Mehmed Meša Delić: Pjesnik životne radosti

PJESNIK ŽIVOTNE RADOSTI
Bošnjački bulbul – Skender Kulenović

.

Bosna i Hercegovina je mirisna književna bašča Bošnjaka i drugih naroda koji u njoj žive. U toj mirisnoj bosanskohercegovačkoj književnoj bašči znameniti Bošnjaci jaki na peru ali i na bojnom maču nisu dali da sve u korov zaraste. Umjesto korova ima puno „kamenih spavača“ (stećaka) i pod svakim od njih leži historija koja nas (na)uči da u toj bašči Bošnjaci nisu narod bez korijena. U toj bašči čuvan je i sačuvan bosanski jezik koji su, ”Ivo i Jovo počeli progoniti i KASTRIRATI” (izraz je rah. Mehmedalije Maka Dizdara). Ali na našu sreću i rahatluk, Bošnjak se nije dao, žilav je on, čuvao je svoje riječi u halvatima i na čardacima, u avlijama i na česmama, na tevhidima i mevludima, na svadbama i sunenetima; čuvao ih u našim lijepim sevdalinkama i ženskim muslimanskim pjesmama.
Razmišljajući o vremenima prošlim i pojavama novijeg doba, posebno nakon krvavog vakta, kojim nam neke komšije Ivo i Jovo htjedoše konačno uvrtjeti u glavu da nam je igrati kako oni sviraju, a pojedini ni danas, kada je utihnuo tutanj oružja, ne odustaju da nad Bošnjacima vedre i oblače, izvlačiti nam je neravoučenija da nam se učiti na poukama prošlosti i konačno afirmisati davno zaboravljene ljude obilježene „bošnjalukom“, odnosno književne i kulturne poslenike iz reda našeg bošnjačkog naroda.
”Ivo i Jovo” se više ne sjećaju Skendera, velikog humaniste, književnika, borca protiv fašizma, autora „STOJANKE MAJKE KNEŽOPOLJKE“, (znamo kako mu se ”odužiše” pojedinci u Bosni i Hercegovini, u Srebrenici: s kamom u ruci), a koji je napisao za naš jezik: „Još pet stotina godina turska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski“.
Zato bi ”Ivo i Jovo” trebali imati na umu ovu Skenderovu rečenicu, a to je da se mane otimanja jezika kao đulistana u baščama Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovina je kroz historiju neprestano, tako reći, doživljavala „nova doba“, koja su značila odlazak jednih, a dolazak drugih hisedera.
Među velikanima bošnjačke pisane riječi istaknuto mjesto zauzima i Skender Kulenović, koji se uz Maka Dizdara svrstava u najznačnije bošnjačke pjesnike 20. stoljeća.
Skender je pisac širokog registra i tragalačkog nemira, pjesnik izrazite senzualnosti sa posebnim čulom za punoću svijeta, pjesnik ekstaze i apoteoze, obuzeti lirik sveprirodne radosti postojanja.
Skender Kulenović je rođen 2. 09. 1910. godine u Bosanskom Petrovcu u Bosni i Hercegovini. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Travniku, potom je studirao pravo u Zagrebu.
U književnosti se javio sonetnim vijecem „OCVALE PRIMULE“ 1927. godine.
Pored stihova, Kulenović je pisao lirsku prozu, pripovijetke, eseje, drame, pozorišne i književne kritike, polemike, reportaže, memoarske zapise, članke o jeziku.
Godine 1941. odlazi na Grmeč i stupa u NOB.
Poslije Drugog svjetskog rata vršio je mnoge značajne kulturne i političke dužnosti. Uređivao je nekoliko časopisa, radio je u pozorištu i izdavačkoj djelatnosti. Bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Mostaru.
Mnogi književni radovi bili su mu izvan objavljenih knjiga sve do izlaska njegovih „IZABRANIH DJELA“ (Sarajevo, 1971.).
Najpoznatija Kulenovićeva djela su: kraći sonetni vijenac „OCVALE PRIMULE“; poema: „STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA“, „ŠEVA“; „SONETI 1“, „SONETI 2“; drame: „DJELIDBA“, „VEČERA“, „A ŠTA SAD?“, „SVJETLO NA PRVOM SPRATU“; pripovijetke „DIVANHANA“; priče za mlade „GROMOVO ĐULE“; roman „PONORNICA“.
Umro je 1978. godine u Beogradu.
Skender je pjesnik po vokaciji, po izvornom osjećanju jezika. Pjesma je za njega uvijek značila oblik u kojem svijet prepoznaje svoju ljepotu i veličinu. Cjelokupno Kulenovićevo pjesničko djelo je na svoj način odbrana jedinstva života i pjesme.
Već je u predratnoj, mladalačkoj fazi u „OCVALIM PRIMULAMA“ Kulenović pokazao zavidnu artističku samosvjest. U besprijekorno usvojenoj sonetnoj formi, on se najavio svježinom jezika i stiha, koji pršti od obilja, kao pjesnik posebno senzualnost, sa izgrađenim osjećajem za gustinu materije i punoću svijeta u kojem i „ljuljov miris toči sokovine zrele“. (ljulj = kukolj).
Ovdje se jasno uočava slika panerotskog doživljaja svijeta i dinamička slikovitost jezičkog izraza, koji je širi od konvencionalnog sonetnog oblika. Zbog toga imamo osjećaj da će se sonet svaki čas rasprsnuti i poteći ritmom slobodnog stiha. Skendereva mistično – čulna doživljanost se u lirskoj prozi („JESENSKE VODE“, 1928. godine) razliva u apoteozu silama prirode. Ovdje su ouočljive sličnosti sa poetskim romanom Hamze Hume „GROZDANI KIKOT“. Burna zbivanja u 2. svjetskom ratu mijenjaju ritam Skenderove poezije.
Harmonična i mirna struktura soneta prelazi u slobodni stih poeme. Poema „STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA“ je sjedinila dostignuća savremenog poetskog izraza sa višestoljetnom tradicijom usmenog narodnog stvaralaštva. Iako je ova pjesma komponirana kao tužbalica i potresni vapaj, ona odiše životnim sokom. Svjetlost jezika patetično trijumfuje nad silama mraka. U revolucionarnom zanosu lirski subjekt prevazilazi tragičnost neposredne stvarnosti osjećanjem pripadnosti kolektivu, snazi otpora, žrtve i pobune. Tako će se na kraju ova tužbalica preobraziti u himnu.
Dok se struktura poeme „STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA“ zasniva na poetskim iskustvima tužbalice iz srpske narodne pjesme, dotle je poema „NA PRAVI PUT SAM TI, MAJKO, IZIŠ’O“ izrasla na iskustvima bošnjačke balade:

