Redakcija – Evo je! Na! Vraća se kurva babilonska! – srdačna dobrodošlica susjede.
”Kurva babilonska”… ovu na misi sigurno čula nije, pomisli.
25 minuta tegli crveni kovčeg pun odjeće i stvari koje je na brzinu uspjela skupiti iz njegovog stana. Sad se kaje, jer joj se gotovo svaki gram čini kao višak; i razbijeni okvir i kućni ogrtač, vaza koju joj je kupio kad su bili… gdje su bili? U tih 25 minuta činilo joj se da nisu nikad ni odlazili iz tog stana kojeg sad osjeća da vuče cijelog uz prašnjavi put. Rijetko podiže oči sa zemlje i kamena, jer pri svakom podizanju vidi sve više pari nekih drugih znatiželjnih očiju; susjeda, rodbine… ipak se vraća kurva babilonska u selo.
Znala je otprilike kakve priče kruže o njoj. Vidjeli su je da živi sa starijim čovjekom, da konobari u nekoj gostioni uz cestu gdje je može pokupiti tko stigne, vraća se s trbuhom do zubi… više želja, nego istine, svakako. Znala je što je sve očekuje u rodnom selu, okrugao broj zlobe i cinizma. No uvijek ju je uspjela iznenaditi činjenica da oni mogu još i još… više, mnogo više.
No, daleko od susjeda, zabrinjavalo ju je što je na prozoru vidjela obris svoje majke. Bila je sredina dana, jedna od onih pasjih vrućina. Zrak je bio zgusnut i težak bez imalo daška vjetra.
– Ma ni da sjeme gorušice poleti! – navrlo joj je u sjećanje kako bi to nekad znao reći njezin otac. Ali majka… skriva li se, što ne izlazi? U glavu su joj počela navirati pitanja sva sa glavnom poantom: što ako je i odavde potjeraju? Ovo je bilo jedino mjesto koje joj je palo na pamet u trenutku kad je zalupila vrata onog prokletog stana. Nijedno drugo. Padalo joj je na pamet kako bi otac znao reći da se ovdje uvijek može vratiti pa gdje bila. Ali to je bilo davno prije, davno prije, nego je otišla raditi bilo što i pretvarati se da je netko drugi, sve dok nije postala upravo to – netko drugi. Strankinja. Izdajnica. Predmet tračeva na svakoj kavi u selu. Kurva babilonska.
Nitko nije izašao na terasu da je dočeka i pozdravi. Ali majka ju je vidjela, to je znala. Morala ju je vidjeti s prozora. Što je bila bliže vratima rodne kuće, to su znatiželjne oči sve više ulazile u svoje kuće i sakrivale se iza zavjesa čekajući što li će se zbiti. Trbuha nije bilo, moglo se jasno vidjeti.
– Iako, vrag bi njoj znao, je li kuljava ili nije kad je onako sva košćata kao i svi iz te kuće. Mezimica ćaćina, e! Iscidak – znala je sva likovanja dok se mislila hoće li uhvatiti kvaku ili ne. Ili možda pozvoniti prije, možda je gost. Okrenuvši se natrag odakle je i došla, ugleda prašnjav put i cestu ispod njega koja se mutila od silne vrućine. Magistrala prema jugu, pomisli. Ako je i odavde otjeraju, znala je gdje će sići. Jack Kerouac nekad joj je izgledao kao daleko veći junak. Sad joj je bio samo netko tko, eto, nije mogao biti ništa drugo. Romantika putovanja po cesti, osama i krivi likovi visjeli su negdje daleko iza nje. Ipak, bilo joj je drago da ovo mjesto čiju kvaku drži u svojim rukama nije posljednje mjesto na koje se sigurno može vratiti. A ni najstrašnije.
– Hvaljen Isus! – pozdravila je bez zvonjenja, bez najave.
Otac i majka za stolom. Zdjela zelenog graha na sredini.
Znači da su opet sadili grah, pomisli.
Sve je manje-više isto. Smeđa kuhinja, ispucale pločice, televizija-kutija koju je kupio stariji brat kad je dobio na kladionici, zavjese koje je donijela strina iz Njemačke, stol iz prognaničkog stana, stolice iz istoga u raspadu… sve isto. Kao da nikad ni otišla nije. Pa ipak… oko očiju oca skupilo se nešto više bora, usta mu utonula i zalisci postali nešto veći, brada mu šiljasta i manje čvrsta. A majka, onako sva zgrbljena s kolobarima oko očiju, strše joj sijede iz nespretne pundže negdje na potiljku. Ovakvih ih se nije sjećala.
– Vazda Isus i Marija! – odgovoriše joj otac i majka u čuđenju.
