Ivo Andrić

Portreti

Priredila: Lahira Duraković

 

ANDRIĆ I POLA VIJEKA NOBELOVE NAGRADE

(Tekst je objavljen u časopisu Avlija, broj 2, avgust 2011. godina)

 

”…Na hiljadu raznih jezika, u najraznoličnijim uslovima života, iz veka u vek, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pored vatre, pa sve do dela modernih pripovedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svetskim centrima, ispreda se priča o sudbini čovekovoj koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici toga pričanja menjaju se sa vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovečanstvo od prvog bljeska svesti, kroz vekove priča samo sebi, u milion varijanata, uporedo sa dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherezade, da zavara krvnike, da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, i produži iluziju života i trajanja.

Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava istorija čovečanstva, i možda bi se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne i saznati, smisao te istorije. I to bez obzira na to da li obrađuju prošlost ili sadašnjost.”

images (1) (Custom)Ovim riječima se Ivo Andrić prije pola vijeka, u svojoj besjedi ”O priči i pričanju”, obratio zvanicama i članovima Švedske akademije, primajući Nobelovu nagradu.

Jubileji su dobar povod da se priredi tekst za časopis, pa sam odabrala da za drugi broj časopisa Avlija priredim tekst o prvom jugoslovenskom nobelovcu. Biće mi zadovoljstvo i lak posao. Zadovoljstvo zato što je Andrić moj omiljeni pisac, a lak posao zato što ću sigurno o Ivi pronaći puno podataka na internetu.

Počeću tekst ovako: ”Ivo Andrić je bio bosanskohercegovački i jugoslovenski književnik…” Ne. Bolje da prvo napišem nešto o rođenju. Da vidim…, ovo bi moglo: Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika…” Ali u srpskoj verziji wikipedije piše отац му је био школски послужитељ…”, to mi nije toliko važno, već ovo drugo: био је српски књижевник…” Ovo neće ispasti dobro!

Zbuniću čitaoce ako napišem da je Andrić bosanski Hrvat koji se izjašnjavao kao Srbin! Zato ću prenijeti tekstove sa wikipedije na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku koji su napisani latinicom i ćirilicom, ekavicom i ijekavicom. Pa čitajte šta vam je volja. A ionako su mi iz redakcije kazali da mi neće dati honorar za ovaj tekst. 🙂

Ivo_Andric (1) (Custom)U wikipediji na bosanskom jeziku piše: Ivo Andrić je bio bosanskohercegovački i jugoslavenski književnik i diplomata, rođen u hrvatskoj porodici. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. za “kompletno književno djelo o historiji jednog naroda”, sa romanom Na Drini ćuprija (1945) kao vrhuncem tog djela.

Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u travničkoj mahali Zenjak (Travnik, BiH) dok mu se majka nalazila u posjeti prijateljima. Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je učio u Sarajevu, a filozofiju – odsjek za slavenske književnosti i historiju u Zagrebu, Beču, Krakówu i Grazu. U periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata nalazio se na poziciji izaslanika Jugoslovenske vlade u Berlinu. Po izbijanju II svjetskog rata nacisti ga vraćaju sa mjesta ambasadora u Beograd. Za vrijeme II svjetskog rata živi povučeno u svom stanu u Beogradu, ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoje najbolje romane, koji će kasnije doživjeti veliku popularnost i van granica zemlje. Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu.

ivo_andric (Custom)Na hrvatskom jeziku piše: Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.

…Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912., svjedoči da mu je materinji jezik – hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakowu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne.

Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje Jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje izjašnjavati kao Srbin i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedki objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom varijantom srpskohrvatskog jezika kako se tad zvao). U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Da li je do promjene nacionalnog identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i ambasador u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.

Kako ta kontroverza nikada nije rješena danas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj obitelji, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet.

ivo-andric (2) (Custom)И на крају, у слободној енциклопедији на српском језику је о нашем нобеловцу написано сљедеће: Иво Андрић је био српски књижевник и дипломата Краљевине Југославије. Добитник је Нобелове награде за књижевност као држављанин СФР Југославије, 1961. године, за роман На Дрини ћуприја (1945), као и за целокупни дотадашњи рад на „историји једног народа“. После распада Југославије, Андрић се у Србији води искључиво као српски књижевник, док се у Хрватској води искључиво као хрватски, а он се лично изјашњавао као Србин. Био је члан Српске академије наука и уметности.

Иво Андрић је рођен 9. октобра 1892. године у Долцу поред Травника у тадашњој Аустро-Угарској. Матичне књиге кажу да му је отац био Антун Андрић, школски послужитељ, а мати Катарина Андрић (рођена Пејић) и да је крштен по римокатоличком обреду (Андрић се највећи део свог живота изјашњавао као Србин). Детињство је провео у Вишеграду где је завршио основну школу. Андрић 1903. Године уписује сарајевску Велику гимназију, најстарију босанско-херцеговачку средњу школу, а словенску књижевност и историју студира на филозофским факултетима у Загребу, Бечу, Кракову и Грацу. Докторску дисертацију „Развој духовног живота у Босни под утицајем турске владавине“ (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft) Андрић је одбранио на Универзитету у Грацу 1924. године.

У гимназијским данима Андрић је био ватрени поборник интегралног југословенства, припадао је напредном националистичком покрету Млада Босна и био је страствени борац за ослобођење јужнословенских народа од аустроугарске власти.

