Gorčin Dizdar: Putevima hereze (I) – Van, Turska

Autor teksta je magistar i polaznik doktorskog programa iz interdisciplinarnih humanističkih nauka na univerzitetu York u Torontu. U augustu 2011. godine sa Giustinom Selvelli, magistrom antropologije sa Venecijanskog univerziteta, putovao je istočnom Turskom, Gruzijom i Armenijom, tragajući za paralelama srednjovjekovne armenske i bosanske vizuelne kulture.  

Na izlazu iz vanskog aerodroma, na krajnjem jugoistoku Turske, dočekalo nas je blato. Let iz Istanbula koštao je nekih pedeset eura – turski kapitalizam već je dogurao do nekoliko domaćih niskobudžetnih aviokompanija. Na aerodromu niko ne govori engleski, no nekako uspijevamo doći do taksija koji nas vozi do hotela “Aslan”. U centru grada vlada neprijatna atmosfera, kasno je, prolaznici su rijetki, iza jednog ćoška djeca pale kartone i dobacuju nam nerazumljive riječi. Soba je otprilike 2 sa 2, dok kupatilo – čučavac, dakako – dijelimo sa ostatkom sprata. U blizini nalazimo neku vrstu aščinice, jedemo čorbu od leća (djeluje najsigurnije) uz kičaste slike Meke, švicarskih Alpi i pratnju turske muzike. Pokušavamo zaspati, no trešti muzika, u zgradi prekoputa hotela, kako ćemo sutradan saznati, nalazi se salon za vjenčanja, u turskim gradovima često jedino mjesto gdje se odvija nešto poput “noćnog života”. Sutradan sve nekako izgleda prijatnije, shvatamo da se hotel nalazi unutar “čaršije”, koja izgleda kao da je sagrađena, ili bolje reći sklepana, u zadnjih dvadesetak godina. Inače, cijeli Van djeluje kao da svakodnevno raste, zvanični broj stanovnika je oko 300 hiljada, no neki od mještana tvrde da ih ima i million…

Van je, naravno, kurdski grad, drugi po veličini i važnosti nakon nezvaničnog glavnog grada turskog Kurdistana, Dijarbakira. No sve do početka dvadesetog vijeka u Vanu je živjela značajna populacija Armenaca, a u okolini grada nalazi se možda najpoznatija armenska crkva, Ahtamar. Prije posjete Ahtamaru, obišli smo lokalni arheološki muzej sa velikom kolekcijom nadgrobnih spomenika iz regiona. Najveće iznenađenje predstavljaju uraritijski nadgrobnjaci iz 8. vijeka prije nove ere, na kojima se nalaze križevi zapanjujuće “kršćanskog” izgleda. Bio sam, naravno, svjestan da je križ kao simbol stariji od kršćanstva, no ovakva sličnost je zaista iznenađujuća i možda donekle objašnjava poseban odnos Armenaca prema ovom simbolu. Još jedna zanimljivost muzeja su i nadgrobni spomenici u obliku ovna, fenomen koji nadilazi ustaljene kulturološke granice, jer su prisutni primjeri sa armenskim, perzijskim i arapskim natpisima. Prijatno je iznenađenje da je većina artefakata označena i obilježena na engleskom jeziku, nešto što se, nažalost, ne može reći za, recimo, sarajevski Zemaljski muzej.

