Redakcija 
„Ako žalite da vam djeca postanu dobri ljudi, potrošite na njih duplo više vremena i duplo manje novca“.
Roditeljstvo je zanimanje ispunjeno brigom, radošću i obavezama. Spoznaš da je u moru osjetljivih stvari, koje su ikada postojale, upravo roditeljstvo ono koje te stavlja na ispit koji iznova polažeš. Moji roditelji, divni i pošteni ljudi, posjedovali su ono najvrjednije, a to je čast, obraz i ljudskost.
Moj otac Nuradin (Nurko) Husović, rođen je 30. 12. 1930. godine u selu Paučina, od oca Bekteša i majke Riše (rođene Kačar), treće dijete u porodici, imao je tri sestre i brata Džanka. Bio je voljen, mažen i pažen od strane roditelja, brata i sestara. Kao mali pokazivao spretnost, vrijedan, brz i sposoban. Vrlo često mi je pričao anegdote iz njegovog djetinjstva i njegovog života. U vrijeme odrastanja moga rahmetli oca, bila su teška vremena, nije se imalo dovoljno, ratna dešavanja, gledalo se da se opstane, da se preživi. Pričao mi je da je za jedan dan naučio slova sva, a mnogo lijepo je pisao. Nuradin je počeo vrlo rano da radi, da pridonosi, bio je neko ko je želio da stvara, da ima, da pomogne roditeljima, vrijedan, hrabar, neustrašiv, čvrstog morala i jakog karaktera. Mlad je prepoznat kao momak od riječi, neko na koga možeš da se osloniš, da mu vjeruješ. Ako ti on nešto obeća i da riječ, ni planina to ne može oboriti. Pričao mi je da je imao još jednog brata koji vrlo rano umire. Vjerovalo se da je otišao na oči, tako su govorili, jer je bio mnogo lijep. Vrlo često ga je moj otac pominjao.
„Jedan otac više je od stotine učitelja“ – George Herbert. Moj otac je živio u Paučini, sa roditeljima, bratom Džankom i sestrama: Latom, Medinom i Nurijom. Imali su zemlju, livade, nešto stoke. To im je bio jedini izvor prihoda. Žene su radile u kući i na njivama, a muškarci u šumi. Nuradin je bio veliki radnik, kao mlad stekao povjerenje, poznanstvo, vrlo brzo je uspostavio kontakt i vezu sa ljudima iz Rožaja, tako da je mogao da završi i obavi dosta bitnih stvari vezanih za trgovinu.
Gornji Ibar poznati gigant u Jugoslaviji, preduzeće drvne industrije, nosilac razvoja grada. Oko 4 500 radnika je radilo u tom preduzeću, bila su to zlatna vremena, gdje je on doživio procvat krajem 70-tih i početkom 80-tih godina. Tad dostiže vrhunac svog razvoja. Nurko bi u dogovoru sa predstavnicima tog preduzeća, zauzimao rejon gdje može da se posječe šuma. To bi odradio sve po zakonu i propisu, i na taj način je zarađivao i doprinosio svom napretku. Njegovim odrastanjem, sve postaje lakše, širi svoje imanje, kupuje zemljište u Paučini, sve to radom, trudom i poštenjem.. Polako u selu počinju da govore da je Bektešu lako, ima tako radnog i vrijednog sina. Njegov brat Džanko, mlađi je od njega 7 godina, kasnije i on pomaže, zajedno rame uz rame, jedan drugom su podrška i oslonac. Pričao mi je moj otac Nuradin, prvog konja u Paučini, on je kupio. A to je bilo na gledanje i poštovanje, kod njih u selu nije bilo auta, a konj je bio jedino prevozno sredstvo. Ko ga je imao, računao se kao gazda na glasu. Tada nije bilo struje, kada je on bio dijete, kasnije momak, pa je on nabavio lampu na gas. Dolazili su ljudi na posjedak (okupljanje uveče) da je vide. Govorili su idemo kod Bekteša, on ima osvjetljenje, okupljali bi se oko ognjišta, igrali potkapa (igra), pričali