400_Ivo_Andric_2 (Custom)

NOBELOVA NAGRADA ZA ANDRIĆEV ROMAN ‘’NA DRINI ĆUPRIJA’‘   

 

Izražavam kao svoju najveću želju da se pri dodjeljivanju nagrade ne uzima u obzir nacionalna pripadnost kandidata, što znači da se nagrada dodijeli najzaslužnijem, bio on po porijeklu Skandinavac ili ne.

Alfred B. Nobel, Pariz, 27. 11. 1895.

nobel-medal (Custom)Švedski učenjak Alfred Nobel, izumilac dinamita, čime je stekao ogroman imetak, osnovao je veliku zadužbinu za dodjeljivanje obilatih nagrada učenjacima čija će naučna otkrića najviše koristiti ljudima na polju hemije, fizike i medicine, dok je jedna nagrada određena čovjeku koji će u dotičnoj godini najviše uraditi za mir u svijetu, a peta onom pjesniku koji u toj godini spjeva najbolju pjesmu. Kako je upravo ovu nagradu bilo najteže podijeliti, jer nije bilo efikasna načina pratiti svu svjetsku lijepu književnost i pronaći najljepšu pjesmu, odmah s početka se izmijenila Nobelova odluka, tako da je određena nagrada za književnost za cjelokupno književno stvaranje jednog književnika. Dešavalo se da su pojedine od ovih nagrada dijeljene i po dvojici učenjaka iste grane u jednoj godini, a dešavalo se to i s nagradama za lijepu književnost. Bivalo je godina kada poneka od ovih pet nagrada nije nikom dodijeljena za jednu godinu, pa i za više godina uzastopno, osobito nagrada za očuvanje mira u svijetu. Dešavalo se u prošlosti da se dizao glas protiv dobitnika nagrada za književnost manje vrijednom i manje poznatom književniku, dok je zaobiđeno mnogo književnika koji su stršili kao klisura u poplavi beletristike. Nekad se prigovaralo da je Nobelova nagrada staračka pomoć književniku koji je sve dao od sebe, dok bi je trebalo dati mlađem književniku, da bi mu se omogućilo dalje stvaranje.

ivo_andric_05 (Custom)

”Ničim se toliko ne bavim kao rečima” – priznao je jednom prilikom Andrić. – ”A ni o čemu ređe i manje ne razmišljam. Uvek sam kod njih, okružen njima kao pčelar pčelama, ali nesvesno osećam da je dangubno i da bi bilo šteteno da često mislim o njima. A kad se ipak ponekad prepustim mislima o zvuku, obliku i poreklu reči, ne onih kojima se služim da nešto određeno izrazim, nego prostih, izdvojenih reči, reči kao takvih sa njegovim golim, trajnim, prelaznim ili prolaznim značenjem, tada me te misli odvedu daleko kroz neke mračne šume i žedne pustinje. Zanesem se i izgubim u potrazi za smislom i poreklom reči.”

Ivo-Andric (Custom)Neposredno uoči donošenja odluke Nobelovog komiteta o laureatu iz oblasti književnosti za 1961. godinu, vodeća švedska izdavačka kuća Albert Boniers objavljuje u izvanrednom prevodu slavistkinje Gun Bergman Andrićev roman Na Drini ćuprija, a ubrzo potom i Travničku hroniku, Prokletu avliju i dva izbora pripovedaka.

Odluka o izboru laureata Nobelove nagrade iz oblasti književnosti doneta je 26. oktobra 1961. godine. U najužem izboru su, pored Andrića, bili i engleski pisci Lorens Darel i Grem Grin, Amerikanac Džon Štajnbek i Italijan Alberto Moravija.

U pismu Gun Bergman od 17. novembra, Andrić joj javlja da je tekst govora završio: Ja ću na banketu pročitati, na francuskom jeziku svoj govor u kom ću izraziti svoju zahvalnost i saopštiti nekoliko refleksija o pripovedanju i pripovedačkom delu uopšte. Sve to neće trajati nikako više od 15 minuta, možda nešto manje. – Mislim da ja ne treba da držim nikakve duge govore osim toga. Tekst je već spreman, pokazaću Vam ga čim dođemo.

ivo-andric-i-njegova-supruga-milica (Custom)Andrić je u Stokholm otišao 5. decembra, u društvu supruge Milice. Svečana ceremonija dodjele Nobelovih odličja za 1961. godinu u oblasti medicine, fizike, hemije i književnosti, održana je 10. decembra u raskošnoj dvorani Koncertne palate Švedske akademije. Dr Anders Esterling, član Akademije, je Andriću prilikom uručenja nagrade rekao: …Veliko je zadovoljstvo za Švedsku akademiju da u Vama nagradi jednog vrednog predstavnika onog jezičkog područja koje do sada nije bilo predstavljeno u listi nagrađenih. Sa izražajem naših iskrenih čestitki, ja Vas molim da primite ovaj znak počasti iz ruku njegovog Veličanstva Kralja… A potom se Ivo Andrić se obratio svojim govorom na francuskom O priči i pričanju.

Nobelova nagrada se sastoji iz tri dijela: Nobelove medalje, Nobelove diplome i dokumenta Skandinavske banke o novčanom iznosu Nobelove nagrade. Nobelova medalja je djelo švedskog vajara i gravera M. Erika Lindberga. Na aversu je bareljef utemeljivača nagrade Alfreda Nobela, a na reversu bareljef mladića koji pod lovorom sluša i zapisuje pjevanja muza. Ugraviran je stih iz VI pevanja Vergilijeve Eneide, na latinskom: Kako je slatko vidjeti ljudski život oplemenjen pronalascima. Medalja je od zlata, promera 60,5 mm.