Za vrijeme našeg boravka u Vanu dešavao se, kao što ćemo saznati, nezvanični festival kurdske kulture. Političko-sigurnosna situacija u Turskoj generalno je bila veoma napeta – nekoliko dana ranije, kurdski pobunjenici ubili su nekoliko turskih vojnika u Dijarbakiru, izabrani kurdski predstavnici odbijali su učešće u turskom parlamentu dok određeni politički zatvorenici ne budu oslobođeni. Tog dana upoznali smo jednog od rijetkih mještana koji govori engleski, Tahira, pomogao nam je u sizifovskom zadatku kupovine autobuske karte za Kars (o tome više drugom prilikom). Navečer smo se sreli unutar mase od nekoliko hiljada ljudi, prvo smo slušali dugi politički govor na turskom i kurdskom jeziku, onda je počela muzika, plesalo se kolo zapanjujuće slično balkanskom (dok među Turcima kolo gotovo i ne postoji). Tu smo sreli i Darka, fotografa iz Washingtona, rodom iz Beograda. Predložili smo Tahiru da negdje popijemo pivo – noć prije uzaludno smo tražili kafić o kojem govori “Lonely Planet” – i uskoro se našli na putu prema zgradi u kojoj se nalaze dva jedina bara u Vanu, jedan na drugom spratu, sa glasnijom muzikom, i jedan na trećem, sa mirnijom atmosferom. Grad je bio preplavljen stotinama policajca sa oklopnim vozilima, na očigledno nezadovoljstvo naših prijatelja. Razmišljao sam o tome kako bi se ona masa emocionalno opijenih ljudi ponašala nakon nekoliko doza alkohola….

Jedan od simbola Vana je takozvana vanska mačka, bijelog krzna i jednog plavog i jednog zelenog oka. Uz sliku mačke nekad je moguće vidjeti i jedan od dva slogana grada – “Van is beautiful” ili “Van is number van”. No samu mačku uspjeli smo vidjeti tek u specijaliziranom muzeju koji se nalazi na kampusu univerziteta, do kojeg se dolazi “dolmušom”. Dolmuš, u Istočnoj Evropi poznat kao maršrutka, je kombi koji operiše kao neka vrsta kolektivnog taksija na utvrđenim rutama, i uglavnom predstavlja najpovoljniji način lokalnog prevoza. U dolmušima često zna vladati groteskna gužva, kada pomislite da se više niko ne može pokrenuti, na idućoj stanici nekako se nagura još tri putnika… Spoljašnji izgled muzeja vanske mačke nije obećavao mnogo, bila je to ustvari jedna nešto veća kuća ispred koje se nalazila gomila razvaljenog namještaja. Sa jedne strane kuće, iza rešetaka, nalazi se oko 30 mačaka mahom nezdravog, genetski napaćenog izgleda, unutra ih je još dvadesetak… Vlasnik, i jedini uposlenik muzeja naravno nije govorio ništa osim turskog tako da je to sve što smo uspjeli saznati o glasovitoj vanskoj mački.

Crkva Ahtamar (preciznije, Crkva svetog križa) nalazi se na istoimenom otoku unutar jezera Van, udaljenog nekih dvadesetak kilometara od grada. Za ovu crkvu iz desetog vijeka vezana je i ova legenda o nastanku: na dvije strane jezera živjeli su mladić i djevojka čija je ljubav bila zabranjena. Svaku noć, Tamara – to je, naime, bilo ime djevojke – palila bi veliku vatru kako bi svom ljubavniku pokazala kako da doplovi do nje. Kada je to saznao njen otac, umjestno na kopnu, vatru je zapalio na obližnjem otoku. Momak je upao u zamku i, umirući na otoku, izgovorio posljednje riječi: ah, Tamara. Turska vlada prije nekoliko godina restaurirala je kompletnu crkvu, a prošle godine čak i dozvolila većoj grupi Armenaca da u njoj održe službu, što je jedan od najpozitivnijih događaja u inače izuzetno hladnim odnosima između Turske i Armenije. Ipak, nigdje u okolini crkve nije navedeno da se radi o armenskoj građevini, tako da je moguće da neki od dosta brojnih turista (mahom Turaka, nekoliko Evropljana, veća grupa Iranaca) uopšte nisu upoznati sa ovom činjenicom.

