Iz nove knjige Mirjane Đapo ”Grafiti po zastorima duše”

Promocije

Meditacije

 

 

Volim izmaglicu, slutnju… Kada te ona ovije sve je vazdušasto, nema jasnih kontura, pravila, pa se možeš prepustiti fikciji. I u životu je slično. Stvarnost je drvo, a iluzija njegova senka. O drvo se fizički nasloniš, sjajna je podrška, oslonac umoru, a senka te natera da ga prevaziđeš. Pokaže ti da se iz života može još nešto izvući.

 

Definisane stvari umaraju. Ne dopuštaju rizik, zaustavljaju igru. Budućnost ti ponudi izazov, drvo u tebi odmah postavi pravila. Toliko grana je dovoljno, višak reži, preostale fiksiraj da ne strče…

 

Meditacija (2)

 

 

Samoća je dobrovoljno izgnanstvo samog sebe. Izgleda da su te se drugi pomalo odrekli, ne mogu da prate tvoj svet, a ti znaš da si pronašao balans, tačku ravnoteže.

 

Obožavam porodicu, jednu grupu prijatelja, ali svi oni crpe jednu količinu energije. Tu samoizolovanost dođe kao tableta preko potrebna da bi ostao miran, snažan – za nove izazove. Sve treba dozirati – druženje sa sobom, druženje sa drugima.

 

Nije lako sa sobom uspostaviti konverzaciju, unutrašnju, i to retki znaju. Toliko različitih uspomena, svaka traži da je kao knjigu prelistaš. Otvoriš albume, ili svoje ormare. Iz njih vire sećanja na radosti, ili patnju. Napraviš selekciju onoga što te je činilo ponosnom, opuštenom, zadovoljnom sobom. To prepakuješ, odvojiš od svega prošlog što ti je i ranije predstavljalo mučninu. Poželjno uz tu generalku pričati naglas, čak se i smejati, glasno.

 

Umije te ta samoća, potroši zloću koja se zbog nezadovoljstva nakupila. Onda uzmeš mobilni u ruke. Izvršiš i selekciju prijatelja. Sa nekima se nisi čuo deset godina. Možda si i sam kriv. A toliko ste bili bliski.

 

Da ga obrišem, il’ ne? Nazvaću ga!

 

–   Može li jedna kafa sa prijateljicom?

 

Sa druge strane, posle ćutanja:

 

–   Mogle bi sada. Vršila sam neke generalke, pa sam se umorila. Baš bi mi godila… I malo priče.

 

Čini mi se da sam počela esej o samoći?!