Diploma Nobelove nagrade se sastoji iz dva dijela, i osim osnovnih podataka o nobelovcu i sastavu Nobelovog komiteta, sadrži još i odluku o dodjeli nagrade sa obrazloženjem. Ispisana je zlatotiskom na pergamentu kaširanom na dasci presvučenoj plavom kožom.

ivo_andric (3) (Custom)Ivo Andrić, bosanskohercegovački novelist, pisac kratkih priča, romansijer, esejist i pjesnik se školovao u Višegradu, Sarajevu, Zagrebu, Beču i Krakovu.

Tačno prije sto godina (1911.) Andrić je objavio svoju prvu pjesmu U sumrak u listu Bosanska vila, a prije pola vijeka je dobio Nobelovu nagradu za književnost (1961.) za roman Na Drini ćuprija.

ivo-andric-u-mladim-danima (Custom)Andrić je imao veoma uspješnu diplomatsku karijeru. Krajem 1919. godine je počeo raditi kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu, a već početkom 1920. godine je započeo raditi u ambasadi u Vatikanu. U jesen 1921. godine je postavljen za činovnika u Generalnom konzulatu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bukureštu. Godine 1922. premješten je na rad u konzulat u Trstu. Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Gracu. Budući da nije završio fakultet, prijetio mu je otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili obranom doktorata, Andrić je izabrao drugu mogućnost i u jesen 1923. upisuje se na Filozofski fakultet u Gracu. U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Dana 15. septembra, pošto je obranio doktorat i stekao pravo na vraćanje u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odjeljenje Ministarstva spoljnih poslova.

Na predlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, 1926. Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU).

U oktobru je postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju. Naredne godine tri mjeseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu, a gotovo svaki slobodni trenutak provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva vanjskih poslova proučavajući historijsku građu o Bosni s početka 19. vijeka i čitajući korespondenciju P. Davida, francuskog konzula u Travniku. U proljeće 1928. godine premješten je na dužnost vicekonzula u ambasadi u Madridu. Sredinom naredne godine prelazi u Brisel, na mjesto sekretara ambasade, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej Goja. Već 1. januara 1930. godine u Ženevi počinje raditi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda.

ivi (Custom)Andrić je 14. novembra 1933. godine pismom odgovorio dr Mihovilu Kombolu i odbio mogućnost da njegove pjesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: “…Ne bih nikada mogao sudjelovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pjesnici samo zato što su ili druge vjere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje vjerovanje od jučer nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne mijenjaju.”

U martu 1933. godine vraća se u Beograd kao savjetnik u Ministarstvu spoljnih poslova. Naredne godine unaprijeđen je za savjetnika 4. grupe 2. stupnja Ministarstva spoljnih poslova. Postaje načelnik političkog odjeljenja Ministarstva spoljnih poslova (1935.). Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra spoljnih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog zapovjednika obnovljene Poljske i Orden Legije časti.

Iako zaokupljen diplomatskom službom, u Beču, prikuplja građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu i proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine – Paula von Mitesera i Jakoba von Paulitscha. Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera Nikole Mirkovića.

download (Custom)Diplomatska karijera Ive Andrića 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila objavljeno je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12., a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha – Adolfu Hitleru. U jesen, kada su Njemci okupirali Poljsku i mnoge naučnike i pisce odveli u logore, Andrić interveniše kod njemačkih vlasti. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvijek na svoga ambasadora i mnoge kontakte s njemačkim vlastima održavaju mimo Andrića. U rano proljeće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: “…Danas mi u prvom redu službeni, a zatim i osobni mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što prije povučen sa sadašnjeg položaja…” Njegov prijedlog nije prihvaćen i 25. marta u Beču, kao službeni predstavnik Jugoslavije prisustvovao je potpisivanju Trojnog pakta.

Dan poslije bombardovanja Beograda, 7. aprila, Andrić s osobljem ambasade napušta Berlin. Potom odbija ponudu njemačkih vlasti da ode u sigurniju Švajcarsku, ali bez ostalih članova ambasade i njihovih porodica. Andrić bira povratak u okupirani Beograd gdje je živio povučeno od svijeta.

Andric_Ivo (Custom)Andrić je u novembru 1941. godine penzionisan, ali je odbio primati penziju. Tokom Drugog svjetskog rata živio je povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar. Odbio je da za potrebe nacističkih vlasti potpiše proglas srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Također je odbio da Srpska književna zadruga za vrijeme dok narod pati i strada objavi njegove pripovjetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, napisao je prvo roman Travnička kronika, a krajem 1944. godine je završio i Na Drini ćuprija. Oba romana objavio je u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata, a krajem 1945. godine u Sarajevu je izašao i roman Gospođica.

Prve poslijeratne godine postaje predsjednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsjednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i odbornik III. zasijedanja ZAVNOBIH-a. Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU.

Godine 1958. u šezdesetšestoj godini života, Ivo Andrić se vjenčao sa svojom dugogodišnjom ljubavlju – Milicom Babić, kostimografkinjom Narodnog pozorišta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa suprugom se seli u svoj prvi stan – u Ulici Proleterskih brigada 2a.

