Ksenija Kušec: Trenutak za požar

Na vijestima govore da je neka tvornica izgorjela u požaru. I da se to dogodilo u nezgodnom trenutku. Pitam se kada trenutak za požar može biti zgodan. Više ne čujem spikere s radija jer puštam vodu. Dok se tuširam, koristim priliku za plakanje. Tako je najbolje. Voda curi po meni i iz mene, a poslije još imam vremena za dolaženje k sebi i maskiranje podbuhlih podočnjaka.

Za kraj, još i Visine kapi koje uklanjanju crvenilo u očima.

Već sam prestala razmišljati zašto plačem, to mi je postao jutarnji ritual. Za suze imam bezbroj razloga, a najvažniji je vrijeme koje prolazi bez vas. Smirujem se i guram si u glavu činjenice. Nisi jedina, ostavio te pa šta? Gledam tu svoju jadnu i izmučenu dvojnicu u ogledalu, ali ona je jednako očajna kao i ja. Nikako da progovori ili udijeli neki savjet kao u filmovima nekim, ili pričama.

Svoj si život očistio od mene, dezinficirao, pošpricao lizolom, da ne ostane nikakav forenzički trag. Ostala sam gola i sama, kao drvo u pustinji. Neki dan prolazim ulicom gdje je škola. Pričekam veliki odmor i vidim našu kćer. Lijepa je, pametna, nosi onu tuniku koju smo zajedno šile, zapravo ukrasile raznobojnim gumbima. Vidim da nije neka luda pubertetska koza, nego divna mlada cura, maturantica. Ne smijem joj blizu. Ne bliže od 200 metara, tu si udaljenost uspio dobiti na sudu kad si rekao sve ono u što su povjerovali. Što si im rekao, dao, obećao? Kako je to ona uspjela progutati? Ostajem još malo, djeca se razilaze jer upravo zvoni. Dvorište je prazno, opet će doći. Idem pred vrtić. Tamo ne moram čekati odmor, djeca se igraju u pijesku, voze plastične autiće, ljuljaju se na ljuljačkama. Tražim svoje malo zlato, moju prgavu curicu. I kod nje udaljenost mora biti ista. To je toliko daleko da dijete niti ne može prepoznati mamu. Evo je, smiješna mala, ista je kao ja, dugi nos već s četiri godine, bademaste oči, istureni zubi, kvrgava koljena. Čak i zabacuje noge kao ja.

Najednom, ugleda me i kao da vidi babu-rogu. Počinje vikati, bježi prema teti i pokazuje u mojem smjeru. Bolje da odem. Malom djetetu lako je napričati laži, sigurno si joj  rekao da sam zaražena i zla. Nisam baš sigurna kako je velika cura to progutala. Ništa, idem na novi posao, jer stari je bio naš zajednički. Kad si odlučio da je kraj, dao si mi otkaz. Na burzi su me bijelo gledali. Rekli su, pa vi ste doktorica, svi znaju za vas, lako ćete naći posao, ovo vam je privremeno. Nisu računali na tvoje telefonske pozive i na izmišljene priče o upropaštenim i uništenim životima. Čak si rekao da sam ubila nekoliko pacijenata, prepisavši im krivi lijek. I tako, uz medijsku potporu, jer ti si stalno gost u emisijama o zdravlju gdje daješ savjete o zdravoj koži, prehrani i tijelu, nemam te šanse demantirati. Svaki poslodavac, ako me odmah ne prepozna, kad čuje ime odmah se sjeti i kaže da zapravo nema potrebe za liječnikom mojeg profila. Zato sad idem u kafić na posao. Ovaj šef još nije čuo za tebe.

Dok hodam, vidim Anabel, Igorovu ženu. Prolazi kraj mene i gleda u pod. Zanimljivo bi bilo čuti njihove istine. Nezgodno je što je kafić mjesto u centru grada, pa svi moji ili ako hoćeš, naši prijatelji, dođu kad-tad sjesti. Nakon takvih posluživanja uvijek mi bude loše cijeli dan. Čim dođem do njih, zašute, a ponekad, kad shvate tko će im donijeti kavu, samo odu. Za sada moj šef to ne vidi, ali pitanje je vremena i glasina.

Maknuo si me iz svog života, izrezao kao madež za kojeg se čovjek boji da nije zloćudni melanom. Na mojem mjestu sad je čista, mlada koža. Doslovno.

