Redakcija 
Dimna pisma moderne Pokahontas: Put kroz MAMIHLAPINATAPAI spajanje
Esej za urbanu dušu u zaboravljenom mitu
Piše: Jasmina Luboder Leković
„Ja znam da kad nisu tu – dolaziš!
Ti ne znaš da dok si tu
– odlazim“
Sehada Baždarević
Postoje knjige koje ne počinju naslovnicom, ni prvim stihom. Počinju Ognjenim jezikom kao svjedoci trenutka između dvoje koji žele nešto započeti, ali ostaju na distanci. U tom međuprostoru vječnog čekanja i neizvjesnosti leži suština Sehadine zbirke: svijet više ne traži odgovore, već mir u neizgovorenom.
U toj tišini srećemo savremenu Pokahontas, ne više heroinu između riječi i pogleda, već ženu koja svojim riječima može sve. Nema više ćuprija, ni mitova, samo soba, svjetlo lampe i govor koji pokušava da preživi. Sehadina poezija ulazi u pukotine između želje i nemoći, između govora i šutnje.
U zbirci Mamihlapinatapai moderna Pokahontas više nije posrednica između svjetova, već biće izgubljeno u svijetu u kom znakovi više ne vode nikuda. Ona se ne bori za zemlju, ni za ljubav, već za pravo da govori – čak i kad zna da je komunikacija postala samo ritual.
U zemlji između htijenja i bijega…
POSLE BAJKE
„Lubin u mreži.
Vuk u zamci.
Rob ili grob.
Htenija.
Umenija.
Smenija.
Tvoja je moć da dođeš kad hoćeš.
Tvoja je nemoć da odeš kad poželiš.
Ti pripadaš prostoru bega od sebe i od brega!”
U pjesmi „Posle bajke“ svijet više nije začaran. Dolazak više nije izbavljenje, a odlazak više nije bijeg već paradoks egzistencije.
„Lubin u mreži. Vuk u zamci. Rob ili grob.“ Tri strofe, tri udarca. Kao da neko udara štapom o pod svjetova u raspadu. Ova pjesma nije bajka, već ono što dolazi kada se svjetla pogase, kada se staza moderne Pokahontas pretvori iz mitskog puta u blato istorije. Kao savremeni haiku s nožem pod rebrima – žena je i dalje u centru priče, ali više nije princeza. Više nije posrednica između svjetova, između Džona Smita i šume. Više nije ćuprija. Ona je sada putnica. Ne pripada više nikome, pa ni sebi. Pripada „prostoru bega od sebe i od brega“.
I tu nas pjesma hvata. Jer bijeg od brijega znači bijeg od korijena. A bijeg od sebe to je bijeg od moći. Jer „tvoja je moć da dođeš kad hoćeš“, ali ta ista moć ne važi za odlazak – „tvoja je nemoć da odeš kad poželiš“. Sloboda u dolasku, zatočeništvo u odlasku. Mit u ruševinama. Ostaje samo izbor između „roba ili groba“ što nas vraća na pitanje: da li biramo da budemo zatvorenici svojih htijenja, ili sahranjeni u svojim odlukama?
U savremenom kontekstu, pjesma „Posle bаjkе“ funkcioniše kao oštra kritika romantizovane slobode. Lubin je u mreži. Vuk, simbol instinkta, moći i prijetnje – sada je uhvaćen. Dakle, ni zvijer, ni ljubav nisu više sile oslobađanja.
A onda tri riječi: „Htenija. Umenija. Smenija.“ Možda su to tri faze postbajkovitog identiteta. Početna želja, trenutak kada učimo da upravljamo svijetom oko sebe. I sve to se smjenjuje, propada ili jednostavno prestaje da važi.
Pokahontas je mit koji je pop-kultura pretvorila u melodiju vjetra, ali istorija zna da su vjetrovi često donosili oluju. „Posle bajkе“je poetski minimalizam koji u par strofa razara sve što znamo o mitu, identitetu i slobodi. To je pjesma za sve koji shvataju da bajka nije završena poljupcem, već povratkom u realnost. Sehadina zbirka raskida s mitom. Prava priča počinje poslije bajke, kad se svjetla pogase, kad svi „Džon Smitovi“ odu, a Pokahontas ostane sama sa sobom. Zbirka Mamihlapinatapai nije samo poetski rukopis, ona je dokument o slobodi koja ostaje kada riječi više ne vrijede.
U svijetu bez mitologije, bajke su samo trenuci koji se nisu uspjeli uklopiti u narativ patnje. Razbijena mitologija civilizacije prelama se kroz slike vuka, lubina i bijega koji ne oslobađa. Svijet u kome više niko ne zna da ode, iako svi znaju da dođu – jeste svijet u kom bajke više ne funkcionišu jer više nema nevinih.
Jer poslije bajke – počinje istina.
A istina, uvijek, peče kao Ognjeni jezik.
