Redakcija Analizirati Eminu, Šantićevu ponajslavniju pjesmu, koju svi znamo napamet, i nebrojeno puta smo je pjevali, to izgleda kao posao unaprijed promašen, jer zar bi ičija analiza, ne znam koliko pronicljiva, o toj pjesmi mogla da nam išta kaže što unaprijed nismo, na ovaj ili onaj način znali ili naslućivali?
Pjesma je davno ušla u naš trajni duhovni prtljag, stoputa nam grijala dušu svojim starinski prisnim sjajem, na sto nacina se ispreplela sa našim životima, i sada u to živo tkanje zarezati analitičkim skalpelom, ne, zbilja, to ne može izdobriti.
Ipak, sve što rekoh, tek djelimično je tačno. Razumijem da idole ne bi trebalo dirati rukama – ostaju bez pozlate, ali upravo to što pjesmu znademo naizust – izaziva opravdanu sumnju da smo je prestali doživljavati kao književni tekst. Primamo njene riječi ne pitajući šta znače, uzimamo ih po njihovoj nominalnoj vrijednosti, kao što po nominalnoj vrijednosti uzimamo današnje stotinarke, ne osvrčući se što su gotovo izbjeglički iscijepane i isfucane. Emina je tekst posvećen našom upotrebom, što znači da u njoj vidiino više od obične pjesme, ali baš je to razlog što smo u njoj prestali da vidimo – pjesmu. To jest, književni tekst sačinjen po određenim pravilima. Čak i pomisao da je sačinjena zvuči nam pomalo bogohulno, stoga smo je u svom doživljaju “unaprijedili” u napola narodnu pjesmu, htjeli bismo u njoj vidjeti nešto samotvorno, nešto samo od sebe nastalo, a ne izmajstorisano. Šantić je tu samo onaj kroz čija se usta pjesma kazala. I Emina, zapravo, spada u pjesme koje je ubila naša navika, stoga bi analiza trebalo da potraži mogućnost njenog vaskrsavanja, da nam vrati prvotno osjećanje za nju, da nas suoči sa načinom kako ju je pjesnik zaista napravio, odbacujući pritom sve što smo naknadno stavljali u tu pjesmu, s manje ili više opravdanja.
Pjesmi ću pristupiti iz jezičkog ugla. Ako dovoljno sabrano naperimo sluh, odmah čujemo jezičku aritmiju, to jest, smjenjivanje dva glasa međusobno oprečna, koji se sudaraju. U prvoj strofi, jezik je umiven, poetičan, s dozom svečanosti: jedna uravnotežena rečenica proteže se kroz četiri stiha, sa turcizmima stavljenim u rime, to jest na povlaštena mjesta u strofi, što čini osjetnijim njihovo prisustvo u pjesmi, čime se podvlači njihov smisao, i onaj skriti i onaj izričiti: boravak u “hamamu” čini čovjeka erotski osjetljivijim i ranjivijim (sjetimo se Bore Stankovića i njegovih hamama prelivenih močnom erotikom); “imam” je institucija koja, prećutno, stoji na putu ostvarenja pjesnikove ljubavne čežnje, neka vrsta nevidljivog zida između pjesnika i djevojke i “jasmin”, i njegov miris, prirodno idu uz ljubavna čeznuća, ali i uz opjevanu junakinju: Šantić je u pjesmi Pod beharom to dvoje izjednačio:
Pa još kako ovdje miriše melekša,
I zelena trava od pamuka mekša,
I bijeli cvijet trešnje i jasmina,
Ko mahala kojom prolazi Emina.
To se može reći da je rima hamama-imama zatvorila krug smisla utemeljenog na jedinstvu i slivanju.
VERZIJE, JEZIČKO UMIVANJE
Emina je prvi put objavljena u časopisu Kolo 1902., a šest godina kasnije pjesnik ju je, izmijenjenu, unio u knjigu Pjesme. U konačnoj verziji, pjesma je ispala ne samo sažetija i neuporedivo bolja – izbačeni su zaista slabi i očigledno suvišni stihovi nego o kudikamo finije izrađena, jer preinake, unešene u stihove koji su ostali u pjesmi, svjedoče o porastu majstorstva u rukovanju pjesničkim instrumentima, ali i o mnogo izoštrenijoj svijesti šta se pjesmom želi postići.
