Ako je grad tijelo a ljudi u njemu duša, onda je staro Rožaje imalo dobru dušu, jer su u njemu živjeli dobri ljudi… Znali su za merhamet, za sevap, za besu, za čojstvo…
Kasaba je rasla na zelenim terasama Ibra, na čijim su obalama Rožajke prale i zahvatale u ibrik bistre vode. U ibricima se donosila voda i sa avlijskih bunara i mahalskih česama. Baš na tim mahalskim česmama i bunarima ibrik je bio sastavni dio djevojačkih druženja, razgovora, prijateljstava i ašikovanja. Sa ibrikom se uzimao abdest, prale ruke prilikom svakog ulaska u kući, prije i poslije jela, napajali putnici namjernici ili ožednjeli kopači i kosci. Svaka kuća je posjedovala barem dva, manji i veći ibrik a leđen je služio uz ibrik za potrebe pranja ruku. Bilo je džais oprati šake prije a posebno poslije jela. Zbog berićeta, a i sevap je.
Stariji ljudi sastajali su se pazarnim danom, sjedeći na ćepencima dućana u čaršiji, u hanu ili pod lipom naspram džamije, i tom prilikom bi se begenisavali i ugovarali da se sprijatelje, odnosno da ožene sina ili udaju kćerku.
Vasvija Međedović-Zejnelagić, supruga Faikova a Majka Mehmeda Zejnelagića
Pravile su se svadbe, sa konjima se išlo za nevjestu koju su jenđe kitile strukom dukata, ćihlibarom, merdžanima i biserima. A svatove su kitili vezenim peškirima i čevrama. Pjevale su djevojke: Hajte, hajte kićeni svatovi / Podranite, časa ne časite / Dovedite lijepu djevojku / Da donese sunce u njedarca / Da ogrije vrata i pendžere / Da ogrije đerdek mladoženji / Da se naša kuća oveseli… Rađala su se djeca i ljuljalje kolijevke. Bilo je žena koje su rađale 10-toro do 12- toro djece. Pjevale su uspavanke: Zaspi, sine, rasti spavajući / I ja rastem tebe gledajući / Rabbun Allah Ti nam daj / Da vidimo Tvoj dizar / I džennetske kapije / I u njemu hurije / I džennetske devlete / I džennetske ljepote / La ilahe illallah / Muhammed resulullah…
Dječaci sa crvenim fesčićima i elif-sufaricama pod pazuhom trčkarali su niz tijesne sokake, hitajući u mejtep da nauče bismilu i šehadet. Najbolji talibi bi proučili Kur’an pred hodžom kojima bi se učila hatma-dova.
Dolazio je i melek smrti. Ispraćala se dženaza. Miješale su se radost i žalost. Kameni nahereni nišani su davno zarasli u halugu i trnje. Tek poneki red harfova svjedoči o trajanju ljudi na dunjaluku: Samo je On vječan! Merhumi za koju se magfiret traži, Hatidža kćerka Hamze Zejnelagića, za njenu dušu prouči Fatihu!
Smjenjivali se ratovi i mir. Odnosile su žrtve vojske, vatre, vjetrovi i vode… Ratovi su donosili smrt, bolest i glad. Ostavljali za sobom pustoš, gorčinu i jad…
Karavanski utabani put još i danas svjedoči o mukotrpnom životu starih Rožajaca koji su išli čak preko onih visokih planina za hranu da nahrane gladna usta dječija i povrate sjaj u njihovim očima…
Rožajci su bili i kiridžije. Kad bi se vraćali, radosni što vide prve krovove rožajskih kuća, zapjevali bi: Oj đo, oj đogate, grivo pozlaćena… Odlazili su Rožajci i u muhadžirluk. Ovdje su ostavljali vatan i džan. Drugi su ostajali na vjetrometini. Na svom topraku i u svoju avliju. U svoju hudžericu pokrivenu šindrom…
A nekada su se crnele mahale od visokih crnih krovova kuća kao jata čavki pred akšam. A bijele kuće su ličele na behar sa grana, na prosute đinđuhe bisernog đerdana… Ah meraka kada bi sa stare drvene munare mujezin zaučio ezan: Allahu ekber, Allahu ekber! …La ilahe illallah. Lijepa li je bila Kučanska mahala…
Murat Musić, Avdul Luboder, Ramo Kuč, Feriz Luboder, Mehmed Gusinjac i Remzo Kardović, 1957.
(Iz fotomonografije Staro Rožaje autora F. Hadžića i H. Lubodera, AVLIJA, Rožaje, 2013.)