Knjiga Dede Korkuta – spoj mudrosti i hrabrosti

KNJIGA DEDE KORKUTA, SPOJ MUDROSTI I HRABROSTI

Piše: Božidar Proročićć

Kniga Dede Korkuta (azerbejdžanski: Dədə Qorqud). Najstariji je pisani spomenik azerbejdžanske narodne književnosti (XI-XII. vijeka). Knjiga Dede Korkuta najpoznatija je među epskim pričama o Oguz Turcima. Priče nose moral i vrijednosti značajne za društveni stil života turskih naroda i njihova pretislamska vjerovanja. Mitska pripovjest knjige je dio kulturne baštine turskih zemalja prije svega Azerbejdžana potom Turske, i Turkmenistana,  Kazahstana, i u manjem stepenu Kirgistana. Epske priče Dede Korkuta neke su od najpoznatijih turskih dastana iz ukupno više od 1.000 zabilježenih epova među porodicama turskih i mongolskih jezika.

Dede Korkut je herojski dastan (legenda), poznat i kao Oghuz-nameh među turskim narodom Oghuz,  koji počinje u srednjoj Aziji, nastavlja se u Anatoliji i Iranu, a većinu svog djelovanja usredsređuje na Azerbejdžan.  Prema Vasilju Bartholdu (3. novembar 1869. – 19. avgusta 1930.) bio je  sovjetski istoričar njemačkog porijekla, koji se specijalizovao za istoriju islama i turske narode  turkologija ) „nije moguće pretpostaviti da je ovaj dastan mogao biti napisan bilo gdje, osim na Kavkazu“. Za turske narode, posebno ljude koji sebe identifikuju kao Oghuz, ono je glavno skladište etničkog identiteta, istorije, običaja i sistema vrijednosti turskih naroda tokom istorije. Sjećanje na borbu za slobodu u vrijeme kada su Oghuz Turci bili stočari narod, mada je „jasno da su priče stavljene u današnji oblik u vrijeme kada Oghuz Turci više nisu sebe smatrali Oghuzom“. Od sredine 10. vijeka, termin ,,Oghuz” je među samim Turcima postupno zamijenjen Turkom (turkmenski); ovaj proces je završen početkom 13. vijeka. Turci su bili oni Turci, uglavnom ali ne isključivo Oghuz, koji su prihvatili islam. U 14. vijeku, pleme Oghuz, ili, kako su se u ovom vremenu nazivali, turkomanski plemenci, koji su sebe nazivali Ak-koiunlu, osnovala je dinastiju koja je vladala istočnom Turskom, Azerbejdžanom, Irakom i zapadnim Iranom.

Dvanaest priča koje čine glavninu djela napisane su nakon što su Turci prešli na islam, a heroji su često predstavljeni kao dobri muslimani, dok se zlikovci nazivaju nevjernicima, ali se takođe mnogo pominje  turska pre-islamska magija. Lik Dede Korkut, tj. „Deda Korkut“, nadaleko je poznati narator koji povezuje priče zajedno, a trinaesto poglavlje knjige sastavlja izreke koje su mu pripisane. ,,Dede Korkut se u dastanama pojavljuje kao aksakal bukvalno ,,bijela brada“, poštovani stariji, savjetnik ili mudrac, rešavajući poteškoće sa kojima se suočavaju pripadnici plemena…. Među stanovništvom, poštovani aksakali su mudri i znaju kako se rešavaju problemi; među ašicima (recitatorima dastana) obično se nazivaju dede. U prošlosti je ovaj termin označavao poštovane starosne plemenske starješine, a sada se koristi u porodicama; u mnogim lokalitetima Azerbejdžana zamijenio je ata (predak ili otac).“  Istoričar Rašid-al-Din Hamadani (umro 1318.) kaže da je Dede Korkut bila stvarna osoba i živjela je 295 godina; da se pojavio u vreme vladara Oghuza Inal Sir Iavkui Khana, koga je poslao kao ambasadora Poslaniku; da je postao musliman; da je davao savjete Velikom hanu Oghuzu, prisustvovao izboru Velikog Hana i djeci davao imena.