Recimo: u prvoj verziji pjesma nije izdijeljena na strofe, ali ovaj, na izgled bezazlen, detalj uopšte nije bez važnosti, jer se na suprotstavljanju prve i druge strofe, koje su kazane različitim glasovima, odmah otkriva, takoreći razgoljuje tvoračko načelo, koje nosi pjesmu: sudar dva suprotna načina govora o istom.
Pjesnikove izmjene u prvoj strofi pročistile su jezik, uravnotežile ga, pojačale svečanu dikciju, jednom riječju, povećana je doza poetičnosti u njemu; stoga je i, “amam” postao “hamam”, čime je uklonjen govorni prizvuk, a i pjesnik se valjda sjetio da pjesmu ne kazuje lično on. Pravoslavac, u čijem govoru ne postoji “h”, nego musliman, koji je pjesnikova maska, u jeitsovskom smislu te riječi. Nadalje, “imam” je u prvoj verziji imao vlastito ime “Abdul”, da bi u konačnoj verziji postao “stari” – izmjena koja jednim udarcem ubija dvije muve: uklonjen je realistički prizvuk, koji vlastito ime unosi u pjesmu, što je snižavalo pjesničku dikciju, ugrožavalo njenu svečanost, a osim toga, pridjev “stari” pojačava imamov autoritet, čime i prepreka, što stoji na putu ostvarenja pjesnikove čežnje, biva tvrđa, da tako kažem.
Slika bašte, u verziji iz 1902. ispala je toliko pretrpana da se djevojka, koja je središte svega, naprosto nije vidjela: u naknadnoj doradi, pjesnik je izbacio i “baštu što mirise igda”, a to priznajem da ne znam šta znači, i “bulbulpjesmu” koja “ne prestaje nigda”, i “prskanje šedrvana”, preostao je samo “hlad jasmina”, kao jedini okvir za djevojku, poetski krajnje pogođen, jer smo već upozorili na pjesmu u kojoj se sva mahala razmiriše na jasmin kad njome prođe Emina. Dakle, rekviziti iz sevdalinke posuđeni, u konačnoj verziji su svedeni na mjeru koja ne ugrožava pjesmu: u prvobitnom obliku početak pjesme je bio običan književni pastis, jer je mnogo raškosnije bilo sevdalijsko ruho u koje je zaodjenuta pjesnička emocija. Udaljujući se, naknadnim intervencijama od sevdalinke, pjesnik je Emini dao potrebnu književnu samostalnost koju isprva nije imala.
Najfinija izmjena zbila se u četvrtom stihu: Emini više nije u ruci “kondir”, nego “ibrik”, i, shodno tome, kasnije, u pjesmi, neće zalivati “seboj”, nego “đule”, i ne iz “zlatnog kondira”, već iz “srebrnog ibrika”. Pjesnik je, očito, naknadno uložio znatan napor da jezik pjesme prilagodi govorniku, jer “zlatan kondir” možete naći u usmenom pjesnistvu pravoslavaca ili katolika, ali ne i Muslimana. Zatim, “srebrn ibrik” je realističan, dok “zlatni kondir” nije, jer upućuje na srednjovjekovne kraljeve i velmože, i u pjesmi djeluje kao prejako udarena tipka na klaviru. Pjesnik je, očito, nastojao da uravnoteži kazivanje, da mu nametne istu visinu tona od početka do kraja prve strofe, jer kao što je ime “Abdul” snižavalo taj ton, jer vuče dolje, ka realističkim nizinama, tako isto “zlatni kondir” narušava dikciju, jer vuče gore, ka srednjovjekovnoj kraljevskoj raskoši iz hrišćanskih snatrenja ili prividenja. Ovakve dorade su učinile da jezik dobije ono jedinstvo i čistotu kojom prva strofa danas djeluje na nas.
U drugoj strofi, međutim, iznenadno iskrsava, da ne kažem i provaljuje, jezik koji dozom svoje prozaičnosti može da snažno djeluje i na današnjeg čitaoca naviklog, u susretima sa savremenim pjesništvom, na svakovrsne mješavine prozaičnog i poetičnog govora:
Ja, kakva je pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!…
Skladnu i uravnoteženu sintaksu iz prve strofe smjenjuje iskidan govor koji se sastoji od uzvika, od zakletvi, od počinjanja pa nedovršavanja; ovdje se živ čovjek otimlje čaroliji čija je žrtva iznenadno postao. Nema više pjevanja, kao u prvoj strofi, nego živog govora kome je cilj – da junaku odlane, da se oslobodi emotivnog pritiska. Emina je dvoglasna, čak bi se moglo kazati dvojezična pjesma, i upravo tu, umjetnički najvažniju činjenicu, odavno je prikrila naša naviknutost na nju. I njen ostatak je prožet tim dvoglasjem, s tom razlikom što više nema smjenjivanja strofa u kojima se osjeća prisustvo različitih jezičkih tonaliteta, nego u svakoj od strofa osjećamo spor između sastojaka poteklih iz različitih izražajnih registara.