Andrićeva djela su doživjela mnogobrojna izdanja. Prevođen je gotovo na sve evropske kao i na mnoge afričke i azijske jezike. Savez književnika i Udruženje izdavačkih preduzeća i organizacija SFRJ dodijelili su mu 1956. godine Povelju za životno djelo. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961., dok je nagradu AVNOJ-a dobio 1967. godine. Preminuo je 13. marta 1975. godine u Beogradu u 83-oj godini života.

16097s (Custom)Дјела: Ex ponto, стихови у прози, 1918.; Немири, стихови у прози, 1920.; Пут Алије Ђерзелеза, 1920.; Мост на Жепи, 1925.; Аникина времена, 1931.; Португал, зелена земља, путописи 1931.; Шпанска стварност и први кораци у њој, путописи 1934.; Разговор са Гојом, есеј 1936.; На Дрини ћуприја, роман 1945.; Деца, збирка приповедака; Госпођица, роман 1945.; Травничка хроника, роман 1945.; На Невском проспекту, 1946.; На камену, у Почитељу, Прича о везировом слону, 1948.; Проклета авлија, новела 1954.; Игра 1956.; О причи и причању, беседа поводом доделе Нобелове награде, 1961.; Јелена жена које нема, роман 1963.; Шта сањам и шта ми се догађа, лирске песме које су објављене постхумно 1977.; Омерпаша Латас, недовршен роман, објављен постхумно 1977.; На сунчаној страни, недовршен роман, објављен постхумно; Знакови поред пута, књига објављена постхумно; Свеске, књига објављена постхумно.

Ivo_Andric (2) (Custom)

Alija Nametak je 1962. godine u Bosanskim pogledima objavio tekst povodom dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću. Iako je tekst objavljen pod pseudonimom H. M. Stupac, za pravo ime autora je doznala tadašnja tajna policija zbog čega je Nametak imao problema. U spornom tekstu Nametak pred čitaoce iznosi podatak da je Andrić iskoristio novinski članak o smrti Sulejmana el-Halebije da bi izmislio stradanje Radisava u romanu Na Drini ćuprija.

.

PRIČA I STVARNOST OKO IVE ANDRIĆA, PRVOG JUŽNOSLOVENSKOG NOBELOVCA

.

images (7) (Custom)Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 1961. godinu, prvi je Jugosloven i prvi Balkanac uopće koji je dobio ovu visoku nagradu za književnost otkako je ona ustanovljena prije šezdesetak godina. Tokom minulih godina najizvrsniji književnici raznih naroda i jezika dobivali su ovu nagradu, koja je impozantna i po novčanom iznosu i po značaju koji joj se u svijetu daje, jer se samim imenom Nobelovca označuje vrhunski domet književnog stvaranja.

.

.

Mi smo ponosni na činjenicu da je jedan jugoslavenski književnik dobio ovo najviše svjetsko priznanje. Kao Bošnjaci ponosni smo također činjenicom da je taj Nobelovac iz naše sredine, da su gotovo sva njegova djela iz života Bosne, a kao muslimani ponosni smo činjenicom da tako reći nema ni jednog Andrićeva djela s bosanskom tematikom a da nema u njemu muslimanstva, koje on doduše poistovjećuje s turkstvom, i da se samo po sebi razumije da nema i ne može biti Bosne bez muslimanstva.

Kroz Andrića je je progovorila duša bosanskog rajetina, četiri vijeka eksploatiranog od turskog okupatora i domaćeg polufeudalca, ali Andrić nije propustio da mu pokoji bosanski turčin (musliman) bude pozitivan lik.

Od svojih đačkih i studentskih dana Andrić je bio naprednjak, pa je odmah po izbijanju Prvog svjetskog rata bio zatvoren i prošao kroz nekoliko austrijskih zatvora, da bi godine 1915. bio konfiniran u župnom stanu u Ovčarevu, gdje je ostao do kraja rata. Tu je on u nekoj vrsti odvojenosti od društva i života intelektualno sazrijevao za svoj kasniji literalni poziv. Tu je imao prilike da čita stare kronike iz života fratara i Bosne kako su je gledali i vidjeli franjevci, a u ratnom vrtlogu, zbog nestašice bolje publicistike, čitao je vjerojatno službeni ‘’Sarajevski list’’, koji je u vrijeme rata bio jedini domaći dnevnik. Tu je on imao prilike pročitati u 127. broju 38. godišta od 7. V. 1915. podlistak ‘’Primjer francuskog divljaštva – Mučenička smrt Sulejman el-Halebije’’, koji ovdje jednim dijelom prenosimo, jer nas podsjeća na jedno poglavlje iz Andrićeve kronike ”Na Drini ćuprija”:

Pošto je Sulejmanova jedna ruka posve izgorjela, tako da je ostala sama kost, počela se pripremati operacija za nasađivanje na kolac.

Na zemlji je stajao jedan kolac od sedam-osam stopa duljine. Dok je Bartolomeo Sera svojim bodežom oštrio vrh kolca, Sulejman je stajao posve ravnodušno. Njegova je desna ruka bila posve izgorena i pretvorena u ugljen.

Krvnik ga povali na tle i razreže mu nožem veliku ranu na tragu. Poslije približi kolac ovoj rani i počne ga jednim maljem utjerivati u tijelo. Kad mu je kolac dospio u prsa, zaveže mu ruke, digne ga u zrak i zabije u zemlju.

