Abid Jarić: Vilin konjic

 „Nije ovo više za mene“, piskutljivo izgovori Stampi a da nije bio ni svjestan da se u tom trenutku mimoilazio s nepoznatim čovjekom koji je tek izišao iz autobusa.

Već se smrkavalo i njegova kožna torba obješena preko ramena bila je  gotovo prazna. Rasprodao je svu dnevnu štampu. Ostalo je  samo još nekoliko primjeraka  sedmičnih novina. Desna noga, znatno kraća od lijeve, jako ga je boljela. Jedva je čekao da prođe i ovaj dan, da dođe kući, ugrije vodu pa da u lavor stavi nekoliko kašika soli i u njega potopi svoje oboljele noge.

„Sve je za čovjeka, prijatelju, sve. Ne daj bože deverati šta se može izdeverati“, i nehotice uzvrati mu nepoznati prolaznik.

Jasen Dženić je tek stigao u ovaj grad. Ne u namjeri da tu i ostane, nego da odmori jedan dan pa da produži. Kamo, ni sam nije znao. Autobus kojim je došao još nije ni napustio peron kad je Jasen na samom izlazu susreo Stampija.

Kao da nije čuo riječi nepoznatog čovjeka, Stampi produži nekoliko koraka, a onda naglo zastade, kao da se odjednom sjetio nečega što mu je jako važno, okrenu se i glasno povika:

„Deverati, izdeverati, kakav je to život u kojem se kao u loncu vare samo te dvije riječi, prijatelju?“

„Nisam rekao da je dobar “, reče Jasen i tužno se nasmiješi ovom umornom čovjeku s crnom tašnom na ramenu koji je jedva stajao na nogama.

„Reklo bi se, ti si novi u našem gradu. Kamo si krenuo, imaš li rodbine, prijatelja?“, htjede Stampi stupiti u razgovor.

„Ovakvi kao što sam ja svugdje su i domaći i stranci. Nemam rodbine ni prijatelja, ali što je još gore nemam ni svoga grada“, prihvati razgovor Jasen.

„Poslije svega što nam se dogodilo, to što nemaš svoga grada nije nimalo čudno. Ima nas dosta koji smo u svom gradu stranci. To je još gore. A što nemaš prijatelja i rodbine, to je malo nezgodno. Nego, da znaš, naš grad je kao stvoren za takve kao što si ti. U njemu ne možeš ništa dobiti, ali ni izgubiti.

„Na dobitak i ne mislim. Ako me nešto žulja onda  je to ono što sam izgubio.“

„Ne znam šta si izgubio, ali sve što se jedannput izgubi teško je naći. Ako slučajno štogod i nađamo onda to sigurno nije ono za čim smo i noge i dušu polomili.“

Svidio se Jasenu ovaj čovjek, ali dalje pričati o izgubljenom i nađenom, posebno sa onim kojeg prvi put vidiš, nije, baš, bila Jasenova osobina. Zato brzo upita.

„Trebam krevet za jednu noć?“

„U blizini je hotel, ali po tebi sudeći ne bih rekao da ti se ta otmjenost dopada“, pokuša se našaliti Stampi. „Imaš i drugu mogućnost. Moja tetka izdaje jedan sobičak, pa ako ti se svidi, bujrum. Bit ćemo najbliže komšije. Ja spavam u susjednoj sobi.“

I tako započe poznanstvo između Jasena Dženića i Sulje, zvanog Stampi, uličnog prodavača novina.

*   *   *

Prvih dana izazivao je radoznalost malomještana. Svi su mu se nastojali približiti, upitati ga nešto, ponuditi mu uslugu, saznati nešto više o njemu. Sa svima je razgovarao na isti način. Kratko i pristojno. Iz njegovih odgovora ništa se nije moglo saznati. Ni odakle je, ni koga ima, ni zašto se odlučio ostati u ovom gradu kad su i mnogi koji su morali biti u njemu jedva čekali da ga napuste. Na kraju takvih razgovora obavezno bi dodavao: Dobar si ti čovjek. Samo, ne dao ti bog da tražiš ono što ne možeš naći.

I ne htijući, Jasen Dženić  ubrzo postade tema malomještanskih razgovora.