priče, jeli pečene krompire. Poneko bi zapjevao, moj otac je sve to slušao, gledao i kasnije pričao. Bio je prava enciklopedija znanja, mudrosti, znao je dosta narodnih i epskih pjesama koje je kasnije pjevao i svirao uz gusle. Bio je odličan guslar, mnogo je lijepo pjevao, milina je bilo slušati ga. Nuradin se ženi 1957.god sa Fazom(rođenom Latić) od oca Nuša (Milja) i majke Halime. Moj otac je često išao iz sela u selo, zbog trgovine i građe, imao je društva, poznanika, tako je upoznao mnoga mjesta i krajeve. Obilazio je odive, u selu Lagatore, bila je udata Emina, Medžidova ćerka, udata za Isa Latića, brata Miljovog, a Nurku je ona bila sestra od amidže, isto tako u tom selu je bila udata i Šeća, Ćazimova ćerka, Nuradinu sestra od amidžića, udata za Sulja Latića. A po običaju i nekad i sad, odiva treba da se obilazi. Tako je Nurko idući kod odiva, upoznao svoju buduću suprugu Fazu. Bilo je još djevojaka, ali njemu se najviše dopala Miljova ćerka, dobra i lijepa djevojka, i od roda dobra. Odmah je zapazio, zapala mu za oko. Od tada on češće odlazi kod odiva, nekada je noćivao i po dvije, tri noći, samo da bi vidio lijepu Fazu. A i Faza nije ostala imuna na njegove poglede i udvaranja, svidio se i on njoj. Poslije nekog vremena, našao je Nurko način da vidi Fazu, da se sastane sa njom. Pošalje on poruku preko Emine, sestre od amidže, a Fazine strine, želi da se vide i da porazgovaraju. Našla se Faza u poslu, obavijestivši majku Halimu da ide u Kalenice da bere travu za telad. Majka ne sluteći da se radi o sastanku, pusti ćerku, jer nije bilo ništa sumnjivo. Vide se Nuradin i Faza, dogovore se o braku, Nurko joj da kao obilježje hiljadu dinara, tadašnjih para, to nije bilo malo. Dogovore se da je ona sada njegova. Reče Faza Nurku: “Prosite me vi kod oca dva puta, ako me ne bude dao, ja ću treći put pobjeći sama“. Kad se vratila kući rekla je majci da je našla pare, dok je brala travu za telad. Majka Halima je pomislila da je nekom ispalo, dosta ljudi tu prođe, ali mudrom Milju to nije bilo ubjedljivo, posumnjao je u njene riječi. Nije prošlo dugo došli su prosci iz Paučine da prose Miljovu ćerku. On je poznao prosce, oni su bili prijatelji od ranije, lijepo ih je ugostio, lijepo su razgovarali, ali kada je riječ o prosidbi, rekao je da mu je ćerka još mlada, i da nema djevojku za udaju. Otišli su prosci svojoj kući, obavijestili Nuradina da nijesu isprosili djevojku. Nurko se nije pokolebao, znao je šta i kako su se dogovorili. Fazu je Miljo stalno iskušavao, gledao je njenu reakciju. Jedne prilike je rekao svojoj ženi Halimi: “Bio sam dolje kod Emine, reče da se onaj Nuradin što je prosio našu Fazu oženio“. A Faza je bila mudra i pametna, pogodile su je te riječi, ali se nije odala. Čim je ugrabila prvu priliku, otrčala je kod Emine da pita, da li je to istina? “Ne, nije se oženio“, bile su riječi od Emine, to te otac samo iskušava, pazi se ti. Poslije druge prosidbe, još više Miljo posumnja, vjerovatno imaju povoda za to. Priznade Faza da se rekla Nuradinu, hoće samo njega. Isprosiše je, i ostaviše godinu dana da se sprema, tako su odlučili. Nakon godinu dana, došli su svatovi da uzmu djevojku. U to vrijeme, svatovi su došli i poveli mladu na konju. Išli su preko Poroča, Murovca, Vlahova i stigli u Paučinu. Od tog dana započinje njihova bračna zajednica. Živjeli su zajedno 43 godine, zajedno dijelili i dobro i zlo, jedno drugo voleli i poštovali. U braku dobijaju četrnaestoro djece, četvoro još kao bebe umiru, ostaje desetoro djece,6 ćerki i 4 sina. Nije bilo lako, radilo se od ujutru, pa dok ne padne mrak, ljudi, žene, djeca, svi su imali svoj dio posla. Neko u šumi, na livadi na njivi, za stokom. Prvo dijete mojih roditelja, daju mu ime Fadil, zatim Faik, Sait, i tako svake druge godine po jedno dijete. 