Priče govore o ratnicima i bitkama i vjerovatno su utemeljene u sukobima između Oghuza i Pečenka i Kipčaka. Mnogi elementi priče poznati su onima koji su upućeni u zapadnu književnu tradiciju. Na primjer, priča o čudovištu zvanom ,,Budne oči“ Tepegoz dovoljno podsjeća na susret sa Kiklopima u Homerovoj Odiseji, za koji se vjeruje da je nastala pod uticajem grčkog epa ili da ima jedan zajednički drevni anatonski korijen. U knjizi se takođe detaljno opisuju različite sportske aktivnosti drevnih turskih naroda: ,,Dede Korkut (1000–1300) jasno se odnosi na određene fizičke aktivnosti i igre. U opisu Dede Korkut, atletske vještine Turaka, muškaraca i žena, opisano je da su ,,prvorazredni“, posebno u jahanju, streličarstvu, trčanju, rvanju i polou, koji se smatraju turskim nacionalnim sportom.

Izbor iz priča ,,Dede Korkuta“ sa prevodom predstavićemo bogato književno djelo i baštinu Azerbejdžana.

1. Bogač han sin Dirse hana: priča priču o čudesnom rođenju Bogač hana, kako je odrastao u moćnog ratnika i zaradio prinčevstvo, kako su ga njegovi ratnici prevarili u kod Dirse hana pokušavajući ga ubiti, kako njegova majka (neimenovana) spasila mu je život i kako je spasio oca od izdajničkih ratnika; Korkut stiže na proslavu i stvara priču;
2. Kako je kuća Salur Kazan bila opljačkana: govori o tome kako je nevernik (tj. nemusliman) gruzijski kralj Šokli pretresao tabor Salur Kazan dok su Kazan i njegovi plemići lovili, kako su se Kazan i herojski pastir Karajuk udružili da bi pronašli Šokli, kako je Kazanova supruga Burla hatun i sin Uruz pokazali su se brzog razmišljanja i junaštva u zatočeništvu, i kako su Kazanini ljudi došli da pomognu Kazanu da pobedi Šokli;
3. Bamsi Beirek iz sive konje: govori kako se mladi sin princa Bej Bureja dokazao kao vrijedan i stekao ime Bamsi Beirek, kako je osvojio ruku djevojke Čiček protiv otpora njenog brata Ludog Karčara, kako ga je kidnapovao kralj Šokli muškarci i pomažu zarobljenicima 16 godina, i kako je pobjegao čuvši da je djevojka Čiček data drugom muškarcu i kako je vratio; Korkut se pojavljuje kao glumac u priči, dajući mu ime Beirek i kasnije mu pomaže da nadmaši Ludog Karčara;
4. Kako je princ Uruz, sin princa Kazana, bio zarobljen: govori kako je Salur Kazan shvatio da je njegovom sinu Uruzu bilo šesnaest godina, ali nikada nije vidjeo bitku, kako su Kazan i Uruz napali nevjernici dok su bili u lovu, kako je Uruz ušao u sukob i odveden je u zarobljeništvu, kako je reagovala majka Burla shvativši da joj je sin u opasnosti, kako je Kazan pronašla nevjernike i kako ga je Uruz molio da pobjegne, i kako su Burla i Kazanini ljudi stigli i pomogli Kazanu da spasi Uruz; ova priča pominje tri nevjerna kralja: Šokli, Kara Tuken i Bughačuka, koji je obezglavljen;
5. Divlji Dumrul, sin Dukha Koja: govori kako je Divlji Dumrul uvrijedio Allaha izazivajući Azraela, kako je Dumrul shvatio svoju grešku i našao naklonost Allahu pod uslovom da neko pristane da umre umjesto njega, kako su Dumrulovi roditelji odbili da umru na mjestu, ali njegova supruga se složila , kako je Dumrul tražio od Allaha da poštedi svoju ženu i kako im je Allah odobrio 140 godina; Korkut zapovjeda da bardi ovu priču zadrže u životu;
6. Han Turali Sin Kanli Koja: priča kako je Han Turali pobjedio srce i ruku nevjernice princeze Saljan iz Trebizonda tako što je golim rukama pobijedio bika, lava i kamilu, kako se princezin otac predomislio i poslao 600 ratnika da ubiju njega i kako je princeza pomogla Han Turali da pobijedi muškarce svog oca; Korkut se u priči također pojavljuje kao pripovjedač na vjenčanju;