„Na dan
petput je od svog Allaha
iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
ko softa,
i ko kadija
pametan“.

Poema „ŠEVA“ je artistički punija i dovršenija i u njoj se sažimaju osnovne vrijednosti Skenderove poetike. Dugo prigušivan pjesnikov glas će u svoj svojoj raskoši „škinuti iz tmine“ i svojim cilikom i orkestrom raznovrsnih zvukova, u ritualnom ushićenju će pred nas prizvati pravu svečanost i treperenje materije, što odiše bogatstvom i što se u svom obilju rasipa u hiljade boja i cvijetova:

„Čujte cvrkut – rasprs grla,
Čujte prhut – rasprh perja:
Ovog sunca, pravog sunca u godini,
sva ću prsnut u iverja“

U ovoj poemi Kulenovićev jezik nam se čini toliko materijalan da skoro posegnemo da te stihove opipamo i osjetimo.
Svijet se javlja nevjerovatnom čistoćom oblika, koji čine jedinstvo čulnog i duhovnog. Personifikacija je ovdje toliko prisutna da se sve ovdje toliko prisutna da sve buja, diše i žudi. Žudnja za oplodnjom je beskonačna, jer ništa ne nestaje zauvijek, već u ljubavnoj radosti povratka kosmosu dobiva nove oblike. U poemi „ŠEVA“ svijet i jezik su identični, zato „proljetna ševa nad kolonom pjeva domovinu“.
Ovdje je do punog izražaja došla sva silina orijentalnomističnog senzualizma, koja će se i kasnije javljati u poemi „PRED ZURNE I TAPAN“, 1950. godine, ali sada samo kao sjećanje na prošle ekstaze i životne radosti. (zurna = frula, tapan = timpan).
Kulenović je nakon rata napisao samo nekoliko pjesama, ali se poezijom ponovo javlja krajem šezdesetih godina sa dvjema zbirkama soneta: „SONET 1“ (1968.) i „SONET 2“ (1974.godine).
U obje ove zbirke Skender osjeća trošnost, prolaznost i tragiku ljudskog postojanja. On nastoji da oživi presahli svijet, osluškivajući posljednje egzistencijalne drhate, koji postepeno nestaju.
Ovdje su prisutni i rani i kasni Kulenović, tj. žestoka senzualnost, radost života, prh i cik, a s druge strane rezignacija i raspad materije. Prh tek izlegle bube miješa se sa poskočicom smrti.
Njegovoj ponornici otješnja grotlo a pjesniku i pored dugog stiha otješnja sonetna forma.
Kod ranog Skendera tok i huk životne rijeke osjeća se svom snagom bića, njegova lirika je treperenje materije, jedinstvo čovjeka i prirode je potpuno. Međutim u sonetima radost života i jedinstvo čovjeka i prirode nestaje:

„I školjkom korita mrtvog,
gdje sam bio sam šumna rijeka,
slišam gdje šumim bez ušća
sred azurnog neizreka“.