Zanimljivo je da Šantić, u naknadnim doradama, nije u stihovima iz druge strofe promijenio niti zarez. Smatrao je, očito da je ton u njima otprve pogođen. No, učinio je nešto drugo: precrtao je četiri loša i suvišna stiha.
Pa kada bi sultan za Eminu znao,
Bi, valahi, za nju sto robinja dao!
Ovdje, osjećamo, da je govor iste vrste, ali ne i stepena, kakav zatičemo u neprecrtanim stihovima, ali nevolja je što se ovdje umiješala ideja trampe da emociju sroza u glib takoreći. Pjesnik se okliznuo na koru od banane zato što je htio oponašati onaj hiperbolični stil svojstven istočnjaskom ljubavnom pjesništvu, kakav zatičemo i u poezoji bosanskih Muslimana, pisanoj ili usmenoj, svejedno.
Sljedeća dva stiha, također izbačena, puna su sterotipne poetičnosti, prošarane govornim poštapalicama:
Ta ljepša je, bolan, od svih imamskih bula,
A bjelja je, beli, od bjelih đula.
I ovi stihovi pokazuju da je Emina, u prvobitnom obliku, bila prekrcana rekvizitima iz sevdalinki, ovdje-ondje pokupljenih na brzu ruku, a osim toga, iz riječi “bula” ponovo je provirio “Vlah”, jer je pjesnik zaboravio da ta riječ, u jeziku pravoslavaca, znači nešto sasvim drugo nego u jeziku Muslimana. Riječju, razlika između dvije verzije Emine, razlika je između dobre i loše pjesme.
ŽENSKA LJEPOTA – NE U OPISU NEGO U DJELOVANJU NA POSMARTAČA
Ne bih, dakako, detaljno analizirao Eminu, strofu po strofu, stih po stih, da se govor o lirskoj pjesmi ne pretvori u ljekarski detaljno prekuckavanje pacijentovih leđa. Dovoljno je bilo snažno osvijetliti prve dvije strofe, kako bi se otkrilo umjetničko načelo na kojem se pjesma drži. Međutim, pozabaviću se još i načinom na koji, u ovoj pjesmi, književno postoji njena junakinja.
Uzmimo pridjev “pust”. Koji se dvaput javlja: prvo je sva Emina “pusta”, potom i njene “pleći”. U oba slučaja, taj pridjev ne kazuje ništa konkretno, opipljivo, vidljivo o djevojci. Nego signalizuje kako je unutra, u govornikovoj duši: nagovještava onaj talas zaprepaštenja, iznenađenja, čežnje, žudnje koje je izazvalo iskrsavanje djevojke.
Pridjev “pust” je jezički džoker koji stoji na mjestu bilo kog drugog zamislivog atributa. Pridjev “pust” signalizuje poraz jezika pred djevojačkom ljepotom. O kojoj se ne može reći ništa. Osim da si pred njom izgubljen. I uopšte, u pjcsmi izostaje fizička konkretizacija djevojačke ljepote. Kakav je njen hod, kakva su njena pleća? Pojma nemamo. Znamo jedino da njeni koraci, i kretanje njenih pleća, toliko opčinjavaju da, protiv tih čini, ne pomažu više ni toliko pouzdani lijekovi kakvi su hodžinski zapisi.
