Dragan Stodić, rođen 21. 09. 1954. u Velikoj Bresnici, okrug Braničevo, Srbija. Novinar, publicista, pesnik i pisac. Od 2005. godine živi i radi u Budvi, Crna Gora.
Završio Novinarsku školu na Institutu za novinarstvo u Beogradu. Član je Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS). Objavio je preko 10000 novinskih tekstova u brojnim dnevnim listovina i časopisima. Bio je dopisnik Radio Beograda 1980-1991. godine.
Objavljene knjige: Kučkini sinovi – eseji o muško ženksim odnosima; Svatovnica 1, 2, 3, 4; Carevac – monografija; Smoljinac – monografija; RSK – BSK – Rabrovo Velika Bresnica – monografija; Doljašnica – monografija
7. Smoljinac – monografija; Humanisti posebni ljudi – reportaže o dobrovoljnim davaocima krvi iz Srbije i CG.
Nagrađivan za poeziju na festivalima u Mladenovcu i Kikindi. Piše i objavljuje i haiku pozeiju. Svoje umotvorne stihove objavljivao u književnim časopisama Braničevo, Orfej, Šumadijske metafore… kao i na brojnim elektronskim portalima. Zastupljen u desetak štampanih pesničkih monografija. Izdavač, glavni i odgovorni urednik novine o svadbama Svatovac od 1993-2002.
UBILA NAS JE TVOJA PROŠLOST
Ubila nas tvoja prošlost
I ja sam ostao živ
I ti si živa ostala
I ništa nije umrlo
Ništa se nije dogodilo
Sa zvezdama
Nebo nije proplakalo
Ubila nas je tvoja prošlost
I postelja je preživela
I zidovi su ostali beli
I devojke su požurile da te uteše
I žene su požurile da ti se osvete
I meni su cipele odvele tamo gde treba
I gde se mora
Ubila nas je tvoja prošlost
I ostala si živa
I ja sam ostao živ
I ništa nije umrlo
Jer nije ni postojalo!
ZVEZDE SU SVE DALJE, NEBO JE SVE BLIŽE
Zvezde su sve dalje
nebo je sve bliže
figure se lelujaju po ulicama
prezir je seo na tron
krivica je sahranjena
pod kačketom je visoki napom
gledam te i ne vidim te
gledam te i ne čujem te
imala sam razlog da posrnem
niz kaldrmu koju sam gradila
sada su pogledi zamućeni
sada su tvoja ramena staračka
imam sve činjenice na dlanu
poješću ih kad dođem kod tebe
da prespavam poslednju noć!
NEMAM TE NI TOLIKO
Nemam te ni toliko
Ni mrvicu
a toliko te imam
I nemam gde više da te stavim
Zaustavi oči
Ne daj im da odu
Čekanje će te pojesti do kraja
Čekanje je provalnik života
Zaustavi vrata
Nedaj im da odu
Nemaš me ni toliko
Ni ovolicko
A toliko me imaš
Da zaslužuješ da te bacim gladijatorima
U arenu
Samo je ljubavi stalo do tebe i mene!
JELENA SE ZVALA CRNA ZEMLJA
Jelena se zvala crna zemlja
Jelena se zvala bela dojka
Zvala se i ovako i onako
Na svaki način se zvala
Jelena
Nije bilo načina da se drugčije zove
Jelena se zvala vaskrnuće
Svako žensko ime bilo je njeno
I svako ime muško
Zvala se ozdravljenje
I razgolićena zvezda se zvala
Jelena
Najbolnije božje stvaranje
I sagrešenje se zvala
A zvala se i zmijsko jaje
I hromozom spasa
Nije bilo načina da se drukčije zove
Jelena
meka zemlja
rasućena i skućena
Jelena!!!
VOLIŠ NEKOG I ONDA GA VIŠE NE VOLIŠ
Voliš nekog i onda ga više ne voliš
I ne voliš ga nimalo
I vidiš da ti ne fali ni na jednom mestu
Ni u jednom krevetu
Ni na plaži
Ni za stolom ti ne fali
I ne fali ti ni na zidu slika
Ni knjiga ispod jastuka
Ni odeća nekog koga voliš
A onda ga ne voliš
I ne fali ti ni u podsvesti
I shvataš da ti mozak i dalje radi
i ne fali ti ništa
I ne odsećaš nikakav nedostatak
I primetiš da mirno spavaš
I da se mirno budiš sam
kao da nikad kraj tebe nije spavao
Taj neko koga voliš a onda je više ne voliš
I nije ti više ni žao
Što voliš nekog a onda ga više ne voliš
I ne nosiš ga više u očima
I ne ljuljaš ga više u rukama
I nema sile koja će da te primora
Da opet voliš nekog a onda da ga ne voliš
A vreme ide kud je pošao
I ti odeš kud si pošao
I znaš da ti ništa ne fali
Od onoga što bi trebalo da ti fali
Kad voliš nekog i onda ga više ne voliš
I ne voliš ga više uopšte
I čuješ da ti srce i dalje kuca
I kuca i kuca i kuca
I gledaš kako se nada sakrila u ćošak
i ne sme da proviri
i ne sme da ti da nadu
ti i nećeš da imaš nadu
nećeš da imaš ništa
više
i znaš da ti ništa više ne fali
i znaš da ljubav ima svoje miljenike
i znaš da se oni zovu zabluda
i zovu se iluzija
kad voliš nekog a onda ga više ne voliš
kad voliš nekog a onda ga više ne voliš
a onda ga više uopšte ne voliš!
SAD PIŠEM NIŠTA
Sad pišem ništa
O pticama bez krila
O deci bez uspavanki
O smrti koja nema drugo ime
Pišem ništa
A pisao sam sve
O ženama
O sobama za vođenje ljubavi
O ubijanju strasti
Pisao sam o oživljavanju mržnje
O praznini koja miriše na muški parfem
O gladnim ljubavnicima
O propalom semenu vremena
Sad pišem ništa
A to što vrišti u meni
To je već poezija!