7. igenek Sin Kazilika Koja: govori kako je Kazilika Koja zarobio nevjerni kralj Direk Aršuvan dok je pokušao izvršiti napad na dvorac Duzmurd na Crnom moru, kako mu je bilo 16 godina, kako je njegov sin Iigenek odrastao ne znajući da mu je otac zarobljen , kako je Iigenek saznao da je njegov otac živ i tražio dozvolu od Baiindira Kana da ga spasi i kako je Igenek pobijedio kralja Direka nakon što su Baiindirovi drugi ljudi iznevjerili; Korkut se pojavljuje na proslavi;
8. Kako je Basat ubio ,,Budne (velike) oči” (čudovište): govori kako je Basata odgajala lavica i kako su ,,Budne oči” rođene od ljudskog oca i peri-majke, kako su dva dječaka odgajana kao braća, kako je ,,Budne oči” terorisala Oghusa zahtevajući mu neprestano pružaju mladiće i ovce da ih jede, kako je jedna od majki iz Oghusa Basat ubijedila da se bori protiv ,,Budnih očiju” i kako je Basat pobijedio ,,Budne oči” u borbi koja se u Pojedinosti uveliko pozajmila iz priče o Polifemu; Korkut igra ulogu u ovoj priči o posredniku između ,,Budnih oči” i Oghuz-a;
9. Emren sin Begil: pripovijeda kako Begil postaje upravnik Georgije za Baiindira Hana, ali je u iskušenju da se pobuni nakon što ga je Han oteo. Kako lomi nogu nakon što je bačen s konja dok je lovio; kako Šokli saznaje za njegovu povredu i pokušava da ga napadne; kako Begilov sin Emren uzima svoj oklop i vodi Begilove ljude da ga brane; kako Bog odgovara na Emrenovu molitvu za snagu i kako Emren dobija Šokli da pređe na islam; kako se Begil i Baiindir Han pomiruju;
10. Segrek sin Ušun Koja: govori kako je starijeg sina Ušuna Koja, Egreka, Crni kralj zarobio kod Julfe i bačio u tamnicu kule Alinja; kako je mlađi sin Ušun Koja, Segrek, odrastao ne znajući za zarobljeništvo svog brata, dok ga neki dječaci ne primećuju; kako su Ušon Koja i njegova supruga pokušali da spriječe Segreka da pronađe Egreka tako što se udala za njega; kako je Segrek odbio da bude sa svojom ženom dok nije saznao sudbinu svog brata; kako Segrek pronalazi put do dvorca Crnog kralja i odbačuj nekoliko napada ljudi Crnog kralja, ali na kraju ih nadvlada sam; kako Crni kralj obećava da će pustiti Egreka ako će se pobrinuti za ovog misterioznog napadača; kako se Egrek i Segrek prepoznaju, pobeđuju ljude Crnog kralja i vraćaju se kući;
11. Kako je Salur Kazan zatvoren i kako ga je njegov sin Uruz oslobodio: govori kako je Salur Kazan zarobljen u dvorcu Tomanin u Trebizondu; kako je ismijavao nevjernike i odbio da ih pohvali; kako je njegov sin Uruz odrastao neznajući za svog oca i kako je saznao za očevu zatvorsku kaznu; kako je Uruz vodio vojsku plemića da spasi Salur Kazan; kako su napali Ajasofiju u Trebizondu; kako je Salur poslan da zaštiti dvorac od napadača, ali saznao je ko su ali ih nije ubio; kako su se on i njegov sin ponovo ujedinili, kako su napali nevjernike i kako su se vratili kući;
12. Kako se protjerani Oghuz pobunio protiv vladajućeg Oghusa i kako je umro Beirek: Kako se protjerani Oghuz pobunio protiv Kazan Hana, nakon što je osetio da ih je unaprijedio u korist vladajućeg Oghusa; kako Kazanin ujak Uruz, predvodeći pobunjenike, pokušava navesti svog zeta Beireka da se pridruži pobuni i kako ubija Beireka zbog odbijanja; kako se Beirek odvodi kući, gdje poziva Kazan da mu se osveti; kako Kazan i njegove snage poražavaju Uruz, nakon čega se preživeli pobunjenici predaju i pomiruju sa Kazanom;
13. Mudrosti Dede Korkuta