1965. god. dok su čuvali stoku Fadil i Sait doživljavaju nezgodu, našli su kapislu ne znajući da je to vrlo opasno, Fadil biva povrijeđen, nije znao šta ga je snašlo, onesvijestio se, Sait je bio malo dalje, i on je bio odbačen, ali bez povreda. Dok je Nurko mljeo žito, odjeknula je eksplozija, osjetio je neku nelagodu i prazninu u sebi. Selo kao selo, sve se brzo sazna, loše vijesti se brzo šire. Otac Nuradin vodi Fadila na konju do Berana, tamo su mu pregledali i previli povrede, koje su bile na ruci. Dijete mlado, uz pomoć doktora i snagu svojih roditelja oporavi se. Bilo je iskušenja opet, ali kao i svi dobri roditelji, uz jaku volju i borbu, izlaze kao pobjednici. Fadil kao najstarije dijete, počeo mlad da radi, postao odmjena ocu, i podrška svima nama. Bilo je raznih briga, ali moj otac Nurko je sve to završavao njegovim radom, njegovim vaspitanjem, kako je koje dijete odrastalo, pomagalo je i zarađivalo. Dok sam odrastala, posmatrala sam odnos moga oca i njegovog brata Džanka. Divila sam se poštovanju i ljubavi koja je vladala među njima. Mnogo su se voleli, sve su jedan drugog pitali. Ako bi se nekada naljutio moj otac, ili amidža, to bi vrlo kratko trajalo. Svaki dan su obilazili jedan drugoga, nije to moglo da prođe, a da se ne vide. Njihova sloga je bila posebna, a mi kao djeca, imali smo model, imali smo od koga da naučimo, iako se i nekad duže ne vidimo, tu smo uvijek, jedni za druge.
Naš otac, bio je poseban, mnogo nas je volio, štitio, nije se žalio, samo da mu porodica ima. Uvijek smo lijepo živjeli, stalno je kupovao, donosio, volio je da mu sve pretekne, meraklija je bio. Bio je uredan čovjek, volio da je sređen i lijepo obučen, to je uvijek praktikovao. Sve donese, sve nabavi što je potrebno za kuću, a majka kao dobra domaćica, bila je temelj i njegov oslonac. Nas 6 sestara, 6 ćerki, nikada nije povisio ton na nas. Stalno nam je pričao, preko tih priča, mi bi izvlačili pouke, ispoštovale njega i sve ono što nas je učio. Nikada nije legao a da ne otvori vrata i proviri u sobi u kojoj smo spavale. Sjećam se mnogo puta, prišao bi i pokrio nas, to je ta očinska figura, očinska ljubav. Uvijek nam je želio dobro, tražio više od nas, želio je da budemo dobri ljudi, a onda sve ostalo. Srećna sam i ponosna što sam njegova ćerka, u meni su geni jednog poštenog i iskrenog čovjeka. Mnogobrojni su hadisi u kojima Poslanik s. a. v. s. ,podstiče na lijep odgoj i brigu o kćerkama, u kojima obećava veliku nagradu…“Ko othrani tri kćeri, lijepo ih odgoji i lijepo s njima postupa, kao nagradu zaslužuje Dženet“. (Ebu David). Moj otac je odgojio 6 kćerki, uputio nas na pravi put. Uvijek kada me neko pita čija si, i u prošlosti i sada, kada kažem ime svoga oca, svi kažu: “Bio je mnogo dobar i pošten“. Dovoljno je da to imamo u nasleđe, sve bude i prođe, biti pošten i dobar, to ima najveću težinu.
