Sanela Halković: Zemljak a katil

Sanela Halković

ZEMLJAK,  A  KATIL

Iako je prozor bio prljav i zamagljen, te se nije moglo dobro vidjeti kroz njega, Hasret je znao da je iza njega, napolju, sniježna bjelina. Zamišljao je te pahulje koje nije vidio, ali je znao da padaju.

Cijelo tijelo bilo mu je utrnulo, hrbat i trbuh, noge i ruke, sve plavo, modro ko čivit. Sa ledenog poda na kom je ležao zgrčen od bola i studeni, mogao je vidjeti samo gole zidove i taj mali prozor.

Mislio je da će uskoro umrijeti. Čuo je da se ljudima, prije nego što umru, pred očima za tili čas odmota cijeli život, kao kakvo klupko vune. I sam poče odmotavati svoje klupko. Slike su se nizale jedna za drugom, kao na filmskoj traci. Od svih slika koje je skupljao u glavi ovih šezdeset godina, pred očima mu bljesnu ona najljepša.

Ispod stare kruške sjedio je u travi, nasljonjen na jedan lakat. Otkivao je kosu. Kosidba je uveliko već bila počela, a otkosi su se pred njegovim očima vijugali u redovima kao pukotine po hrastovoj kori. Livade dobro rodile, berićetna godina.

Srce mu veliko, osjeća se jak, čini mu se brda bi pomjerio. Djeca stasala da pomognu, imanje veliko, štala puna, u mlijekaru i sira i kajmaka… Hanka ide k njemu, jednom rukom pridržava tepsiju s pitom, koju je naslonila na bok, u drugoj ruci  joj bokal hladnog ružinog soka. Malo je šta moglo razgaliti dušu na toj julskoj vrućini, k’o crveni ružin sok.

– Hajde da jedemo, zovi baba i đecu! – veli muHanka.

Postavili sofru na sred livade, pa poravnili okolo on i žena, sinovi i šćer i babo koji je malo okasnio, jer je sa dna livade išao sporije od unučadi. Stari, tada još u snazi, izuči bismile, pa počeše da jedu. Pita vuća, drhti u rukama. A djeca se ispod sofre gurkaju i zadijevaju. Hanka ih opominje da se primire, a oni se još više krišom smiju.

Mogao je i osjetiti kako mu se od tog prizora, niz kičmu spušta prijatna topolina. Ko bi i pomislio da može doći ovaj vakat. Žedan je i prebijen, ostavljen na podu da skapa ko’ pas.

Onda, opet slike.

Devedesete! Rat je u Bosni, stižu crne vijesti. Nebo nad Sandžakom tih godina bijaše puno crnih ptičurina, odnekud se bijahu sjatili naki jastrebovi, orlovi, lešinari… Čuče po brdima, drveću i banderama, čekajući kakav plijen.

Oba mu sina već oženjena i unučad ima. On leži na madracu pored šporeta, meko mu i toplo. Hanka se nešto uvija oko njega, vidi on da nešto hoće. Čekala je da ostanu sami. Poče ona:

– Dolazila mi danas Lutvovica iz Raždaginje, priča mi da joj je vodila policija đevera u stanicu, prebili ga, ne možeš ga prepoznat, tražu mu nekaku pušku. Onomad isto tako i Bajramaginog sina. Strah me. Pusti, duše ti, ovu đecu nek bježe za Njemačku. Zvala sam Džanu, prifatiće ih tamo, sestra mi je! – sve je to govorila snebivajući se. Četrdeset godina bili su u braku, znala je šta misli, znala je da neće dat.

– Ništa nikom nijesmo skrivili. Čikam ga  ko će reć’ da sam kome vodu natrunio. Što da bježe, da se pored ovakvog imanja potucaju po svijetu. Da izgubu din. Nas niko neće dirat, nema rašta. Nego donesider jedno udo pršute da nasječem! – promijeni on temu.

Znala je da je to kraj razgovora, riješila je da za sad to više ne pominje, ali nije odustala. Svakog dana odlazili su ljudi koje je poznavala, komšije, rođaci, prijatelji. Gdje je ko znao i umio, sklanjao je živu glavu. Strah i zebnja su se bili uvukli u kuće i sokake. Bila je riješena da pošalje djecu i unučad neđe đe je sigurno. Opet će za koji dan molit Hasreta da pusti đecu da idu.

