Redakcija Niko nije brinuo o meni kao moja nana. Bile smo tako bliske, slične, i danas mi odrasli u porodici govore da sam ista moja nana. Meni je to veliki kompliment i vrlo sam ponosna. Prošla je ona svašta u životu i sigurno zaslužuje da bude uzor, ne samo meni, nego i velikom broju mladih ljudi. Sada, kada sam malo sazrela, sjećam se nekih priča iz njenog života. Njih petoro djece je ostalo bez majke, moja nana najstarija, a samo četrnaest godina. “Tada sam bila djevojka na udaju, već su me begenisali neki momci sa kojima bi razmijenila stidljive poglede ispred džamije…” – počinjala bi jednu od svojih priča moja nana. “Ali, kad rahmetli majka preseli, ostade mi babo i četiri jetima u emanet. Usahnu nešto u mojim grudima, zamuče pjesma, izgubi se bezbrižnost… ostaše pusti mladalački snovi nedosanjani. Babo reče da sam ja sad domaćica u kući, da neko mora nahraniti toliku čeljad. A voljela sam i školu nastaviti. E, puste želje! Odlaskom moje majke na ahiret, svijet mi se sruši. Šta ću, nemam kud, neko mora da ovoj nejači ugrije dječije srce i pruži podršku. Život se nastavi, a svaki dan liči na onaj prethodni. Trebalo je ustati u cik zore, namiriti stoku, založiti šporet, ispeći hljeb, a onda buditi djecu da malo prezalogaje, pa u školu. Godine su prolazile… Moja braća i sestre stasavahu u lijepe i pametne ljude. Sestra Nezrina stasala, srednji brat Muharem se sprema da ode u Novi Pazar u srednju školi, dvoje blizanaca iza njega Mukerema i Omer, još uvijek mi se motaju oko skuta. Svako veče, kad svi polijegaju, ja se sjećam moje rahmetli majke, stiskam plač na dnu toplih djevojkačkih grudi. Nema posustajanja, djeca, hvala Allahu dragom, dobra, lijepo uče, babo se bavi prodajom stoke, ne oskudijevamo ni u čemu. Meni se čini da su mi oni cio život, da su dio mene, ne pomišljam da treba da svijem ssvoje gnijezdo. Sačuvaj Bože! Voljela bih ponekad sa Nezrinom da se poigram, da potrčim livadom, ali jok… sramota, šta bi svijet rekao.
Na jednom vašaru upoznah tvog djeda, mog muža. Bijaše skroman, a radio je sa mojim babom oko prodaje stoke. Malo postariji, ali ni ja ne bijah u cvijetu mladosti. Moj babo je osjetio da se nas dvoje begenišemo i nemaše ništa protiv. Čak mu bi i milo. Milo, vala i meni, a sve mi se čini da braća i sestre neće moći bez mene. Ipak, promijenismo biljege i na Aliđun odoh iz moje u Hajrovu kuću. Ostavih baba na pragu, Muharema koji krišom briše suze, jer muško je, sramota je, Nezrinu blijedu i uplakanu. Najteže mi bi da ostavim Mukeremu i Omera. Još bi da ih mazim, kupam, tepam… uh, kad se sjetim…” – priča nana, a briše suze krajem šamije. “Pa dobro nano, neka plakanja, nego kako se to završi? – nestrpljiva sam da čujem. “Eh, kako, Muharem završi srednju školu i ode za Sarajevo, Nezrina se udade u Tutin, a Mukerema i Omer ostaše sa babom. On vala oboljeo, nešto mu mlogo hripaše u grudima, ali njih dvoje stasali, pa ih milina gledati. Mukerema ne nastavi školu, a Omer ode da uči za električara. Ne prođe neko vrijeme, preseli babo i Mukerema osta sama u kući. Moj djever Fehim, bješe njezinih godina, pa i to svršismo brzo. Sastavismo ova dva mlada insane koji će kasnije imati troje djece. Ja vala samo dvoje, tvog baba i jednu ščer Atifu koja živi u Turskoj. Eh, samo ptičijeg mlijeka još nema, tako lijepo živi.
‘‘Sve u svemu prodeverasmo nekako dunjalučke muke i ljepote. Vala, imam ti još puno pričati, ali me Latifaginica zva da idemo da gledamo djevojku za njezina unuka. Odoh ja, sine, a ti, blagoš nani, uzmi knjigu.“
Ode nana, a osta iza nje lijepa priča. Kad je došla, bješe jako umorna. Legla je da spava i više se ne probudi… Kidisa bol i na moju dječiju dušu, izjeda je sa svih strana. Mjesec dana je bolovala, vodili je kod ljekara, ali nas napusti u sami cik zore. Uvijek je u to vrijeme počinjao njen dan, završila ga je, prije nego je započeo. Ponosna sam na nju, na njenu blagu, dušu i čisti nijet kojim bi počinjala svaki posao. Takva je bila moja nana, rahmet joj duši.
_______________
Istaknuta slika: S lijeva: Atifa Nokić, supruga Džema Nokića a sestra Faika Zejnelagića, Čeba Zejnelagić, Faikova sestra i Vasvija Međedović-Zejnelagić, supruga Faikova a Majka Mehmeda Zejnelagića, Rožaje