Od početka 18. vijeka, knjiga ,,Dede Korkut” prevedena je na francuski, engleski, ruski i mađarski. Međutim, tek kada je privukla pažnju H.F. Von Dieza, koji je 1815. objavio djelimični njemački prevod Dede Korkut, na osnovu rukopisa koji je pronađen u Kraljevskoj biblioteci u Drezdenu, knjigae Dede Korkut postala široko poznata na Zapadu. Jedan drugi rukopis Dede Korkut otkrio je 1950. godine Ettore Rossi u vatikanskoj biblioteci. Sve dok Dede Korkut nije prenesena na papir, događaji koji su tamo prikazani opstali su u usmenoj tradiciji, bar iz 9. i 10. vijeka. Poglavlje „Bamsi Beirek“ Dede Korkut gotovo je doslovno sačuvalo neizmjerno popularni centralnoazijski dastan Alpamish, datira još iz ranijeg vremena. Priče su pisane u prozi, ali obrađene pjesničkim odlomcima. Nedavna istraživanja turskih i turkmenskih učenjaka otkrila su da turkmenska varijanta Knjige Dede Korkut sadrži šesnaest priča koje su prepisane i objavljene 1998 godine.

Rad je nastao kao niz epova usmeno ispričanih i prenijtih generacijama prije objavljivanja u obliku knjige. Postoje brojne verzije sakupljenih priča. Smatra se da su prve verzije bile u prirodnom stihu, jer je turski aglutinativni jezik, ali da su se postepeno transformisale u kombinacije stiha i proze, jer su islamski elementi vremenom uticali na narativ. Za prve pisane primjerke predloženi su različiti datumi. Džefri Levis 1920-2008 (profesor turskog jezika i književnosti na Oksfordu) datira ga prilično rano u 15. vijeku, sa dva sloja teksta: supstrat starijih usmenih predanja vezanih za sukobe Oghusa i Pačekasa i Kipčikasa spoljašnji priručnik reference na kampanje iz 14. vijeka Konfederacija Akkojunlu. Cemal Kafadar( profesor turskih studija na univerzitetu u Hrvardu i jedan od najboljih ponavaoca turkologije) Rad je nastao kao niz epova usmeno ispričanih i prenetih generacijama pre objavljivanja u obliku knjige. Postoje brojne verzije sakupljenih priča. Smatra se da su prve verzije bile u prirodnom stihu, jer je turski aglutinativni jezik, ali da su se postepeno transformisale u kombinacije stiha i proze, jer su islamski elementi vremenom uticali na narativ. Za prve pisane primerke predloženi su različiti datumi. Džefri Levis datira ga prilično rano u 15. vek,  sa dva sloja teksta: supstrat starijih usmenih predaja vezanih za sukobe Oghusa i Pecheneksa i Kipchaksa i spoljašnji priručnik reference na kampanje iz 14. veka Konfederacija Akkojunlu. Cemal Kafadar slaže se da to nije bilo prije 15. vijeka, budući da „autor ruši akkoiunlu i osmanske vladare“.Međutim, u svojoj istoriji Otomanskog carstva Stanford Jai Shav (1977) datira ga u 14. vijeku. Profesor Majkla E. Meeker ( svjetski priznati antropolog i istraživač) raspravlja se o dva datuma rekavši da verzije priča koje danas imamo potiču od narodnih priča i pesama ne pre 13. veka i da su zapisane najkasnije početkom 15. vek. Barem jedna od priča (Poglavlje 8) pisana je postojala početkom 14. vijeka, iz neobjavljene arapske istorije, Davadarijev Durar al-Tijan, koji je u Egiptu napisan između 1309. i 1340. Do preciznog određivanja nije moguće doći zbog nomadskog načina života ranog turskog naroda, u kojem su epovi poput ,,Dede Korkut” prelazili iz generacije u generaciju u usmenom obliku. Ovo se posebno odnosi na epsku knjigu poput ove, koja je proizvod dugog niza pripovjedača, od kojih je svako mogao da napravi izmjene i dopune, sve do dva pisca iz 16. vijeka koji su autor najstarijih postojećih rukopisa. Većina naučnika drevnih turskih epa i narodnih priča, poput rusko-sovjetskog akademika Vasilija Bartolda i britanskog naučnika Džefrija Levisa, veruju da tekst ,,Dede Korkut”, „pokazuje brojne karakteristike karakteristične za azerbejdžanski, turski dijalekt Azerbejdžana.“