Cica, frizerka je u svom salonu pričala poštarki Koli ono što je čula od drugih, ali nije željela da se ta priča širi dalje, posebno ne iz njenog salona.

„E, pa i ja sam tako nešto naslućivala“, jedva su se micale Koline usne u krajnjoj diskreciji „nekako je poseban. Puno je drugačiji od naših ljudi. Ima, pristojne manire, pokreti su mu mehki i gospodski. Vidi se da je nekad bio nešto.“

„Glumac pa da završi u ovoj našoj jazbini. Šta žena može sve učiniti od muškarca. Hajde što je ona otišla. To se može i razumjeti. Svidio joj se mlađi, pa eto, nije prvi put. Ali da mu i dijete odvede, to je previše“.

„A muškarci su baš slabići. Ne može se rakijom muka utopiti. Ako je već ona otišla, pa šta: jedna se otegla, druga se protegla. A gledaj šta je sebi učinio. Propio se, izgubio posao i evo ga sad petsto kilometara daleko od svog grada.“

„Od Lučke Banje do ove naše čaršije nema ni dvjesto pedest kilometara, a kamo li petsto.“

„To sam ja samo tako rekla, znam koliko ima kilometara. Ja sam tamo imala tetku i dvaput sam prije ovog rata kod nje bila.“

Pošto je šišanje bilo završeno, Kola je obećala navratiti kod Cice čim nešto više sazna.

A te noći  Jasen Dženić je opet napisao  pismo i stavio ga u kovertu na kojoj je već bila naznačena adresa: Latica Dženić, ulica Bijelih latica, Latinčac. Dugo je držao pismo u rukama koje su drhtale. Da je neko u tom trenutku promatrao ovog čovjeka koji je sjedio pri slaboj svjetlosti u sobičku u kojem se njegov visoki stas jedva mogao uspraviti,  u njemu ne bi prepoznao ništa od one dostojanstvenosti u držanju koja je bila predmet divljenja malomještana. Poguren, glave uvučene u ramena odavao je dojam čovjeka koji se nečega plaši. Oči su suzile, a pogled je zurio u prazno. Prsa su se jako nadimala a iz usta se otkidao uzdah, jedan za drugim. Zatim se podigao, odteturao do drvenog ormarića, iz njega izvadio veliku kartonsku kutiju i u nju pažljivo položio pismo među desetine drugih. Vukući noge koje su klecale pod nevidljivim teretom, legao je na krevet. Zora ga je dočekala budnog. Kad se oko podneva probudio, osjetio je po licu i rukama neke sitne krhotine od stakla. Pogledao je gore. Sijalice nije bilo.

Cijelo poslijepodne opet je proveo  na obali rijeke. Nije gledao, nije slušao. Mislio je samo o jednom. Tako ga je zatekla i noć.

*   *   *

Stampija je viđao kad bi im se putevi ukrstili. Stampi se, u međuvremenu, potpuno predao osjećaju da je sve besmisleno što bi čovjek napravio od svoga života, jer ništa od toga nije u čovjekovoj volji. Noge su ga jako boljele, a on je i dalje morao ophoditi grad nekoliko puta dnevno, da bi prodao onoliko novina koliko bi mu zarađeni procenat mogao osigurati da sutra neće biti gladan. Dan prije nego će se ono dogoditi  na rijeci, susreli su se posljednji put. Začudo, Stampi je ovoga puta bio  spreman i na šalu.

„Jasene, ja te nikad ne upitah nađe li ti za ove tri godine ono zbog čega si došao u ovaj grad?“

„Ja to, moj Suljo, ne mogu naći.“ (Nikada ga  Jasen  nije zvao njegovim nadimkom. Osjećao je da bi to Sulju duboko povrijedilo. A to nije htio.) „ Ja živim s tim i jedina mi je nada da ću do kraja  života tražiti ono što ne mogu naći.“

„Da ne znam ko si, pomislio bih da pred sobom imam nekog filozofa kojeg je život toliko isfolirao da sad skupa pretaču iz šupljeg u prazno. Kako te može radovati ono što u sebi ne nosi radost. A tražiti što ne možeš naći nije samo uzaludno, nego je besmisleno.“

„Ja u ovoj svojoj potrazi i ne tražim smisao, trebaš me razumjeti. Da prosto kažem, u tom traženju ja  pokušavam naći sebe.“

„Tako se ne traži, bar ja mislim. Vidiš mene, ja sam, jednostavno, odustao od svega pa i od tražnja. Niti se čemu nadam niti vjerujem da mi se tako što bilo kada može desiti. Ja sam čovjek bez nade, ali sam i bez patnje. Ja sam se dobrovoljno odrekao te zablude da bih mogao živjeti ovaj pasji život.“

Noge su ga  očigledno jako boljela pa se Jasenu učini da je vidio kako nešto vodnjikavo zaiskri u njegovim očima.

