nas… Par dana i bićete kao novi.“
Ja ga gledam u čudu i hoću da ga pitam nešto, ali jedva izgovorih par besmislenih riječi. Ostadoh zaprepaštena i samo mi suze kliznuše niz lice… Odoše… Sama sam… Bol mi neka prođe kroz dušu… Strah me samoće koja me često prati od kada sam se udala, napustila svoj rodni kraj i moju zemlju…
I dok o tome razmišljam, priđe mi ta žena koja je ostavila na mene drugačiji utisak nego ostale pacijentkinje. Ona, sa tugom u očima, upita me za ime. Tako započesmo razgovor. Ona jedva govori, a ne znam zašto, a i ja teško govorim jer se još nisam oporavila od moždanog udara. Ali među nama je neki čudan odnos i mi se dobro razumijemo. Zapita me da li treba da idem u kupatilo i ja potvrdno klimnuh glavom. Ona doveze kolica do moga kreveta, uze me kao dijete i stavi na kolica, jer moji pokreti još uvijek nisu bili u redu. Pristala sam da mi pomogne i u kupatilu. I pomogla mi je kao što majka sa ljubavlju pomaže svojoj voljenoj kćerci koja je bolesna i kojoj je potrebna njega. Vratila me na kolicima u sobu i pomogla mi da se smjestim u krevet. Sama sigurno ne bih uspjela. Ušuška me u pokrivač kao malu bebu i zapita me da li može da sjedne na moj krevet da razgovaramo. Pokretom ruke joj kažem da slobodno sjedne… Ostale pacijentkinje ni ne obaziru se na to što se među nama događa. Zauzete su ili svojim mislima ili svojim tegobama… Pitam je za njeno ime i kaže mi da se zove Hadže Fatme. Zamolim je da mi priča o sebi. Imala sam jaku želju i potrebu da je slušam. I poče ona svoju priču:
„Kćeri moja, ja sam ti imala jako težak život, ali hvala Bogu, zadovoljna sam. Ne žalim se…“
I ukratko mi ispriča svoj život: Hadže Fatma se udala sa četrnaest godina. To je bio ugovoren brak, kao što je to uobičajeno u kraju gdje je ona rođena i živjela. Njen brat je ugovorio taj brak sa jednim njegovim poznanikom iz Saudijske Arabije. To je čista kupovina i prodaja. Bratu su trebale pare, a Saudijcu mladost i ljepota. I tako je Hadže Fatme sa svojih četrnaest godina krenula u nepoznato.
Iako je bila još dijete, bila je to stasita djevojka tamnopute kože kao sve žene sa juga. Tijelo joj je bilo čvrsto i zdravo jer je od djetinjstva radila teške poslove na plantažama i poljima i rad je učinio da stasa u lijepu i vitku djevojku. Kao i svaka djeva u tim ranim, pubertetskim godinama i ona je imala svoje snove o voljenom muškarcu koji će biti njen zaštitnik i njena ljubav; čovjeku koji će je poštovati kao ženu i voljeti… Nažalost ti snovi su se pretvorili u pakao života još prve bračne noći. Bila je silovana od pijanog muža koji je u svome pijanstvu i ludilu digao i ruku na nju. Veče koje je trebalo da bude puno ljubavi i nježnosti pretvorilo se u noćnu moru. Tri mjeseca je trpila batine, maltretiranja, silovanja u bilo koje doba dana ili noći, nadajući da će se njen muž promijeniti, zavoljeti je ili bar biti pristojan prema njoj…
Jedne večeri, nakon tri mjeseca, on je doveo u kuću dvije “noćne djevojke” i zahtijevao je od nje ono što ona nije mogla da podnese. Iskrala se iz stana i pobjegla.