Gdje li je sve bila, pitanje je koje im se oboma oslikalo na licu. Pitanje brige, pitanje koje jesu i nisu htjeli znati. Gdje li sam sve bila, pomisli… Sad, tu, na udaljenosti od dva metra od njih, isto koliko je bio dugačak njihov kuhinjski stol, postavila si je u glavi to pitanje. Činilo joj se kao da je bilo jučer kad je odlučila spremiti svoje stvari, sve one dizajnerske majice svojih bogatih sestrični koje drugačije nije ni poznavala i otići na put s planom da plana nema. Živjeti neisplanirano, gristi kako joj koji zalogaj dođe. Nije im to znala objasniti, teško bi bilo njima shvatiti nekoga kome su snovi bili daleko veći od života. Nije niti pokušavala objasniti. Samo je rekla da je našla posao na autoputu. Isti onaj kojeg je napustila nakon samo dva tjedna, otišla u glavni grad i upoznala njega. Prišao joj je tako da joj uopće nije prilazio, samo bi se pojavljivao. Izgledao joj je svjetski. Pisac, zamišljala je. Ili možda nekakav glazbenik. Klasičar… da, moguće. Fantazija se razvijala sa svakim njegovim dolaskom i odlaskom. Smotao ju je svjetski, to svakako. I uskoro se našla uz njega gdje god je pohodio.
Nisu trebali raširiti ruke da bi shvatila kako je primaju natrag. Ipak je, sigurnosti radi, upitala smije li…
– Ni’ko tebe nije ni otira, sinko moj, pa da ne bi smila – uslijedio je odgovor oca.
Kad je odlazila nije se pitala kako će oni bez nje, misao o njoj samoj bila joj je na prvom mjestu. Nije da nije mislila na njih tijekom sveg tog vremena, ali bili su sasvim daleko, dovoljno daleko da joj ne pomućuju rasuđivanje. Daleko, daleko… bila je prva misao vodilja njezinog iznenadnog puta… Sad je tu pred njima, u domu u kojem se nije ništa promijenilo, osim što je sav namještaj bio stariji. Čak je i njezina slika iz osnovnoškolskih dana kad je nizala samo pohvale još visjela na zidu iznad obiteljskog stola.
– Što ti je to tribalo, sinko moj? Tako mlada, tako lipa… pa ić’ tako bez glave… spandžat se s nekin… nekin… – ni u neko vrijeme poslije majka nije znala ili nije mogla dovršiti.
Odgovor je bio upravo tu. Mladost, krasna djevojka. Kada jasno vidiš granice, a duh je daleko širi, onda je prirodno da se osjećaš kao u zatvoru. I kao svaka zarobljena divljač ili konstantno napadaš, pokušavaš se probiti kroz rešetke ili strpljivo čekaš priliku za bijeg. Nije čovjek samo nahrani ga i napij, znala je to dobro. Trbuh je bio sit, duša gladna. Želja… želja puna torba… ali kako to objasniti. Kako!
Nije znala kako je kćerima u drugim obiteljima, ona se snalazila u svojoj kako je već naučila; prihvaćala se svakog posla kako bi izbjegla osjećaj krivnje zbog njega i zbog njih, jer i ona je, kao gotovo svaki drugi pravi kršćanin daleko više vjerovala u kaznu, nego u milost. Vrijeme je prolazilo i osjećaji su tinjali u njoj kao žerava poslije ogromnog požara.
Danju je išla u polje čuvati ovce, noću je lijegala u krevet u sobi koju je nekad nazivala svojom, a koja je tijekom izbivanja bila pretvorena u mjesto u kojem je bilo skupljeno sve što nigdje drugdje nije imalo mjesta, baš kako je ponekad vidjela i svoju dušu. Povratak, majka i otac, braća, sestre, nejebica i selo… sve je to blijedjelo pred pitanjima koja su se pojavljivala pred san: Gdje je on sada, što radi? Zna li on gdje je ona? Tko su bile sve one druge djevojke? Tko je bila ona sama? I onda, isti teret bi pritisnuo dušu i činilo bi joj se da će istog trena pod tim teretom prestati disati. Poklopila bi usta objema rukama i izbacila iz sebe jecaj tako težak dok joj je ista gruda ležala u sredini prsiju i pritiskala dušnik. Suze su se slijevale sljepoočnicama i padale na jastuk.
Cilj sveg tog putovanja, ako ga je uopće bilo, bio je da se pronađe. Sad, ležeći u istom krevetu kao i prije više od tri godine, osjećala se ponovno izgubljeno, a ne pronađeno. Bijesna na sebe, bijesna na njega, tresla se i gušila ni ne nastojeći zaspati. I tako su dani prolazili. Očekivala je više užasa, više šoka i nevjerice, i čudila se i divila koliko samo može podnijeti. – Vratila se lasta, kurva babilonska, kurvetina… kucala se pa došla kući, nja, nja… – izjave koje su je tjerale u plač, sad su je počele tjerati u smijeh.
Zamišljala je ponovni susret… da je on vidi sad tu s masnom kosom u kariranoj košulji i bratovim trapericama. Neurednu, neuglađenu, baš kao što je zamišljao svaku drugu seljanku. Bi li je poveo sa sobom? U svom skupom autu gore na cesti bi li uopće bacio pogled dolje na polje, bi li osjetio da je tu, bi li je zamijetio i poveo sa sobom? Bi li je poveo sa sobom?