Dok se ova grozna kazna vršila, bijedni mladić, osim što se nije tužio, nije od sebe davao ni glasa. Naravno da mu je duša gorjela i da je osjećao najžešću bol, ali mu se na licu moglo vidjeti da ovo nije htio da oda. Kada je dignut u zrak, pogleda na narod, visokim glasom izrekne ‘’Kelimei-šehadet’’ (svjedočanstvo da je Bog samo jedan) i zamoli, da mu se donese vode.

Jedan vojnik koji je čuvao stražu kod koca htio mu je ispuniti želju. Bartolomeo Sera mu to zabrani rekavši:

”Šta to činiš? Ako mu dadneš vode, odmah će krepati!”

Sulejman je na uspravljenom kocu živio četiri sata. Gdjekada je učio neke citate iz Kur’ana, a pogled je upro u nebo. Da se iza odlaska Sera-a stražar nije smilovao i dao mu vode, možda bi još nekoliko sati živio.

Sulejman je umro čim je popio vodu. Iza njegove smrti otvoreno mu je bodežom na tijelu petnaest rana. Glava mu je pala na lijevo rame i tako je na kocu ostavljen četrdeset i osam sati.

Sulejmanov je kostur očistio vojnički kirurg Larrey i onda je otpremljen u Pariz da se izloži u Muzeumu.

(Preveo: Salih Bakamović)

o-velikoj-ljubavi-iva-andrica-milice-babic-slika-36955 (Custom)Ni punih trideset godina iza vremena u kojem je Andrić mogao pročitati gornji prijevod članka, u Drugom svjetskom ratu, koji je Andrić provodio u drugoj vrsti izolacije, u Beogradu, iskljućen iz dotadašnje diplomatske aktivnosti, on doživljuje iz izvjesne prostorne udaljenosti Bosnu, podsjeća se pričanja iz djetinjstva, kazivanja starih fratara u Ovčarevu, vjerovatno se sjeća i pročitanog koje se pomiješalo s narodnim kazivanjem i nastaje jedno djelo o jednom gradu i jednoj rijeci i o ćupriji na toj rijeci, gdje se odvija kronika u trajanju od gotovo četiristo godina, a jedan detalj slučajno podsjeća na prethodni članak.

.

”Kad su Radisavu naredili da legne, on je oklevao jedan trenutak, a onda je ne gledajući Cigane ni sejmene, kao da ih nema, prišao bliže Plevljaku, gotovo poverljivo, kao nekom svome, i rekao mu tiho i potmulo:

– Slušaj, tako ti ovog i onog svijeta, učini dobro i probodi me, da se ne mučim kao pas.

Plevljak se trgnuo i viknuo na njega kao da se brani od tog suviše poverljivog načina razgovora:

– Sikter, Vlaše! Zar ti toliki delija da carsko rušiš a ovamo bogoradiš ko žena. Biće kako je naređeno i kako si zaslužio.

Radisav obori glavu još niže, a Cigani mu priđoše i stadoše s njega da svlače gunj i košulju. Na grudima se ukazaše rane od veriga, potprištene i pocrvenele. Ne govoreći više ništa, seljak leže kako mu je naređeno, okrenut licem prema zemlji. Cigani priđoše i vezaše mu pravo ruke na leđa, a potom za svaku nogu, oko članaka, po jedan konopac. Zategnuše mu pravo ruke na leđa, a potom za svaku nogu, oko članaka, po jedan konopac. Zategnuše svaki na svoju stranu i široko mu raskrečiše noge. Za to vreme Merdžan je položio kolac na dva kratka obla drveta, tako da mu je vrh došao seljaku među noge. Zatim izvadi iza pojasa kratak, oštar nož, kleknu pored ispruženog osuđenika i nagnu se nad njim da mu raseče sukno od čakšira među nogama i da proširi otvor kroz koji će lako kolac ući u telo. Taj najstrašniji deo krvnikova posla bio je, srećom, za gledaoce nevidljiv. Videlo se samo kako vezano telo zadrhta od kratkog i neprimetnog uboda nožem, kako se podiže do pasa, kao da će ustati, ali odmah ponovo pade natrag i tupo udari o daske. Čim je to svršio, Ciganin skoči, dohvati drveni malj sa zemlje i stade njime da udara donji, tupi deo koca, laganim i odmerenim udarcima. Između dva udarca stao bi malo i posmatrao prvo telo u koje zabija kolac a zatim dvojicu Cigana, opominjući ih da vuku lagano i jednomjerno. Telo raskrečenog seljaka grčilo se samo od sebe; kod svakog udarca malja kičma  mu se svijala i grbila, ali su ga konopci zatezali i ispravljali. Tišina je na obe obale bila tolika da se jasno razabirao i svaki udarac za sebe i njegov odjek negdje na strmoj obali. Najbliži su mogli čuti kako čovek udara čelom o dasku i pored toga jedan drugi neobičan zvuk; ali to nije bio ni jauk ni vapaj ni ropac, ni ma koji ljudski glas, nego je celo to rastrgnuto i mučeno telo širilo od sebe neku škripu i grohot, kao plot koga gaze ili drvo koje lome. Posle svakog drugog udarca odlazio je Ciganin do ispruženog tela, nadnosio se nad njega, ispitivao da li kolac ide dobrim pravcem, i kada bi se uverio da nije povredio nijedan od najvažnijih živi delova iznutrice, vraćao se i nastavljao svoj posao.

Sve se to slabo čulo i još manje videlo sa obale, ali su svima noge drhtale, lica bledela i hladneli prsti na rukama.”