– Kako je čovjek nekad slijep kod očiju, pa ne vidi ono što mu je pred nosom, – mislio je Hasret, sada, dok je ležao na podu te, po zlu čuvene sobe br. X, u policijskoj stanici.

S vremena na vrijeme do njega bi dopro po neki urlik, za koji bi, da nije znao da je insanski, pomislio da se kakav vo krivi.

U jedan vakat otvoriše se vrata sobe u kojoj je ležao na podu. Dva krupna policajca stajala su sa obje strane jednog mladog crnomanjastog čovjeka. Hasret je vidio da ovaj kao u čudu gleda prizor pred sobom.

Prizor zgrčena čovjeka, polugolog, krvavih tabana, pomodrelog i poniženog njega Hasreta. Ni glave ne diže, gleda u jednu tačku, ko da je neđe na drugom dunjaluku.

– Bolje ti je govori! – reče jedan policajac onom crnomanjastom dečku. – Govori da i tebe ovako što ne zapadne!

Zatvoriše se vrata, odvukoše mladića.

Osta sam, hladan i utrneo. Sve mislaše da sanja, da će se probuditi iz ovog najstrašnijeg sna.

Samo mu se slike i dalje odmotavaju u glavi.

Prošle hefte je dobio poziv da se javi u policijsku stanicu. Hanka ga je izbezumljeno gledala dok joj je govorio da u ponedeljak mora tačno u devet bit dolje. Znala je šta to znači, po cijelom se Sandžaku raščulo kako policija traži nekako oružje i kako hoće da prisili narod da ga zorom nađu. Hodila je oko kuće, kršeći prste, ne znajući šta da čini. Djeca se uplašila. Niko ne zbori o tom, a svi strepe šta će bit.

– Mora da je naka greška, vidjeće da su nešto pogriješili, pa će me pustit, đe ću ja pod stare dane da krijem oružje. Nego ne znam kako ću otić do Pazara. Iz Senice, galiba, sad rijetko kad ima autobus, nemaju goriva. Sem da odem u nedjelju, pa ću svrnut na konak kod Ismetovih, – tješio je Hasret ženu.

Svi su ga gledali uplašeno i đeca i ona. Dvije godine je već kako him je đedo preselio. Svima bi lakše bilo da je on tune, činilo him se da bi hi on kultariso ove nevolje. Nisu imali koga da mole za pomoć, a nisu smjeli nikom ni da pričaju šta ih je snašlo.

Srce nisu grijali strahujući od najgoreg, a opet nadali se da će se sve dobro završiti. Žena mu vikaše da se sakrije gore na stanove, u Giljevu, dok sve ne prođe.

– Neću da se krijem, ništa nijesam zgriješio, vidjeće oni to, pa će me pustit. Nego mi                              ušij ono dugme na blejzeru i isplegaj pantole, da ne idem dolje svakav, a pripremi kantu  sira da ponesem Ismetu. – veli ženi.

S mukom se prebacio do Pazara. Najprije je do Duge Poljane otišo autobusom, a onda s putarima do Pazara, sjedeći pod ceradom njihova narandžastog kamiona. I rođaci kod kojih je prespavao, bijahu zabrinuti kad čuše kakva ga nevolja dovodi. No niko mu nije mogao pomoći.

Sa Hadžeta je, od Ismetovih, pošao rano ka pazarskoj čaršiji, da ne odocni. Vikahu mu rođaci da krene neko š njim do dolje,  al’ on ne dade. Nije ni znao đe je tačno policijska stanica, te ga neki momci uputiše objašnjavajuću mu kuda da ide.

Sve ide, hita, al’ zebnja mu oko srca. Nada se dobrom, a strepi od nevolje.

Bi mu lakše kad vidje među tim nepoznatim policajcima jednog Sjeničaka. Znao ga je iz kahve, sto put su siđeli hastal do hastala kod Šućra u kahvu.

– Imaš li pušku stari? – pita jedan od njih.

– Jok bogomi! To me neko okleveto, crn mu obraz! – veli Hasret, ne znajući đe je došo.

– Ti me zemljače znaš. Nikom nijesam na put stao, kamol da pod stare dane nosim pušku. – veli gledajući plavookog policajca zmijski tankih usana.