Pitanja u njezinoj glavi bila su bučna i nepodnošljiva. Rađala su se u najtamnijoj trećini njezina mozga i rasla i razvijala se poput živice u proljeće. Krivnja iz prošlosti i neizvjesnost budućnosti davali su apsolutni strah od sadašnjosti. I sve je to proizvodilo nesnosnu buku ravnu limenom orkestru bez ikakva potencijala za glazbu.
A onda je nastupila tišina. Apsolutna, beskrajna tišina. Ravna linija.
I kao uvijek u tim trenucima bila je dovoljna razglednica sa slikom Kube da pomisli spakirati torbe i krenuti u tom pravcu. Babe su i dalje išle za njom i pružale roge, skrivale svoju djecu pred njom… jebeno selo i ništa drugo! Više nego jasno je vidjela upravo ono zbog čega je spakirala torbe prije tri godine i… koliko je uopće prošlo? Turisti su napuštali državu, bilo je vrijeme da i ona spakira svoje kovčege. Sve je ponovno bilo isto, a opet ništa isto bilo nije. To je onaj osjećaj koji se pojavi u svima prije ili kasnije.
– Kurvooo… Kurvo babilonska! – šaptale su babe kad bi je ugledale kod crkve.
I onda je u njezino stado dolutala je nečija ovca. Odlučila je nikome reći za nju. Krupna, bujne merino vune. Čudno pitoma, ali uvijek spora, uvijek zadnja, ne čini štetu, ali uvijek pase po strani.
Sve ostale ovce bile su plašljive i kad bi im prilazila, bježale su jedna k drugoj, skupljale se, komešale… ona joj je dopuštala da uvuče prste u njezinu bujnu vunu i nije bježala, ali nije ni dizala glavu s trave. Bilo je to nešto novo i odjednom je gledala tu novu ovcu, došlu tko zna otkuda, kao jedini smisao postojanja. Željela je znati kako ona, koja nije bila ista kao druge ovce, našla svoje mjesto među njima?
U njoj je počela odzvanjati ista ona stara pjesma o dvije ceste… ali koju odabrati ovaj put?
Okrenula je broj… Dubok glas… U usporedbi s njim svi su se drugi muškarci činili kao dječaci. Cijela se tresla pri prvoj slici koja se pojavila u njezinoj glavi; slika njega dok trži slušalicu i razgovara s njom… Dok su ostale muškarce njegove dobi sijede zabrinjavale, njegove su njemu davale poseban šarm; činile ga višim, markantnijim, atraktivnijim. Činjenica da je svega toga bio svjestan samo je još više doprinosila njegovoj pojavi. Ona je otišla prije tri mjeseca. Prije toga razbila je čega se god ikada dotakla u njegovu stanu. Znala je da ga to neće uznemiriti, jer bilo je tih scena i prije… naslanjale su se jedna na drugu u pravilnim razmacima. Sve žene koje je šarmirao nisu činile razliku; bila bi to još jedna scena, njezina dvotjedna ljutnja i ona bi bila na njegovom pragu prije, nego bi on stigao pomisliti da ju je izgubio. Sve do jednom…
– Pa gdje si ti dušo? – iz slušalice je čula pokušaj smijeha, ali bio je zabrinut. Lažna zabrinutost, protumačila je.
U dvije minute izrecitirala mu je sve što je danima pripremala… sve sitno što je znala o njemu, sve čega se bojao, sve što joj je kupilo vizu i kartu za Australiju. Uz to joj je i poslao novac dostatan za nekakav početak. Je li to bio čin ljubavi ili samo pusti strah od vlastite propasti, nikad nije saznala.
Tri tjedna nakon, spremljeni kovčezi… ovaj put se potrudila izvesti to kako treba. U njihovim očima je bila briga, ali briga nikad nije ni odlazila iz njihovih očiju. Ono što je bilo novo, bilo je prihvaćanje.
– Ja znan da ti želiš nešta čega nema ode… – otac je uvijek znao.
– Ali javi se, moj sinko, nemoj k’o prije… – a majka je osjećala.
– Hoću. – obećala im je.
I odatle nastala razlika je sva!
Kroz prozore susjednih kuća mogla je vidjeti susjede kako je ispraćaju s očima punim znatiželje.
– Kurva babilonska! Došla i otišla! – njihova šaptanja, njihova mrmljanja, njihova govorkanja, njihovo pružanje rogova iza leđa… u središtu čelične ptice, to više nije bilo važno. Tamo negdje ispod nje, vijugala se magistrala prema jugu i polja ispod nje mutila su se u njenim očima. Tamo negdje ispod nje neki Jack Kerouac pronalazi svoj put prema Nekamo. U njoj se ponovno pojavio onaj osjećaj napuštanja gnijezda i odlaska u nepoznato… ali s jednom bitnom razlikom; ovaj put ne osjeća da čini grešku, ovaj put zna da neke ptice naprosto trebaju više od jednog pokušaja prije nego polete.
…
Let je bio oslobađajući.
Spisateljica koja objavljuje pod pseudonimom Max Levine rođena 25. srpnja kao najmlađa od sve djece i najstarija od svih kćeri. Studentica koja u slobodno vrijeme piše kratke priče i pjesme, u slobodnom stihu, naravno, i to uglavnom loše.
Istaknuta slika: Max Levine, autorica priče
