Redakcija Smrt Muhammedova, a.s., donijela je islamskoj zajednici dva ozbiljna problema: problem vjerskog vođe u funkciji imameta i problem političkog šefa u poslovima državne zajednice. Jedna čisto vjerska zajednica, sticajem okolnosti, dobila je obilježja države, koja je imala sve atribute državne organizacije: imala je svoju teritoriju, svoj narod i svoju vlast. Odvojiti islamsku zajednicu kao religijsku formaciju od novostvorene države odbrambenih ciljeva, niti je bilo korisno, niti moguće. Vjerovjesnikovi drugovi shvatili su da je tu tvorevinu nužno sačuvati da bi tako, u postojećim uvjetima, sačuvali i samu vjersku zajednicu. Zato je njihov jednoglasan zaključak bio da svome novom vođi povjere vođstvo ne samo u vjerskim poslovima nego i u poslovima državne zajednice. Dotle prvenstveno vjerska zajednica se pretvara u zajednicu sa isto toliko političkim koliko i vjerskim obilježjima. Njen šef, po saglasnom mišljenju drugova Božijeg poslanika, treba da bude izabran od naroda, a svoju dužnost može vršiti tek nakon što se većina naroda izjasni za njega.
Vlada četvorice halifa, posmatrana u cjelini, pripada periodu pravilnog islamskog režima, u kome su osnovna rješenja i odluke državnog karaktera donošene na propisima Kur’ana i praksi Božijeg Poslanika. Zahvaljujući ovoj dosljednosti, povećana i centralistički uređena državna zajednica, sastavljena od ranijih arapskih i osvojenih perzijskih i bizantijskih teritorija, sa različitim nacionalnim sastavom, kulturama, civilizacijama i religijskim tradicijama, mogla se održati sa dosta unutrašnjeg reda. Upravo, na ovaj period odnosi se i laskave primjedbe nekih historičara, koji konstatiraju da su se islamski osvajači, svojim načelima lične slobode i jednakosti, kao i dosljednim ostvarenjem pravičnosti, svuda pojavljivali kao oslobodioci u susjednim zemljama, koje su patile pod apsolutizmom bizantijskog i perzijskog carskog režima.
Međutim, politički gledano, ovaj period je imao ipak dvije faze od kojih je jedna (Ebu Bekr i Omer) u vremenu od 632. do 644. godine, bila ispunjena stalnim unutrašnjim i spoljnim uspjesima, a druga (Osman i Alija) u vremenu od 644. Do 661. godine bila opterećena teškim političkim trzavicama i osjetnim gubitkom ranije kompaktnosti.
Početak vlade trećeg od hulefai-rašidina (Osmana) ne zaostaje, također, za vladama njegovih prethodnika. Kasnije, međutim, dolazi do izražaja halifine slabosti. Njegova staračka popustljivost, pritisci uže rodbine i politička naivnost dopuštaju da na čelna mjesta u državi dolaze članovi njegove uže porodice, donedavno otvoreni neprijatelji Islama i njegovih zakona. Islamski svijet, posebno bliski saradnici Božijeg Poslanika, otvoreno protestiraju. To su bili i prvi ozbiljni i opravdani protesti u historiji islamske države protiv državnog rukovodstva, koje čitav razvoj društva vraća na stare arapske osnove. Opasno partijsko obračunavanje, kao nastavak neslaganja još iz predislamskog doba, dominira javnim životom ovog vremena i dovodi do anarhije, koja odnosi živote obojice halifa iz druge faze ovog perioda i prouzrokuje propast demokratskog režima. Ta partija je pokazala da se uopće ne brine da sačuva i održi novu islamsku tradiciju, posebno njene demokratske tekovine. Prekidajući sa novom demokratskom upravom, ona se sve jasnije okretala arapskoj predislamskoj tradiciji, za koju je vezana slava i bogatstvo njene porodice. Kao predstavnik ove struje došao je do izražaja naročito sirijski namjesnik Muavija, sin Ebu Sufjana, vođe antiislamske koalicije u Mekki sve do islamskog osvajanja ovog grada. Nakon smrti četvrtog halife, Muavija se jednostrano proglašava za novog halifu, a hilafetsko sjedište iz Medine premješta u Damask. Tako počinje novi period islamske države, a nasljedna monarhija zamjenjuje izbornu demokratiju.
Odlomak iz obimnijeg rada ,,POSTANAK DRŽAVE’’, Takvim 1418/19. H., 180-182. str.