Prva karakteristika Crkve svetog križa koju sam zapazio je njena kompaktnost i harmonija: očigledno je građena u duhu sasvim drugačijem od onog koji je stvarao impozantne katedrale srednjovijekovne Evrope. To je, inače, karakteristika gotovo svih armenskih crkava koje smo imali prilike posjetiti (osim onih najmodernijih): određena humanost, skromnost dimenzija i prilagođenost mjeri čovjeka. Još jedna osobina armenske sakralne arhitekture je da u crkvama nema stolica, jer pri misama kongregacija stoji. Sve u svemu, stiče se utisak da je armensko kršćanstvo u ovom periodu, untaoč dubokoj vezanosti sa tadašnjom politikom, ipak ostalo bliže istinskoj religiji nego slavljenju svjetovnih vladara i božjih namjesnika na zemlji. No ono po čemu je Crkva svetog križa poznata, ono što je čini jedinstvenom i u okvirima armenske arhitekture, jesu veličanstvene gravure na njenim spoljašnjim zidovima. Bitno je naglasiti da je ovakva vrsta plitkog reljefa na zidovima sakralnih građevina nepoznata u arhitekturi katoličkog zapada i pravoslavnog istoka – u Gotici, koja se razvila tek 200-njak godina nakon izgradnje Crkve svetog križa, skulptura je uvijek prostorna.

Uz nešto mašte, dalo bi se pomisliti da Crkva svetog križa i bosanskohercegovački stećak dijele barem daleki arhetip: oivičene stiliziranom lozom, zidove crkve ukrašavaju mnogobrojne gravure religiozne tematike. Ipak, valja naglasiti značajne razlike između ovog remek-djela armenske arhitekture i bosanskih srednjovjekovnih kamenih gromada. Kao prvo, očigledno je da je Ahtamar prozivod tehnički sofisticiranije civlizacije: predstave na zidovima daleko su realističnije od mahom naivno-simboličkih predstava na stećcima, armenski umjetnik uspio je dočarati individualizirane crte lica, nabore na odjeći pojedinih likova, istančan govor tijela itd. Takođe, većina scena prikazanih na zidovima crkve da se bez problema identificirati sa poznatim biblijskim ili nekim drugim, apokrifnim kršćanskim pričama: tu je, recimo, Sv. Juraj/Georgije pri ubistvu zmaja ili starozavjetni Danijel okružen lavovima. U stilskom ili sadržajnom smislu dakle ne može biti govora o nekim očiglednim paralelama između stećaka i crkve Ahtamar. Pa ipak, na nivou cjelokupne koncepcije, po načinu na koji se ova crkva uklapa u svoju okolinu, po utisku monolitnosti postignutom tehnikom plitkog reljefa, Ahtamar djeluje kao bliži srodnik stećka negoli primjeri romanske ili gotičke arhitekture Zapadne Evrope.

Nakon ovoliko govora o “duhovnoj hrani”, spomenut ću još jedan nezaoibalazan detalj ukupnog iskustva Vana: poznati kurdski doručak. U centru grada nalazi se ulica posvećena “doručkovanju” u kojoj nekoliko lokala nudi mogućnost doživljaja ovog razrađenog rituala. Istinski kurdski doručak traje barem sat vremena i obuhvata nekoliko slanih i slatkih obroka: kajganu poznatu kao “menemen”, gozleme – svježe pečena lisnata tijesta punjena sirom ili špinatom, nekoliko vrsta lokalnih sireva… Ipak, najugodnije iznenađenje je slatki dio doručka, prije svega izuzetno ukusni kurdski kruh – neka vrsta somuna – umočen u mješavinu slatkog kajmaka, meda i tahinija…Uz sve to, običaj je popiti svježe cjeđeni gusti sok i, kao i u ostatku Turske, beskonačne količine crnog čaja…

Van smo napustili sa utiskom koji se dosta razlikovao od onog prvog: iz daljine, sa kule čiji temelji sežu u osmo stoljeće prije nove ere, grad pokazuje drugo lice, udobno smješten u vječnost okoline zapanjujuće ljepote…

Uz saglasnost autora preneseno sa: http://makdizdar.ba