(Na Drini ćuprija, III. izdanje, Svjetlost, Sarajevo, str. 45)

Bilo je čitalaca ”Na Drini ćuprije” koji su nakon čitanja ovog opisa, kome u nastavku slijedi niz daljnih jezivih pojedinosti, odložili djelo i nisu ga mogli dalje čitati, a šteta je za njih, jer nije cijelo djelo puno ovakvih grozota. Ono ima zaista majstorskih opisa, savršeno dobrih psiholoških meditacija koje su često zaokupljale svakog čitaoca kao obična čovjeka, koji su isto onako mislili kao i junaci Andrićevih romana, ali nisu književnici i nisu zabilježili te meditacije.

download (1) (Custom)I dok je Andrić u Beogradu majstorski klesao lik Radisava i detaljisao njegovo nabijanje na kolac na skelama započete ćuprije na Drini, u ne preveć velikoj udaljenosti od Višegrada nebijaju četnici, u proljeće 1942., na kolac Sarajliju Mustafu Dovadžiju:

”Druga Mustafu Dovadžiju više nismo vidjeli. On je časno ispunio svoj zadatak. Povezao je drugove u Sarajevu i pomogao da se obnovi partijska organizacija. Na povratku iz Sarajeva on je išao preko položaja Crnovrškog bataljona koji se u međuvremenu bio odmetnuo od nas i prešao u četnike, što Dovadžija nije znao. Oni su ga uhvatili i živa nabili na kolac. Tako je mučeničkom smrću poginuo ovaj hrabri sarajevski proleter.”

(Rodoljub Čolaković, Zapisi iz oslobodilačkog rata, knjiga III., Sarajevo 1950, str. 145)

U doba plastizirajućeg mučeništva alžirskog naroda, koje ne traje samo sedam posljednjih godina nego stotinu i trideset godina, naišli smo u starim novinama na gornji ”Primjer francuskog divljaštva”, koji nas je odmah podsjetio na citirano poglavlje Andrićeve ”Ćuprije” i uvjerio koliko u to da i velik književnik može pasti pod utjecaj neznatnog novinskog reportera, toliko i u urođeno praiskonsko krvožedno zlo u čovjeku (ne daj, Bože, da je u svakom!), pa bio on Turčin (Azijat ili Balkanac) ili turčin (musliman Bosanac), hriščanin ili Europejac ili pak Francuz – nosilac kulture i civilizacije na obojenim kontinentima.

ivo_andric_cuprija (Custom)

KAKO JE NASTAO NASLOV ‘’NA DRINI ĆUPRIJA’‘

.

ivo.andricNa pitanje Ljube Jandrića u svojoj knjizi Sa Ivom Andrićem 1968-1975. ”kako je nastao naslov ovog romana”, Andrić je u aprilu 1972. godine kazao. ”U pitanju je stih uzet iz jedne muslimanske narodne pesme, koja govori o zidanju višegraske ćuprije”, koja glasi Pa ti hajde gradu Višegradu, da se gradi na Drini ćuprija”. Ja sam tu pesmu kaže Andrić …čuo od starih žena iz Višegrada, a docnije sam je našao, čini mi se i kod Koste Hermana u njegovoj zbirci Narodne pesme Muhamedovaca”, Sarajevo 1888. godine. Mada je pomalo okamenjen i statičan, ovaj stih potpuno odgovara duhu našeg jezika i prikladan je za naslov”.

Ljubo Jandrić u svojoj knjizi razgovora sa Andrićem između ostalog iznosi i razgovor o jezivoj sceni nabijanja na kolac, u kojoj on pored priznanja o njenom izvoru i stvaralačkom korištenju, iznosi i vlastiti karakterističan psihopatološki odnos prema njenom prikazivanju.

‘’Da li ćete se ljutiti rekoh, da malo razgovaramo o onoj čuvenoj sceni nabijanja na kolac u romanu Na Drini ćuprija’‘. ‘’Zašto bih se zbog toga ljutio’‘ reče Andrić, pomalo začuđen mojim riječima. ‘’To je teška slika kakvu rijetko gdje nalazimo u svjetskoj književnosti’‘. ‘’Gdje ste našli motive za nju?’‘. Da reče Andrić, u pravu ste, to je težak prizor. Samo da znate, nisu pisci ti koji izmišljaju stravu i užas na ovom svijetu. Ja sam čitao Popovićevu knjigu ‘’O hajducima’‘ 1930/31, a i neke francuske pisce koji su pisali o tome’‘.

Ivo-Andric-Karikatura-1974”Jednom sam vam kazao da su postojala dva opisa nabijanja na kolac. Po savetu nekih prijatelja, među njima Aleksandra Belica, Milice Babić i još nekih, promenio sam prvi opis, i unio drugu nešto blažu verziju. Ali tada nisam mogao ni da spavam ni da jedem, pa sam ostao pri svome’‘. ‘’Vi ste sigurno čitali o tome, podsjećam Andrića, kako je mučen i nabijen na kolac Sulejman el-Halebija, atentator na generala Klebera guvernera Egipta. Da li je to imalo uticaja na vas?’‘ ‘’Čitao sam to kako da nisam čitao. A o uticajima nikada se ne treba raspitivati kod pisaca. Nije loše ugledati se, samo čovek u tome treba da ima meru i da vazda ima na umu svoj put i svoje opredeljenje. Nije nikakva sramota ugledati se na ovog ili onog pisca, na ovo ili ono delo. Gete je to priznao Ekermanu. Ali još jednom ću vam reći, treba u pravi čas osetiti kad se morate osloboditi tuđeg uticaja i sami isplivati na obalu”.