Ovaj trenutak autohumora svjedoči da se pjesnik otima vlastitoj emociji, pokušava spram nje uspostaviti ironičnu distancu. Uopšte, ovdje se radi o svojevrsnom patrijarhalnom stidu koji izbjegava – ako mogu tako da kažem, da skine “valu” sa djevojačke ljepote! Djevojka je razložena na detaljić, na geste, koji znače izbjegavanje opisa i posezanje za književnim postupkom koji je, od Homera naovamo, bio oznaka velike poezije: Ne opisuje se ženska ljepota, nego je data u njenom djelovanju na promatrača. Jedini detalj, od cijele djevojke, koji zaista vidimo, jesu one “pletenice guste”. To je vjerovatno i najbolja strofa. Jer te pletenice postaju izvor zbivanja najuzbudljivijeg u cijeloj pjesmi: tu je data pjesnička jednačina od vjetra, grana, kose, zumbula, koja sliva figuru djevjke s prirodom, i izaziva pravi stres u svijesti govornika. Kao da je vjetar pjesnikov saradnik, pomaže mu da se djevojačko biće neočekivano otvori kao cvijet: to je i najčulnija i najsublimnija strofa istodobno. Jer mirisi i jesu duboko erotski u svom djejstvu, miris i jest šifra najdublje i najskrivenije erotske tajne bića. Ali, istovremeno, kao da pjesnik u toj strofi, preko svih ograda, koje ga dijele od djevojke, poseže za njenom dušom, jer iz sevdalinki znamo da duše stanuju u mirisima “Vjetar puše, al-katmerom njiše, a moj dragi amber dušom diše”. Kao da čulna ekstaza, na svom vrhuncu, prirodno prelazi u duhovnu.
PJESNIK OSUJEĆENJA
Pero Slijepčević kaže kako su se, u Mostaru Šantičeva doba, pravoslavci “većma libili javno pevati o ljubavi, odnosno, oni su ljubav isprva zaodevali u serafimski veo. Naročito pravoslavska Bosna, tvrda i jednoumna, nije ni do danas ispevala mnogo ljubavnih stihova, zauzeta uvek mišlju otpora političkog i ekonomskog”. Očito, Šantić poseže za jezikom sevdalinke i iz nevolje: da bi prerušio ljubavnu čežnju, o kojoj je inače zazorno pjevati, preobukao se u jezik koji će mu proći “nekažnjeno”. No tu je i dodatna nevolja: pjevati javno svoju ljubav prema inovjerki, zar to nije dvostruki zazor? Ovo je Šantić krvavo iskusio na svojoj koži: zaklet materinim mlijekom, odustao je od ljubavi prema katolkinji, a time su, zauvijek, i “njegove bašte ostale bez ploda”.
Međutim, ostati samo kod ovog objašnjenja, značilo bi stvar nedopustivo uprostiti. Šantić je bio po prevashodstvu pjesnik osujećenja, i životnih i erotskih. I njegova patriotska poezija je prvenstveno govor u ime istorijski osujećenih! A u sevdalinkama se u hiljadama verzija pjeva isto: ljubav koja ne nalazi ispunjenje, ljubavna čežnja koja ne nalazi utoljenje, možda i stoga što se ne može naći, jer se radi o čežnji za idealom. Otud se ta čežnja toliko i razgara. Senzibilitet sevdalinke Šantiću je bio krajnje blizak, što dokazuje i književni rezultat: ispjevao je, u istom maniru u kojem i Eminu, najmanje desetak pjesama koje nisu po vrijednosti, ispod Emine, a bar polovina njih, po mom dubokom uvjerenju, Eminu premašuju.
P.S. Nisam odolio napasnoj želji da se pozabavim još jednim sitnicama u ovoj pjesmi. U prvobitnoj njenoj verziji, to što je rasplelo djevojačke pletenice zvalo se “gornjak vjetar”, a u konačnoj verziji postalo je “s grane vjetar”. Sprva mi se pričinilo da je pjesnik pokvario jednu krasnu sliku. “Gornjak” je predivna riječ, imenuje vjetar koji dolazi, koji puše sa gore. A u konačnoj verziji, ispalo je poprilično nejasno: kako je to vjetar puhnuo “s grane”?
Onda sam pojmio: taj “vjetar gornjak” otvorio bi pjesmu ka zemaljskim prostranstvima, ka svjetskim daljinama, a upravo to nije smjelo da se njoj desi! Jer u svijesti čovjeka, obenđijanog tolikom ljepotom, sav svijet je sveden na jednu baštu onaj ostatak ne postoji! Zbog toga je, vjetar, u novoj verziji, i “duhnuo” “sa grana”. Ne dolazi, dakle, iz otvorenog svjetskog prostora, jer su granice Eminine bašte, u tom trenutku, granice cijelog svijeta! Ta naznaka koja svjedoči o pomjerenom doživljaju prostora, najdelikatniji je pjesnički potez u cijeloj pjesmi.
Aleksa Šantić
EMINA
Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama,
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.
Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće…
– Ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!…
Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;
S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!
Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
Al’ meni ne dođe lijepa Emina
Samo me jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!…
Tekst prenesen: Most, 102 (13 nova serija). Godina XXIV mart-ožujak/april-travanj 1998.