„Ne mislim na ovu patnju koju mi zadaju moje bolesne noge“, nastavio je govortiti, ali tišim glasom tako da se  Jasen morao dobro zagledati u njegove usne.  „Mislim na onu koja je gora od svake druge bolesti.  To ti je ono kad čovjek vehne, a nijedan mu doktor ne može pomoći. Na ono kad se probudiš, a poželiš da se san nikada nije završio. Na onu muku kad lijegaš sa strahom i misliš da sve što činiš nema smisla. I kad ustaješ, a  nešto ti govori da noć nije ništa promijenila. Na to mislim, moj Jasene.“

„Svaka ti čast, Suljo, fino si to kazao. I pametno. Nisi ti obični prodavač novina. Samo da mi je znati, ko si ti, ustvari?“

„ Znamo jedan o drugome   onoliko koliko neće smetati ni tebi ni meni, više nam i ne treba“, othuknu i krenu u samo njemu poznatom pravcu.

Ko je bolje poznavao Stampija, znao je da su svi pravci u gradu bili njegovi.

Dan je već trnuo na vrhovima Vučije glavice, a noć se uveliko rascvjetavala kad se Jasen uputio u svoj ubogi sobičak. Odlučio je duljim putem krenuti jer ga razgovor sa uličnim prodavačem novina podstakao na razmišljanje.Vrtjelo mu se po glavi da mu je ovaj dobri čovjek u svom razgovoru želio nešto poručiti, nešto što bi ga, možda, oslobodilo ove more koja ga davi već  godinama.

Ali šta, to nikako nije mogao  dokučiti.

*   *   *

Tu noć ponovio se isti san kojeg je Jasen sanjao svih ovih sedam godina.

Nebo je bilo svo crveno i kao da je plamtjelo, a na zemlji su se otvarale  velike jametine u koje je propadalo sve što se moglo strovaliti u taj ambis: brda, rijeke, šume i ravnice, kuće i ljudi. Čulo se lomljenje, pucnji, pa krici, vapaji i psovke.U času više ničega nije bilo. Sve se pretvorilo u jednu ogromnu rijeku po kojoj je plovilo sve ono što je maločas, u trenutku, nestalo u propunti. Začudo, sad je bilo sve mirno. Svaka stvar na rijeci kretala se svojom putanjom u besprijekornom redu. Uz jednu obalu plivala je Mina, njegova supruga. Odmjerenim pokretima sjekla je rijeku. Plava kosa, kao prezrelo žito, bila joj je potpuno suha. Rupa na čelu od metka kao da se uvećala od one noći kad ju je Jasen posljednji put vidio u snu. Uz drugu obalu plivala je Latica, sedmogodišnja djevojčica. Sve je na njoj bilo živo osim očiju koje su mrtvo gledale kao kod onih koji bivaju zadavljeni. Djevojčica se okrenula prema obali i viknula:

„Tata, mama i ja te čekamo!“

Čim bi Jasen krenuo ka rijeci, svega bi nestalo i on bi se budio sav znojan i drhtav. Tijelo bi se sklupčalo u spiralu, a isprekidano disanje govorilo je o muci čovjeka koji se bori sa nečim zlim i snažnim u sebi. Kad bi plač prestao, jedva bi ustao, upalio bi lampu i uzimao  fasciklu u kojoj se se nalazili  papir i olovka. Ponovo bi sjedao na krevet, na koljena bi položio fotografiju jedne sedmogodišnje djevojčice zlatne kose i dugo je gledao.

Začudo, ovoga puta oko nije zasuzilo, ruka nije zadrhtala, samo je u grudima sijevnulo. Odlučnim pokretima počeo je pisati. Kad je završio, sigurnim korakom došao je do ormarića i u kartonsku kutiju  položio svoje posljednje pismo.