– Bolje ti je priznaj, predaj pušku, mi sve znamo, s nama se nije šalit. – veli zemljak, gledajući u stranu.

– Ama ljudi nemam! – raširi Hasret ruke.

– Dobro, vidjećemo, vodite ga! – zapovedi jedan od njih, krupan i stasit.

Uhvatiše ga dvojica policajaca pod miške, grubo ga vodeći dugačkim hodnjikom. Zemljak iđaše za njima.

Stadoše pored jednih vrata sa brojem X. Otključaše. Uvukoše Hasreta, pa ga staviše na jednu stolicu. Tek kad sjede, on sav u čudu ugleda, kako, lisicama vezan za radijator, na kolenima, kleči nekakav čovjek u bijeloj krvavoj košulji. Dugačke mu šiške pale po licu, pa mu se oči ne mogu viđeti. Izgleda onesvjestio se.

– Vodi ovoga! – naredi onaj visoki policajac. Poliše ga vodom, ovaj dođe k sebi, makoše mu lisice, pa ga odvukoše, jer čovjek ne mogaše na noge.

– E, sad smo sami! – veli zemljak, smijuljeći se cinično.

Tek sad vidi Hasret koji je vakat. Uplaši se. Sve do sad se obnađivo da će ga pustit kad vide stara čovjeka, seljaka, što od poštena rada živi. Vidi ni zemljak mu neće pomoći, no je još gori nego ovi što im nikad oči vidio nije. Poče da se kune djecom i Bogom.

– Tvrda vam je besa da nemam pušku, ne bi radi moje đece pušku u kuću držo!

– Lažeš! – udari ga dlanom po lijevom uhu i obrazu onaj zemljak. Nešto mu puče u glavi, krv mu iz uha krenu, ništa ne čuje na njega.

– Katile, nisi ti moj zamljak! – veli mu Hasret kad malo dođe k sebi.

-Pusti ti to, nego daj pušku, može te i gore snać! – ciknu katil.

– Nemam ljudi tako mi Boga, nemam…!

Tad se na njega sruči kiša udaraca i psovki. Tukli su ga i rukama i psovkama i pendrekom, po hrbatu, glavi, nogama, rukama, tabanima. Uhvatili ga za uši pa ga vukli po podu. Čas bi izgubio svijest, čas bi se probudio. Šta će im sve pasti na pamet, kako mogu mučiti insana. Molio je da ga ubiju metkom.

– Halaliću vam, ubijte me ko čovjeka, nemojte me mučit! – molio je Hasret.

Sve mu slike pred oči izlazahu, čas mile i tople sa kućnog praga, čas dušmanska lica i psovke. Teško mu, znoj ga probi i pred očima mu mutno dok se sve ne zamrači.

Sljedeće čega se sjeća, jeste tjeskoba oko tijela, noge i ruke ni ne osjeća, u glavi mu praznina, očni kapci teški. Pokuša da se pomjeri, ne može, nešto ga steže oko đovde.

Otvori oči, vidi plafon od lamperije iznad njega, pa opet utonu u san ili u košmar.

Ko zna koliko kasnije, čuje glasove koji šapuću, razazna Hankin glas, ne zna dal sanja. Otvori oči, ona mu okrenuta leđima ubacuje drva u šporet. Još je neko u sobi, ali on ne može da vidi ko.

Viđe ona da on otvara oči pa mu priđe:

– Kod kuće si, doveli te ima nekolko dana! – veli Hanka mu klimnuvši glavom značajno.

– Najgore je prošlo, bićeš dobro, dolazi doktor svakog dana. Nijesmo smjeli da te vodimo u bolnicu. Previjamo ti rane ovdje. Doktor ti je prepiso lijekove protiv bolova i za smirenje. Biće sve akobogda dobro, odmori se sad!

– Đe su đeca? – jedva šapatom prozbori bolesnik. – šta me ovo steže, ne mogu se pomjerit’?

– Tu su đeca, namiruju marvu. Šućro iz Ugla došo sa Nazom čim je čuo. Zaklo dvije ovce i donio kože, te smo ti njima uvili cijelo tijelo, da izvuču uboj, zato te steže. Ž’o him svima šta te snašlo. Evo došli i komšije da vide kako si.