U ovom Andrićevom pričanju kako navodi Ljubo Jandrić ”…treba uočiti njegov iskaz”, ”…da su postojala dva opisa nabijanja na kolac, i da je on po savetu prijatelja koji su to teško doživljavali iz emocionalinih, moralnih i estetskih razloga, promenio prvi opis-verovatno užasniji, i uneo drugu nešto blažu verziju, ali kako kaže”, ”…tada nisam mogao ni da spavam, ni da jedem, pa sam ostao pri svome”. To po tvrdnjama Ljube Jandrića pokazuje ”…da se Andrić i sam oslobađao unutrašnjih posihopatoloških tenzija i mora, koje su bile toliko jake, da ih je mogao izraziti samo u groznoj verziji ovog čina, da bi poslije toga olakšanja mogao da spava i da jede.”

ivo-andric-2_520x320 (Custom)

”ANDRIĆ, GENIJE ILI NITKOV?”

.

images (Custom)Ne tekst, već naslov teksta na Google oglasima: ”Andrić, genije ili nitkov? – iznesite svoj stav” je izazvao burne komentare na internetu. U tekstu koji je Jusuf Ramadanović priredio za Southeast European Times  (SETimes) iz Sarajeva se između ostaloga navodi: ‘’Ivo Andrić, proslavljeni pisac romana i pripovjedaka, proveo je različita poglavlja svog života u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Uprkos vezama sa svakim od tih mjesta, stavovi prema njemu ostaju oštro podijeljeni u regionu, čak i 36 godina nakon njegove smrti.

On je bio i ostat će hvaljen, dijeljen, prisvajan i odbacivan u Bosni. Kad je 1992. godine počeo sukob, srušen je njegov spomenik u Višegradu.

Čak i sad, Zagreb nije u potpunosti odredio svoj stav po pitanju njega, a sam Andrić je bio sklon reći da ga hrvatska prijestolnica nije nikad dobro primila – vjerovatno zbog toga što se dodvoravao Beogradu. Zagreb je njegov uspjeh gledao u svjetlu njegove otvorene prosrpske orijentacije.

Beograd je vrlo rano priznao Andrićeve vrijednosti, i 1926. godine, sa 34 godine, on je postao dopisni član Srpske akademije nauka i umjetnosti. U Beogradu ponosno naglašavaju da su Andriću dali sve i odista, Andrić je bio vezan za Beograd veliki dio svog života, gdje se on danas smatra srpskim piscem.

U Sarajevu do 1992. niko nije kritizirao Andrića do rušenja njegovog spomenika. Nakon toga je uslijedio val otvorenih osuda zbog toga kako je Andrić u svojim radovima opisivao Bošnjake.

Andrić je Bosnu oslikao kao zemlju nagonske mržnje, gdje se ljudi bave idejama uništenja i samouništenja, ali je također uvijek govorio da Austrougarska carevina u Bosni predstavlja okupatora civiliziranijeg od Osmanlijske carevine, koja je Bosnom vladala nekoliko stoljeća prije toga’‘.

ivo-andric-inspiracija (Custom)

Na forumu Setimes.com na temu: ‘’Andrić, genije ili nitkov? – Iznesite svoj stav’‘, između brojnih komentara najviše pažnje skreću oni da je Andrić ‘’albanske muslimane planirao da iseli sa Kosova dok mu bosanski zaudaraju pa je zbog toga više u Beogradu nego u Bosni’‘, ‘’da je mrzitelj Bosne i Bošnjaka’‘, ‘’da je svojim nekim djelima učinio i doprinio kulturocidu koji nam se desio… ali ono što se dogodilo u Srebrenici je proizvod Andrićevog književnog djela, koje desetljećima uči naše komšije Srbe kako treba sa komšijama muslimanima…’‘, ‘’da je vanbračni sin nekog bega…’‘, ‘’da je bio mason i zato je dobio nagradu’‘, ‘’komunistički pisac…’‘, ‘’…da je uživao u luksuzu ceo život i baš ga je bilo briga za sve. Nobelova nagrada te godine je dodeljena YU jer je došao red na nju…’‘

Kada smo već kod Nobelove nagrade, prije nego izdvojim moje omiljene citate iz Andrićevih djela ostala sam dužna završiti priču o novčanom dijelu nagrade. Kao što sam već spomenula, Nobelova nagrada se sastoji iz tri dijela: Nobelove medalje, Nobelove diplome i dokumenta Skandinavske banke o novčanom iznosu Nobelove nagrade. O prva dva dijela nagrade sam nešto napisala, ali šta je zapravo Andrić učinio sa svojim novcem?

andric-foto (Custom)17. maja 1962. godine Andrić je napisao pismo Savjetu za kulturu NR Bosne i Hercegovine: ‘’Želim da obavestim Savet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade (…) Moja je želja da se ova sredstva upotrebe za unapređivanje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.’‘

Nepune tri godine kasnije, tačnije 14. aprila 1965. godine,  Andrić je poklonio i drugu polovinu novčanog iznosa Nobelove nagrade za unapređivanje bosanskohercegovačkih biblioteka. I ako je Andrić u vrijeme, kako dodjele Nobelove nagrade, tako i kasnijih godina živio u Beogradu i(li) Herceg Novom, rodnu Bosnu i Hercegovinu nije zaboravio već je novčani dio nagrade poklonio za razvoj bosanskohercegovačke kulture.

ivo-andric (3) (Custom)Priređujući ovaj tekst za časopis Avlija pročitala sam i to da je Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969-1980. prepričao svoj ”posljednji značajniji razgovor” sa Andrićem i citirao ga: “У Босни вам је сада, Добрице, оно што је покојни Калај сневао, а није као дипломата смео да изговори. У Босни побеђује Бошњаштво. Старо, а младо. И нека да Бог да моја нога више никад не крочи преко Дрине…”. (Inače , upravo je Ivo Andrić predložio Ćosića za dopisnog člana SANU 1970. godine).

