Nekada svesno navučemo duhovne zastore jer je sigurnije kada sa sobom pričaš u četiri oka. Samoća je, u isto vreme, beg od drugih i beg od sebe bivše. Možeš da položiš račune na miru, da te ne prekidaju oni koju uvek više znaju o tvojoj prošlosti od tebe samog, pa su merodavni da te prozivaju.
Sećanja su nešto poput grafita. Lakom koji se teško zida utisnuti po rubovima bića, negde na granici srca i razuma. Svi ih imaju jer nikoga ne poštede bola i radosti.
Pesnici, otvoreniji za emocije i zatvoreniji od onih koji ne žive poeziju, svojim bićem potiskuju ih, talože… Kada se tog taloga toliko nakupi da više ne može da primi nijednu novu kap, krene ta avantura prelivanja. Prave poete usmere taj tok u nešto poput poezije duše.
Mirjana Đapo je dobar smerničar misli i emocija. Tu nagomilanu ekspresiju iskustva i lirskih naplavina bića kanališe ka drugima jer se deo tereta lako deli sa onima koji to prihvataju. Njena poezija je pitka, čita se kao što prebiraš po vlastitom sluhu. Ona sa vama priča poetikom, vešto da ne osetite kako ste ukoračili u nešto što nije vaše, intimno. Dobra poezija te granice autor- publika, svakako briše, pa nije greh ako ste se i sami sakrili između redova.
“Grafiti po zastorima duše” su uređena zbirka zapisa srca i uma jer je to levo u čoveku sluga racija, i obrnuto. Na prvi pogled pesnikinja se igra svojom prošlošću, raskusurava sa naivnošću mlade žene, uživa što je postala imuna na zablude mladosti. Ono što njene stihove i lirsku prozu čini živim tkivom je što ih ne uvija u patetiku, ne boji nostalgijom. Ima se osećaj da je življa nego ta, nekada mlada, žena koja se čuvala za nadolazeće. Mirjana živi svoju emociju, prkosi unutrašnjim burama, odoleva iskušenju da olabavi jedra.
A ja već danima krpim mreže,
stežem rasparane niti snage,
komponujem novi poj slavujima,
rugam se olujama, njihovoj buci.
(Vreme i Ines)
Ova poezija će vas vratiti u mladost, ako ste se sa njom rasksurali, a mlade ljude iznenaditi temama koje su večito aktuelne, njihovoj generaciji bliske. Pesniknja ispisuje univerzalnu priču odrastanja. U njenoj pesmi “Kalendar odrastanja” sigurno ćete pronaći sebe.
Mada ženski obojena, ova poezija muškarcima je neophodna da prepoznaju psihologiju žene. Njena junakinja, verovatno ona sama, ume sa drugim polom da emotivno komunicira. Dok priča o sebi, ili univerzalno kaže mi, vidimo da baš njega formira. Uči ga kako da je poštuje, voli. I ne samo nju – svako tanano biće sa kojim želiš da sačuvaš vezu. Impresionira doza smirene erotike, razgolićene taman toliko da ne bude vulgarna.
Drugi ciklus pesama tematski je različit. Kao neko ko još uvek traži inspiraciju obraća se duhovnim učiteljima. To su pesnici, očito njeni uzori, ali tu je i ON, koji ju je hranio duhom, koga čuje u sebi i svojoj poetici. Tu je i duhovno vino, božansko piće koje sama kuša, ali nam poetikom nudi. Jedna od najimpresivnijih pesama ovoga ciklusa je Deda Solunac. Dok slika njegov fizički i karakterni portret, sa njim komunicira, traži savet, zaštitu, ima se osećaj da je tu, da je deo svih nas da nam pomogne da sačuvamo veru, dostojanstvo, ponos.
Kroz lik Dositeja koji “Sovjetima zdravog razuma” poučava, prosvećuje srpski narod, uči veri, ali i humanosti, progovara i Mirjanin stav pacifizma koji je prisutan i u drugim delima ove autorke. Na prvi pogled sebe preslišava kroz istoimenu pesmu, ali dubljim iščitavanjem ne možemo se oteti utisku da preslišava i sve nas:
Bukvar života sam se prelistava,
požutelih stranica iskustva dopisuje.
ispisuje sumnje, prava lica ilustruje
potezom ruke samokritike,
a te slike arhivira, stvara veru
da granica ne postoji između želje i moći…
poraza… uspeha.
Ovim stihovima šalje poruke da se preispitujemo, budemo prema sebi najkritičniji, ali da sačuvamo poverenje u vlastite moći i ne zaboravimo da maštamo, planiramo svoj budući, i to svetliji, dan.
Treći ciklus ispisale su MEDITACIJE. Lepota ovih refleksija je što kroz njih govore podjednako snažno srce i razum. Mada često u koliziji, sprega ova dva sveta autorici daju snagu da se održi kada pada i podigne, kada slabost jedne strane nadvlada drugu. Na prvi pogled ovi zapisi doimaju se esejistički zbog univerzalnosti tema, ali pažljivim iščitavanjem može se shvatiti da je to ipak jedno, samo pesnikinjino, iskustvo koje sledi kao nastavak grafita prvog, čisto lirskog, ciklusa.
O stilu i jeziku pesnikinje govore i njene ranije knjige. Lakoća, lepršavost je neodvojiva od poetike, a Mirjana se igra i nas i nesvesno uvodi u to kolo. Od nje naučite bar pokoji korak i život će vam biti lepši, bar podnošljiviji.
Milica Milosavljević