Nuradin je imao sestru Medinu, ona je bila udata u Turskoj, tamo su mu bila i braća od amidže Brahim i Ramo. Išao je često kod njih, posjećivao ih, oni su mu često govorili da se preseli iz Paučine u Tursku. Naišao je bio period migracije stanovništva, porodice su se odvajale vjerujući da se više nikada neće vidjeti i sresti. Poznavaoci tadašnjih prilika tvrde da su najveća iseljavanja bila kod seoskog stanovništva. Kao i većina, ti ljudi koji su željeli bolji život, i moj rahmetli otac podlegne pritiscima i ubjeđivanjima da život nastave u Turskoj. Godine 1969. septembra mjeseca, prodao je svu imovinu koju je imao u Paučini, kreće za Tursku da kupi kuću. Želio je sve da pripremi za dolazak porodice, njegove i brata mu, i njihovih roditelja. Međutim, postoji ona stara izreka koja glasi: “Nije kako je rečeno, već kako je suđeno“. Na graničnom prelazu Gradina, pri izlazu iz Jugoslavije, Nurku oduzimaju sav novac, sve što je imao od prodaje imovine u Paučini, to je bilo 3 900 000 dinara (3 kila zlata) tadašnjeg novca. Novac je uz pomoć obućara smjestio u đon od cipela, vjerujući da je to najsigurnije mjesto. Kao da su znali njegov plan, tražili su da skine cipele, pronašli novac i oduzeli. Rekli su mu da odustane od odlaska, postoji način da mu vrate novac. Krenuo je na taj put sa puno nade, želje za boljim životom.To je bio ogroman udarac, teret, pitanje:“Šta sada, kako ćemo dalje“.Svako na njegovom mjestu bi kleknuo, izgubio nadu i volju za dalje.Treba to saopštiti porodici, nije se dao obeshrabriti, sebe je tješio, iako je svaka utjeha bila suvišna. Vraća se u selo, izgubljen, isekiran, bez ičega. Odmah su ga roditelji prepoznali, kao i brat, znali su da mu se nešto mnogo loše desilo. Nijesu ga osudili, naprotiv, bili su mu podrška i utjeha.Kao i uvijek vjerovali su u njegove sposobnosti. Želio je da stavi tačku vezano za odlazak u Tursku, ali roditelji insistiraju i dalje, da ponovo pokušaju. Ovoga puta što se kaže, kreću kao grlom u jagode, pa šta bude, biće. Idu svi porodično za Tursku, iste godine, decembra mjeseca.Nije bilo lako, brojna porodica, tuđa zemlja, drugačiji običaji, ko je bio sposoban za rad počinje da radi, ali nijesu bili zadovoljni. Mom ocu se nikako nije sviđalo, u srcu je nosio žal za svojim krajem.U podsvijesti je stalno maštao o povratku. Tamo su se zadržali 8 mjeseci, vrlo brzo shvate da su pogriješili, žele da se vrate u Jugoslaviju, tako i bude. Vraćaju se u Rožaje, praktično na ulicu, bez novca, i ikakve imovine. Moj otac sa sedmoro djece, brat mu sa šestoro djece, njihove supruge i stari roditelji. Nije bilo lako, našli su se bezizlaznoj situaciji. Pošto su im tazbine bile iz Lagatora, obojici, a imali smo i rođaka u Rožajama, brzo se rasporedilo gdje će ko da ide, dva, tri dana, pa i nedjelju dana, dok se nešto ne snađu. U svoj toj muci, kad su ti namjere čiste, postoji i svijetlo na kraju tunela. Moj otac i njegov brat, vrlo brzo se zapošljavaju u šumi,a kasnije u Gornji Ibar. Preuzimaju brigu za svoju porodicu, kupuju placeve, relativno brzo, sagrade kuće. U to vrijeme pravile su se kuće od čatme, zajedničkim snagama uz pomoć brata i odrasle djece, nekako se skuće, osiguraju sigurnost za porodice. Moj otac Nuradin, bio je jedna stijena za koju smo se držali, posjedovao je odlučnost i snagu, želju da nas sačuva, zaštiti, da nas usmjeri na dobar put. Nijesam bila rođena u tom periodu. Nakon povratka, moji dobijaju još troje djece, među njima i mene. Sve je to bio život, imalo je sve smisla, dobri dani, srećno djetinjstvo, ali 1991 god. nas zadesi tragedija, ostajemo bez brata Faika. Izgubio je život tragično, imao je tada 33 godine, dva sina i suprugu. To na sve nas ostavlja jedan neizbrisiv trag, žal koja će nas uvijek pratiti, i sjećanje na njega, na dobrog sina, brata, oca, supruga. Moj otac, tako jak čovjek, njegovu smrt vrlo teško podnosi, bio je slomljen. Prvi put sam vidjela svog oca kako plače. Jedan veliki gubitak za čitavu porodicu, za rodbinu.Bili su to mnogo teški dani, imaš osjećaj da nikom nije teže. Svi kažu: „Vrijeme liječi sve“.Vrijeme te samo nauči kako da živiš sa tim. Njegovi sinovi su nam pomogli da shvatimo da u stvari on živi kroz njih, nije zaboravljen.
Roditelji su nam umrli, mi kao njihova djeca, sinovi, ćerke i unučad idemo istim putem. Oni su upalili svijetlo, a mi ga pratimo. Porodica je temelj svakog društva, „Hvala“, hvala za bezbrižno odrastanje, za svu brigu, posvjećenost i odricanje. Moj mi otac nije pokazivao kako živjeti, on je živio i puštao me da ga u tome gledam – Clarence Budington Kelland.