Ali pročitala sam i jedan od najljepših opisa Sarajeva koji je dao nobelovac Andrić: ”Gledan ovako sa visine, taj grad nam govori svojim građevinama, baštama i ulicama koje su ispisane i nacrtane na padinama strmih bregova kao na stranicama napola otvorene knjige.” 

Pročitala sam i da je Andrić samo nekoliko dana prije nego što će biti prenijet u bolnicu (17. decembra 1974. godine), u posljednjem javnom istupanju (11. decembra 1974. godine) poslao pismo učesnicima bosanskohercegovačkog sabora kulture. Tada je  svom vjernom saputniku i hroničaru Ljubi Jandriću, izjavio: ”Kad je Bosna u pitanju, ja nikad nisam niti mogu biti odsutan. U stvari, ja se nikad od Bosne ni odvajao nisam. Ono što smatram svojim duhovnim dosegom – to je dar dobijen od Bosne. Meni je Bosna suđena, što bi se reklo.”

images (5) (Custom)A pola godine ranije, od 11. do 18. juna 1974. godine nobelovac je posljednji put boravio u Bosni i Hercegovini. Iz sarajevskog hotela Evropa 13. juna je otputovao u Mostar. U Sarajevo se vratio u nedjelju, 16. juna. Popeo se na Trebević i iznenada poželio da vidi Vrelo Bosne. Osamdesetdvogodišnji pisac je posjetio atelje slikara Ibrahima Ljubovića i sugerisao Jandriću da još jednom prošetaju ”razlivenim ulicama Baščaršije” i da se tako ”oprosti od Šehera” jer ”šta znate, možda je ovo moj posljednji boravak u Bosni”. Tako je i bilo.

A ove riječi se pripisuju akademiku Muhamedu Filipoviću: ”Andrić je svojim pisanjem uzrokovao više štete Bošnjacima nego sve vojske koje su poharale Bosnu.” Jedan drugi bošnjački intelektualac, bivši istaknuti književni kritičar Muhsin Rizvić, slaže se s tim pa kaže: ”Andrić je sebe identificirao sa svim dželatima Bosne, pišući o Bošnjacima u pežorativnom smislu. Bošnjaci u Andrićevim radovima su pokvarenjaci, izopćenici, izopačenjaci svih vrsta i negativni likovi.” Rizvić je napisao cijelu jednu knjigu, objavljenu 1995. godine, pod naslovom ”Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu”.

Negdje sam na internetu pročitala i to da danas u više od polovine teritorije Bosne i Hercegovine ni jedna biblioteka ne nosi ime Iva Andrića. Ali ne trebamo vjerovati svim informacijama koje se plasiraju na interenetu. Pogotovo ne u one za koje se nadamo da nijesu istinite!

ivo-andric (1) (Custom)

I za kraj ovog teksta kao što sam obećala, moji omiljeni citati:

”Све су Дрине овог света криве; никада се оне неће моћи потпуно исправити, али и никад не смемо престати да их исправљамо.”

”Успех је оно што човеку врат ломи.”

”Шта вреди имати много и бити нешто, кад човек не може да се ослободи страха од сиротиње, ни нискости у мислима, ни грубости у речима, ни несигурности у поступцима, кад горка и неумитна а невидљива беда прати човека у стопу, а тај лепши, бољи и мирнији живот измиче се као варљиво привиђење.”

”Доброта је у овом свету голо сироче.”

”Ток догађаја у животу не зависи од нас, никако или врло мало, али начин на који ћемо догађаје поднети зависи у доброј мери од нас самих, дакле на то треба трошити снагу и обраћати пажњу.”

”Није највећа будала онај који не умије да чита, него онај који мисли да је све оно што прочита истина.”

”Живот је стање активности које стално тежи ка смрти и примиче јој се лагано и поступно; а смрт је решење те дуге болести која се назива живот.”

”Важно је колико човек има од живота и шта у животу начини од себе, од своје средине и свога потомства.”

”Једног дана све ће бити добро, у том је наша нада.”

”Врлине једног човека ми примамо и ценимо потпуно само ако нам се указују у облику који одговара нашим схватањима и склоностима.”

”У деци се обнавља и чисти река човечанства.”

”Дуготрајно робовање и рђава управа могу толико збунити и унаказити схватање једног народа да здрав разум и прав суд у њему отанчају и ослабе, да се потпуно извитопере. Такав поремећен народ не може више да разликује не само добро од зла, него ни своју сопствену корист од очигледне штете.”

”У земљи мржње највише мрзе онога тко не умије мрзити.”

”Чудно је како је мало потребно да будемо сретни, и још чудније: како нам баш то мало недостаје.”