Nemam niti album s fotografijama. Možda je to dobro, jer bih ga stalno listala i još više tugovala, pa bih se trebala tuširati više puta dnevno. Ovako, u praznom iznajmljenom stanu, samo s madracem na podu, imam šanse da se izvučem. Ništa me ne podsjeća na vas.

U kafiću sjedi kćer jednog našeg poznanika. Sigurna sam da ne čeka moju kćer, jer ona zna gdje radim i nikad ne dolazi. Da pustim kolegu konobara ili da ja odem? Kolega kaže neka idem ja. Nevoljko odem do stola, pitam izvolite, što ćete popiti? Mala kaže makijato i pelin. Pelin? Nije još punoljetna, šta sad da radim? Da joj kao poznata osoba, nekadašnja prijateljica njezine mame kažem da ne može to naručiti, ili da se pravim glupa i nepoznata? Odem do šanka i kažem za problem. Ne cijeli, samo alkoholni problem. Spase me kolege koji odu do nje i kažu da ne može, da su kazne velike, ako ima osobnu i dokaže da je punoljetna, onda može. Leđima sam okrenuta, ali vidim je u staklu. Mrzeći me, gledajući samo u mene, eksplozivno ode. Još jedna priča za sve njih tamo. Priča po priča i smrt u ovom gradu za mene.

Tako prolaze dani, ponekad ostajem prekovremeno, jer što će mi vrijeme? Više ga ne dijelim s vama, za to postoji druga osoba. Puno mlađa i ljepša. Bolje mi je tu, jer ljudi proizvode žamor koji mi paše, misli mi se zbog te graje ne roje.

Ponoć je, zadnji gosti odlaze, ja ostajem sve pospremiti, šef je zadovoljan. Pitanje dokle. Kad sazna, odmah će me otpustiti jer zbog mene gubi goste. Sipi topla kišica i namjerno idem kroz našu nekadašnju ulicu. Volim pogledati u svoje bivše prozore, da vidim gori li svjetlo, u čijoj sobi, miču li se sjene, čija je koja.

I moja stara navika je bila da šetam našeg psa Čupka, najkasnije što se može. To je ostalo od vremena kad je bio štene pa smo htjeli skratiti noć, da mu bude lakše izdržati do jutra da se ne popiški. Vidim tebe, pušiš, u ruci ti je lajna, ali psa nema, valjda nekud šeće, istražuje. Odjednom, vlažna njuška me udari posred lica, to je on, Čupko, prepoznao me i zaletio se. Liže mi lice, maše repom, voli me, smije se. Ne mogu odoljeti, fali mi taj dodir, makar bio i od psa. Stišćem ga, grlim, ljubim, on me slini.

Čujem fićuk, izvikuješ njegovo ime nervozno, ali srećom ne vidiš me. Ne znam jesi li dobio zabranu od 200 metara i za psa, ali ne bih voljela da mi to dokazuješ. Odgurujem Čupka, bježim dalje, što dalje.

Ulazim u svoj stan i opet poplava, ne mogu se suzdržati, važno je samo da imam kapi za oči. To je jako važno, da nitko ne vidi, ni ova u ogledalu ne smije.

Ujutro se spremam za posao, izlazim iz stana. U trku prema tramvaju kupujem novine od uličnog prodavača. Dok se truckam, čitam naslove. Jedan me zaledi. Požar u mojoj ulici, izgorjela je moja kuća, dvoje mrtvih, dvoje opečeno, ali stabilno. Koje dvoje mrtvih, koje dvoje?! Ukočenog daha, vrućeg jezika utrčavam u bolnicu. Koje dvoje je tu?

Kad saznam, odahnem.

Vijest o požaru čita još mnogo ljudi. U tramvajima, na poslovima, u stanovima dok piju jutarnju kavu. Što misle?  Da je bio nezgodan trenutak za požar?

Meni je zgodan, izgorjelo je sve što je trebalo.

Ksenija Kušec rođena je u Zagrebu, gdje i dalje živi i radi.

Do sada je objavila knjigu Priče iz Sunčeva sustava (2010. Profil, Zagreb), zbirku priča Reci mi sve (CeKaPe, Zagreb, 2013) i dječji roman Janko i stroj za vrijeme (HDKDM, Zagreb, 2013.)

Objavila je i dvadesetak priča u zbornicima, zajedničkim zbirkama i portalima koji su imali natječaje. Dobila je drugu nagradu natječaja Nađi uru za literaturu i prvu na natječaju Književnog kruga karlovac, 2011.

Upravo piše roman pod budnim okom urednika Ludwiga Bauera.