Jedva je dočekao da svane. Otišao je u brijačnicu, potkresao bradu i skratio kosu. Kupio novu košulju i ponovo se vratio u sobu. Nije ni znao kako mu je vrijeme prošlo. U sumrak je izišao i uputio se ka rijeci. Svi koji su ga vidjeli nisu mogli skriti svoje divljenje. Koračao je dostojanstveno, otpozdravljao, ponekom se i nasmiješio.

Na obali je skinuo kaput i ostao u besprijekorno bijeloj košulji.

Iznenada, gusta magla svuče se s neba i potpuno prekri vidik.

*   *   *

Ipak, priča o Jasenu Dženiću  tu se ne završava.

Stampi se do kraja života kleo kako je, nekoliko godina poslije ovog događaja, od Jasena dobio neko pismo koje je na koverti imalo pečat jedne strane zemlje.

Osim Stampija niko nikada nije vidio to pismo.

Neke majke su plašile djecu da će Vodenjak Jasen iskočiti iz rijeke i povući na njeno dno svako dijete koje se u podne bude kupalo u njoj.

Vjerovatno i zbog toga u našoj čaršiji godinama se nije moglo vidjeti dijete koje je zagazilo u vodu u podne uprkos ljetnoj sparini i visokim temperaturama.

Govorilo se da je   kao glavni junak ušao u priču jednog poznatog pisca. Samo što se tamo nije zvao Jasen Dženić, nego Vilin Konjic koji je na kraju priče nestao leteći unatrag poput pravog Vilinog konjica. Ali, to ionako nikome ništa nije značilo. Jer, gotovo da su se na prste jedne ruke mogli nabrojati oni koji su u ovoj čaršiji još uvijek nešto čitali.

Tako je jedan život postao priča, a priče postoje da se pričaju.

Abid Jarić, rodio se u Duvnu (Bosna i Hercegovina) 1950. godine. U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Od 1997. godine živi u Zenici. gdje radi kao profesor  u Drugoj gimnaziji.

Lektor je u „Didaktičkim putokazima“, časopisu za nastavnu teoriju i praksu (Zenica),  suradnik u „Našoj riječi“ (Zenica),  „Mostu“ (Mostar) i „Prosvjetnom listu“ (Sarajevo). Jedno vrijeme bio je suradnik „Bosna pressa“ časopisa koji je izlazio u Frankfurtu.

Predsjednik  žirija na Konkursu “Naše riječi “ za najbolju novinsku priču (2009., 2010., 2011., 2012. godine), ali i na Konkursu “Napiši priču – uradi sliku” (2009, 2010, 2011. godine)

Autor je zapaženih radova iz područja jezika i književnosti.

Na domaćim i međunarodnim natječajima za kratku priču više puta je nagrađivan. Nagrada “Ulaznica” Zrenjanin- Srbija, Nagrada “Srebrenica”, Njujork – Sjedinjene Američke Države, Nagrada “Zija Dizdarević” Fojnica – BiH, Nagrada za kratku novinsku priču “Naše riječi”” Zenica – BiH, Dvije nagrada na festivalu kratke priče” Zavičajne staze”, Berane – Petnjica, Crna Gora,  Nagrada” Milutin Alempijević” Frankfurt – Njemačka, Nagrada “ Simha Kabiljo” Zagreb – Hrvatska, Pohvala (dva puta) “Kočićevo satirično pero” Čelarevo- Srbija, Pohvala “Štrpci bez mezara” Prijepolje – Srbija.

Zastupljen je u zborrnicima kratke priče Balkansko pero – Sarajevo, Ulaznica- Zrenjanin, Godišnjak- Fojnica, Deset proljeća- Zenica, San Irfana Kovača -Zenica, Uskopaljski Rabele – Gornji Vakuf/Uskoplje, Vetar po ocu- Frankfurt, Buđenje Bihora – Petnjica, Bar micva Bejahad – Zagreb, Kočićevo satirično pero”- Čelarevo.

Autor je triju knjiga: Podgradinske priče, Velika propunta (roman) i Bijelo na crno (kolumne, članci i komentari).

Istaknuta slika: http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/7f/RNK_vilin_konjic_plavi.jpg