On opet zaspa. Mjesecima nije ustajao iz postelje. Dolazili doktori kući, liječili ga, al’ sve u tišini, da se ne čuje, da se ne zna. Obilazili ga prijatelji, gotovo svi bez riječi, ko da se boje da bi mu i riječ bila preteška. Il’ prosto nisu imali šta kazat. Ima li riječi osude za batinaše? Il’ možda nijesu htjeli pominjati šejtane, to ih, kažu može prizvati ponovo.

Sve je nekako podnosio, bolove i posekotine, modrice, pa i to što više nikad neće moći da čuje na lijevo uho, al’ tištelo ga je nešto drugo, crnje i teže od samog šejtana. Niko s njim nije o tome govorio, a svi su znali, niti je on mogo s kim govoriti o tome.

Jedan dan, pred akšam, osta sam sa ženom, pa već više ne mogaše da održi, nego poče o svojoj nevolji.

– Kastrirali su me ko životinju! – brada mu zadrhta, sjetio se teških muka i poniženja što je proživio tom prilikom. Teško mu, sramota ga. Da mu je neko pričao, kako ljudi to mogu činiti živom insanu, ne bi vjerovao.

Ona ga uze za ruku i uzdahnu. Niko ko ona nije mogao znati kakva je to uvreda za poštena domaćina, oca i muža. Molila je doktora da o tome nikom ne govori, ni djeci, jer je strahovala da bi baš to moglo slomiti njenog đuvegiju. Na svakoj kosidbi on je bio kosbaša, na svakoj svadbi stari svat, vazda je uvažavana njegova riječ u selu. Kod njega su ljudi dolazili za savjet ili pomoć. On je išao da prosi đevojke za seoske momke. Ako bi šta trebalo tražiti u opštini, išao je ispred cijelog sela. Dika i sila, a šta ga zadesi.

Bi joj lakše što on prvi poče da govori o tome. Kad su ga doveli iz Pazara, ni živa ni mrtva, sama ga je oprala i umila. I prije nego što je doktor stigao bilo joj je jasno na  kakvim je mukama bio. Danima ga je oplakivala krišom. A nije se usuđivala da šta o tome prozbori. – Kastrirati živa insana, šta him pade nom, katili! – često je mislila.

– Nek si ti osto živ, živa glava sve predevera, a njih, katile, stići će još gora muka, Allah je veliki! – tješila ga je onako kako je znala.

– Na sud ću ja njih, pa da vidimo. Nisu mi pušku našli, a onolike batine sam istrpeo! – umiriše ga malo ženine riječi i dadoše mu nadu da će moći da gleda kako dušmani leže u zatvoru. Bio je uvjeren da će se u sudu naći neko ko je jači i od nih, neko ko ima petlju da kazni zločin, da bar time olakša njegovo poniženje. To mu se učini ko jednostavno, ispričaće istinu, za svjedoke povesti doktore, zapamtio je sve te dušmane, a posebno onog „zemljaka“. Poćuta malo pa nastavi:

– A đeca, tek sad nigdje neće ić’ odavle, hoću da gledam kako him niču kuće, kako him đeca rastu! – reče sav ushićen k’o da je pobijedio u kakvoj igri.

Hanki bi milo što on nađe nešto za šta će se uhvatiti, što će mu dati snage da izdrži ovo poniženje. No, bojala se šta će biti ako sud ne osudi ono što mu se dogodilo?! Ona bi se, nekako, pri pomenu suda i sudija, uvijek sjetila one narodne – kadija te tuži, kadija ti sudi. Ništa o tom svom nahođenju nije rekla Hasretu, nije željela da mu ugasi tu svijeću nade.

Sanela Halković (1971) novinarka iz Sjenice, radi za nekoliko medijskih kuća. Tekstove i kolumne objavljuje u više listova i časopisa. Udata je i majka dvoje djece.

Nedavno je objavljena njena prva knjiga, zbirke pripovjedeka Jama, u kojoj autorka prati uglavnom teške sudbine svojih sunarodnika i sugrađana, preko čijih leđa se prelamaju ratovi i nemaštinja. Propali su svi pokušaji ovozemaljskih humanista da svijet učine prihvatljivijim mjestom za život, te je „Jama“ nastala kao lični bunt autorke protiv sadašnjeg gladijatorskog  poretka na planeti, u kom važi jedino zakon jačeg.

Knjigu možete poručiti na brojeve telefona: 064- 592-69-69 ili 020- 741-021, ili putem mejla: [email protected]