Vratila se bratu pijanici i njegovoj ženi i ostala tu sve do ovog dana dok nije došla u bolnicu. Njen život je bio život sluškinje i roba i svakodnevnog maltretiranja od strane bratove žene. Brinula se o njihovoj djeci, išla na plantaže i polja da radi, radila sve poslove koje su joj naredili, podizala je bratovu djecu… A, kad je brat doveo i drugu ženu, morala je da napusti sobu u kojoj je živjela i prepusti je njoj. Smjestila se vani u jednu prostoriju u kojoj su držali koze. Smjestila je koze iza te prostorije… I tako se useli Hadže Fatma u tu sobu. Zarađivala je svojim robovanjem dovoljno za hranu i pomagala bratu… A, onda je iznenada, prije tri mjeseca oboljela. Počela je noću da mnogo kašlje i imala je bolove u grlu. Brat joj je rekao da se preseli u sobu sa djecom…
Da ne bi budila djecu (spavali su na istim dušecima i ona i djeca), bojeći se da ih ne uplaši, jer ih je voljela kao da su njena, ustajala bi svaki put kada bi dobila napade kašlja i pažljivo izlazila vani da se iskašlje. Vraćala se tek kada bi se kašalj smirio… Ona nije znala od čega boluje. Mislila je da je to posljedica od toga što je godinama pušila ili da ima upalu grla. Sa tom mišlju je došla u bolnicu i to mišljenje nije ni promijenila jer joj nije niko nikada rekao od čega boluje… Sutradan sam pogledala istoriju njene bolesti, pitala sestre od čega ona boluje i one su mi rekle: „RAK GRLA…“
Rasplakala sam se… Kada je taj dan sjela na moj krevet, zagrlila sam je, privila na svoje grudi kao da grlim majku i plakale smo obe. Ja zbog nje, njenog teškog života i teške bolesti, a ona zbog mene, jer sam joj se povjerila da sam iz Evrope, daleko od svoje rodbine i prijatelja i da me tuga i samoća često opsjedaju… Ona je kao i svi bolesnici koji boluju od raka grla u zadnjem stadiju imala neugodan zadah ali to meni nije smetalo…
Bila je uredna žena. Imala je na sebi plavu spavaćicu i ispod nje crne pantalone od pamuka. Na glavi je imala podvezanu maramu iza vrata. Sva odjeća na njoj je bila perfektno čista. Njena tamna put se sijala od čistoće, ali taj miris iz njenog grla gušio je druge bolesnice u sobi i one su okretale glavu od nje. Tražile su često da se otvori prozor… Ja sam je zbog moje nepokretnosti stalno zvala da sjedne na moj krevet… Jednoga dana, jedna od bolesnica donese za nju novu spavaćicu i donji veš, ali Hadže sa ponosom odbi da uzme ponuđeni poklon. I dan danas se tačno sjećam njenih riječi. Rekla je, da iako je siromašna da ima svoj ponos, da se tri puta dnevno kupa i da neće da primi milostinju…
Uskoro sam izašla iz bolnice, a ona je ostala… Odmah po izlasku iz bolnice nazvala sam njenog brata da se čujem sa njom, da vidim kako je jer sam mislila da je i ona izašla iz bolnice… Ali nje više nije bilo. Dan prije moga poziva, Hadže Fatme je napustila ovaj svijet…
Ostaće vječno u mom sjećanju ta hrabra, dobra, ponosna žena: HADŽE FATME…
Ovo je priča posvećenoj NJOJ.
Ela Džanić Baqaeen je rođena u Bihaću 26. 6. 1959 godine.
Udala se za ljubav svog života 1979. Ima troje djece. Njen stariji sin (rođ.1981.) i kćerka (rođ. 1984.) rođeni su u Bihaću. 1985. godine seli za Jordan odakle je rodom njen suprug i 1990. je rodila najmlađu kćerku u Ammanu.
O njenom karakteru i ljubavi o kojoj uvijek piše, o ljubavi prema Bihaću – rodnom kraju i Bosni i Hercegovini – zemlji u kojoj je rođena najbolje govore njene riječi: “Ja sam sretna jer imam divnu porodicu, jedino što me tuga i nostalgija prati; vječno je u mojoj duši.”
E-mail: [email protected]
Istaknuta slika sa sajta: http://zoka.thecrazy.