Većina turskih naroda i zemalja opisanih u knjizi ,,Dede Korkut” bili su dio Sovjetskog Saveza od 1920. do 1991. godine, pa je zbog toga većina istraživanja i interesovanja nastala. Stav prema Knjizi ,,Dede Korkut” i drugim dastanama povezanim sa turskim narodima u početku je bio neutralan. Turski istoričar Hasan Bulent Paksoi tvrdi da je nakon što je Staljin učvrstio svoje ovlasti u SSSR-u, a posebno početkom 1950-ih, čvrsto uspostavljen tabu o turkologiji. Primijetio je da je prvo rusko izdanje knjige ,,Dede Korkut”, azerbejdžanskih akademika Hamida Araslija i M.G. Tahmasiba, zasnovano na Bartholdovom prijevodu iz 1920-ih, objavljeno ograničeno tek 1939. i ponovo 1950. On tvrdi, ,,turski učenjaci i literati (koji su pokrenuli ista pitanja) izgubljeni su zbog staljinističkih likvidacija” ili  ,,ideološkog napada ”koji su izvršeni na svim dastansama u periodu 1950–52. “ Prema Paksoiu, tabu tema ranih pedesetih bile su izražene i u „Suđenju Alpamiši“ (1952–1957), kada je „sve dastane u Centralnoj Aziji zvanično osudio sovjetski državni aparat.“  Sovjetske vlasti kritikovale su ,,Dede Korkut zbog promovisanja buržoaskog nacionalizma. U govoru iz 1951. godine održanom na 18. kongresu Azerbejdžanske komunističke partije, azerbejdžanski komunistički lider Mir Jafar Baghirov založio se za brisanje epa iz azerbejdžanske literature, nazivajući ga ,,štetnom “ i ,,antipopularnom knjigom“ koja je ,,istrebljena otrovom nacionalizma“ , uglavnom protiv gruzijskih i jermenskih bratskih naroda. “ Ipak, objavljivanje dastana nije u potpunosti prestalo u tom periodu, jer su Alpamishova izdanja objavljena 1957, 1958 i 1961, kao što su bila 1939, 1941 i 1949;  unos o dastanama u drugom izdanju Velike sovjetske enciklopedije (svezak 13, 1952) takođe ne sadrži nijednu ,,osudu“. Uprkos liberalizaciji političke klime nakon što je Nikita Hruščov u februaru 1956. godine demontirao staljinizam, isto izdanje knjige ,,Dede Korkut“  „Barthold“ ponovo je objavljeno tek 1962. i 1977. Problemi su se nastavljali sve do perestrojke, kada je poslednje cjelokupno izdanje na azerbejdžanskom jeziku poslat za objavljivanje 11. jula 1985., ali je dozvolu za štampanje dobilo tek 2. februara 1988. godine. Godine 1998. Azerbejdžan i UNESCO su nominovali, a 2000. proslavili ,,hiljadu tristotu godišnjicu epske azerbejdžanske legende Kitab-i Dede Korkud“Generalni direktor UNESCO-a 2000. godine napomenuo je: ,,Epici – a posebno mislim na narod turskog jezika koji se pripisuje ,,Dede Korkut“ , ovjekovječen usmenom tradicijom do 15. vijeka prije nego što je zapisan.“. su vektori istorijskih, geografskih, političkih, društvenih, jezičkih i književnih referenci naroda sa čijom se istorijom odnose. Iako su mnogi od ovih epova već zabilježeni, usmene i gesturalne vještine pripovjedača  koji ih održavaju u životu takođe bi trebalo da se besmrtno ovjekoveče bez odlaganja. Stvar je hitna. ,,Od 1956. godine, UNESCO obiljeležava istorijske događaje i godišnjice uglednih ličnosti koje su proslavile države članice i pridružene članice, kako bi im dao svjetski značaj.  Azerbejdžan je najavio ,,Kitab-i Dede Korkud“ kao svoju prvu ,,Proslavu godišnjica“ 1998.  Narodna banka Azerbejdžana je 1999. godine kovala zlatne i srebrne komemorativne kovanice za 1.300. godišnjicu epa.  Epska kultura, narodne priče i muzika Dede Korkud uvrštene su na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a u novembru 2018.