Marko Radoja: Dvije kratke priče

Proza

Marko Radoja

 

 

 

 

 

 

 

GRUBO I TVRDOGLAVO

 

 

U tišini nagrizenoj jaucima nepodmazanih kočnica, isprekidanoj neujednačenim taktovima visokih potpetica, natopljenoj suvim kašljem deteta bolesnog na smrt, u tami probodenoj nedogorelom cigaretom koja podseća na uzvičnik, probušenoj sićušnim otvorom na vratima koji priziva u svest mavarski luk, na granici gorkog sna i opore jave, čovek sedi u fotelji presvučenoj iscepanim zelenim somotom i ispija more alkohola po kom plutaju sante leda.

Naglo je ustao vođen unutrašnjim glasom koji ga grubo i tvrdoglavo gura ka iskrzanoj nahtkasni boje višnje na kojoj stoji usamljeni gramofon. Iz kartona požutelog od znojavih ruku i svakodnevnog uživanja duvana, izbledelog od oholog vremena koje iza sebe ostavlja nepregledno groblje umrlih trenutaka, iz kartona na kom belim slovima na crnoj podlozi piše »Alberto Ginastera: Piano Sonata No. 1«, sa strahopoštovanjem je izvadio gramofonsku ploču izlizanu od višegodišnjeg slušanja. Svečano se nadneo nad njom i, očiju naviknutih na mrak, naglas pročitao nazive sva četiri stava sonate i pored toga što ih je znao napamet: Allegro marcato, Presto misterioso, Adagio molto appassionato, Ruvido ed ostinato.

Oprezno je podigao providni četvrtasti poklopac kao da otvara sanduk s blagom, sačekao nekoliko sekundi koje u mraku traju duže, duboko uzdahnuo, stavio izbrazdanu ploču na nezagrejanu muzičku plotnu i spustio ručicu s iglom koja podseća na neku od onih zastrašujućih zubarskih sprava, tačno na ono mesto na kom počinje poslednji stav. Ruvido ed ostinato. Grubo i tvrdoglavo. Argentinski…

Iz daleka se čuje topot konja koji na svojim plećima nose gaučose, kože ispucale od sunca koje im svakodnevno oprljuje lice i suši usta. Evo ih! Stižu! Prolaze pored njega. Zaglušujuća buka izaziva napetost u njegovim grudima, ali u njoj ipak ima neobjašnjivog reda, ispod nje se ipak naslućuje nedokučivi sklad. Eno ih. Odlaze. Pampom se ponovo razleže gromoglasna tišina iza koje se pomalja neizrecivi nered, ispod koje se nazire neopipljivi nesklad. Grubo i tvrdoglavo.

 

 

VEČNO TINJAJUĆI PLAMEN

 

 

»I javi mu se anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom iz kupine.

I pogleda, a to kupina ognjem gori a ne sagoreva.«

(Knjiga Izlaska, 6:2)

 

 

Sedeli su jedno pored drugog na zelenoj klupi u koju su vrhovima ključeva nagrizenih rđom ili kovanicom zaboravljenom u džepu pantalona mladići i devojke urezivali imena onih bez kojih, tako su barem u tom trenutku verovali, ne mogu da zamisle svoj tek procvetali život. Sedeli su ispod gordog jablana čija razbarušena krošnja pod blagim milovanjem letnjeg povetarca milozvučno šušti kao satenska haljina, ispod ponositog jablana čije izdužene grane, s kojih s vremena na vreme prhnu neumorni vrapci, podrhtavaju kao ruke ostarelih ljudi.

Jeli su ne sasvim sazrele kupine, slatko-kisele kupine nepravilnog oblika i pune omamljujućeg soka koje su njihove usne dovodile do usijanja. U obližnjoj šumi postepeno se gasio požar veverica kitnjastog repa i plamen crvendaća istančanog sluha. Istovremeno, u udaljenom gnezdu ubrzano je počelo da  kuca srce tek probuđene sove, a na nedostižnom nebu polako je počeo da se pomalja mesečev srp koji obezglavljuje njegovo plavetnilo i baca ga u bezdan nadolazeće tame.

Podigla je pogled i zapazila zvezde čiji sjaj još uvek nije nadilazio snagu dana, dana koji nije hteo da se preda sparnoj noći bez otpora, ma koliko on uzaludan bio, a zatim je spustila pogled i naišla na setne oči koje su gorele na lomači ljubavi zapaljenoj u jednom od smiraja nalik ovom. Dve iskre uspele su da se otrgnu iz trnja surovog ali slasnog ognja, ozarivši na trenutak njihova malaksala tela, njihovu unakaženu klupu, njihov usnuli jablan koje je iznenada, neprimetno, progutao mrak.

Ustala je i otišla bez ijedne reči, nehajno mahnuvši rukom kao što je uvek činila, a njemu je kroz glavu opijenu kupinama i blistavim prizorom proletelo pitanje na koje tada nije imao odgovor: šta je poezija? To isto se zapitao jedan pesnik, a odgovor je našao u jednoj jedinoj reči: ti. On ga je našao slušajući »Pesmu varljivog plama« iz baleta »Ljubav čarobnica«: „Varljivom je plamu nalik, nalik mu je ljubav strasna.“ Ali prekasno. Nje više nije bilo. Ostao je samo večno tinjajući plamen koji čeka da ga neko ponovo razgori.