Većina Skenderovih soneta je zasnovana na pitanju: Da li je uopće moguć pjesnički čin ako dolazi do raspada materije? Ako razmatramo temeljno Skenderovo shvaćanje da pjesniku „ostaje samo da duhom sluša njeno bilo (bilo materija) i naturira u njegovu pulsu“, onda zbog nemogućnosti općenja sa svijetom nema ni saopćenja svijeta.
Kasni Kulenović je opterećen sumornom vizijom i blizinom smrti, koja je ovdje egzistencijalna drama, svakim danom sve prisutnija. Povremena sjećanja na nekadašnje radosti života čine ovu dramu još potresnijom, pa se u cijelom jednom sonetu smjenjuju provale životne radosti i sumorne vizije smrti.
Simbolični sažetak Skenderove poezije, gdje se njegova pjesnička sudbina povezuje sa pjesničkom sudbinom Maka Dizdara, nalazimo u pjesmi „STEĆAK“:

„Stihove što bruje dijetlom po stećku svom stišaj,
pa, uspokojen, pusti neka ih pokrije lišaj,
lezi pod stećak stiha bez prevoznika – čuna“.

Osim poezije, gdje je njegov talenat dosegao vrhunac, Skender je pravi majstor pisanja eseja, kao i pripovijetki i drama. I pripovijetke i drame, pa i eseji stoje uz njegovu poeziju, kao nešto što je proširuje, dopunjava i obrazlaže, tj. kao drugi oblik postojanja te poezije.
Njegovi memoari su uzbudljivi, jer je u njima prepuno groznice, viđeno radoznalim očima učesnika.
U lirskoj prozi „ŽENA UMIRE“ (1932. godine) i pripovjetki „NOĆ U VEZIRSKOM GRADU“ (1939. godine) Skender piše izrazitu socijalnu prozu. Karakteristika Kulenovićevih reportaža i pripovijetki „SVETO PRAVILO TROJNO“, „STARAC I DIJETE“, kao i niz tema iz poslijeratne izgradnje i obnove je pripovjedački kliše tzv. „socijalističkog (novog) realizma“, koji je bio obavezan u to vrijeme: „revolucionarni zanos, ideologija tog vremena i crno – bijela tehnika u prikazivanju likova. Ipak sredinom 50-tih godina javili su se i prvi pokušaji u oslobađanju od krutih zahtjeva soc – realističkog pripovijedanja (Skender Kulenović, Meša Selimović, Derviš Sušić). Tako je već 1947. godine Skender objavio pripovijetku „ČOVJEK IZ TRI CAREVINE“, gdje neuobičajeno za to vrijeme, novelu gradi na intimnoj drami junaka Hasana Ferušića.
I ostale njegove drame, koje je objavio 50-tih godina, okrenute su ličnoj drami i psihologiji ljudske duše, iako su teme ratne.
Zaokružujući cjelokupno Skenderevo književno djelo, uočavamo da je on bio, prije svega, izuzetan pjesnik, za koga je u historiji bošnjačke poezije rezervisano mjesto u samom vrhu.
Mak Dizdar i Skender Kulenović ostvarili su djela izuzetne estetske vrijednosti, značajne ne samo u bošnjačkoj poeziji, već i šire.
Uz gore nabrojana Skenderova djela još ću dopisati i dva TARIH-a koje je napisao u vrijeme dok je živio i radio u Mostaru.

TARIH ZA KARAĐOZBEGOVU DŽAMIJU U MOSTARU

Rat ili svegled satrap il jesen od rita
porušene i svjetlost – nebo Zemlji zgade.
Ti kamena lebdiš ko procvali badem
žedna plavog bezdana, puzavica sita.

Sunce, ko dan sudnji, skine sve do gola.
čempres što te rastom ljubomore prati
tad, ko da je bio slijep od iskona ti,
žagri u te novu, a njen nema pola.

Što mu sniva svjetlost, mjesec vidi – ti kad
pustiš da ti tinja u krijesnici tijela.
U krošnje košćele bura pusti bika
i stabla im škripi – ti mirna i bijela.
umrem, iz korijena vjekova izlistam
i budem ti čempres: a ti stojiš ista.

TARIH ZA STARI MOST U MOSTARU

Rat ili stoglav satrap il’ zmaj zemljotresa
sruše sve do zvijezda, i nebo se jada.
Ti miran i savit preko mrakobjesa,
ljude i rijeku puštaš ušću nade.

Hoće da premosti tebe u svom svijetu
slikar opsjednuti, pa u posla pola
dođe mu da baci u rijeku paletu,
srdit sklapa štake – sve skelet i smola!

Mjesec novorođen kad krene da pređe
s ove međe nebu do one mu međe,
tvojim bijelim skokom htio bi da skoči.

Ja, tvoj neimar, kad skidahu ti skele,
zažmirih i pobjegoh od zamisli smjele.
Kad čuh glas, orosiše mrtve mi se oči.