S teškom mukom je Mustafa odvajao dinar po dinar, kako bi jednoga dana otišao na hadždž, da ispuni još i tu dužnost prema svome Gospodaru. Snivao je Mustafa o tom hodočašću, i već u mislima vidio sebe kako obilazi u Mekki najveće islamsko svetište – Kjabu. Često bi u društvu hadžija upijao slike tih magičnih predjela i sve ga je jače u srce dirala priča o dovama poslije tavafa, pred vratima Kjabe. Pričali su da zadrhtiš, pričali su da zaplačeš. Sve to je Mustafa prepričavao svojoj ženi Zilki, dok su ispijali kafu iz fildžana, sjedeći na minderu.
Mustafa je sa dvanaest godina ostao siroče, sa svoje dvije sestre i dva brata. Teškom mukom su se probijali kroz život, a svojoj braći i sestrama je bio i otac i majka. Snalazio se Mustafa na svakojake načine, kao pošten i jak mladić, ali iz svakog procjepa i pukotine njihove trošne kućice virila je sirotinja. Uspio je Mustafa da se zaposli u zeničku Željezaru, uspio je izvesti na pravi put svoje braće i sestre, a potom je Mustafa oženio predivnu djevojku Zilku, s kojom je evo sada u braku već četrdeset godina.
Kada sam došla u ovu kuću ni džezve nisam imala – često bi pripovijedala Zilka po selu, koju je kako ona kaže Mustafa na prevaru doveo. Nije otac dao Zilki da bira koga ona hoće. Zilka je morala poći za Mustafu, a da to nikada nije halalila svome ocu Avdi. Ni dan danas.
Sa prošaranom šamijom na glavi, sada već pognuta starica, koščatim rukama je Mustafi sipala još jedan fildžan kafe i slušala njegove snove o hadždžu.
Otići ćeš, bolan Mustafa, dat će dragi Allah – tješila je Zilka Mustafu.
Možda kada bismo još prodali onu kravu to bi tačno namirilo koliko mi treba – otišao je do stare sehare Mustafa i izvukao zavežljaj novčanica, skupljenih gumenom lastikicom. Vratio se na minder i brojao. Brojao je Mustafa i molio Allaha da mu put u Mekku prođe u dobrom zdravlju.
Naredne godine Mustafa je ostvario svoj san. Dobio je počasnu titulu hadžije, a selo se svalilo da mu čestita kada je došao kući. Osmijeh nije silazio sa njegovog borama izbrazdanog tamnoputog lica, dok je odgovarao svima kako je to bilo hodati između Safe i Merve, kakav je bio osjećaj stajati na Arefatu, a tek kako je bilo bacati kamenčiće. Ushićen zbog svog ostvarenog sna, Mustafa je sebi kupio i kapicu koju su nosile hadžije u njegovom selu. Sav ponosan njegov hod je sada bio drugačiji, a posebno mu je dušu ozarilo kada su ga seljani pozdravljali: Esselamu alejkum, hadžija.
Mustafa je u razgovoru sa starijim hadžijama čuo i da se ne prima svaki hadždž kod Allaha, pa je počeo da dovi, da mu dragi Allah nekako pokaže da li je on sada pravi hadžija, da li je njegova izvršena dužnost primljena kod Allaha. Kopkalo je Mustafu sada to što je čuo. Stotine hiljada muslimana iz svih dijelova svijeta pristižu u Meku kako bi obavili petu muslimansku dužnost i sada je Mustafu zanimalo da li se svima primi hadž, da li je moguće da su svi oni zaslužili nagradu kod Gospodara.
Dovio je Mustafa svaki dan, sve dok jedne noći nije usnio čudan san. Ujutru je svojoj Zilki odmah ispričao šta je to sanjao:
– Draga moja Zilko, šta sam ti sinoć usnio. Sav sam se od strahote naježio.
– Ma, šta pričaš Mustafa dragi, to su bolan samo snovi? – odgovorila je Zilka, smatrajući da je Mustafin strah neopravdan.
– Sanjam ti ja, bona, sjedim na minderu i pijem kahvu. Taman što ću zagristi kocku kad ispred mene stepenicama korača nekakav čovjek, ali glavu mu od svjetlosti ja nisam vidio. Samo sam čuo riječi, koje su mi se dobro urezale u sjećanje: Mustafa, samo je jedan pravi hadžija, a to je Avdo od Mehaja. Ja htjedoh pitati ko je on, šta je, kad ona svjetlost zabljesnu i čovjek nestade. Sumanuto sam se osvrtao oko sebe da vidim gdje je utekao. Zilko, nigdje nikog nije bilo, samo su ove tvoje zavjese nekako treperile kao da je puhnuo jak vjetar, a toplo, bona, vani.
Zilka je gleda šokiranog izraza na licu, a potom reče: De, dragi Mustafa, ma čovjek ti bolan svašta usnije, pa eno i ona ti je Hasanova sanjala zmiju sa tri glave. De, Bogati gdje ima zmija sa tri glave?
Mustafa nije mogao tek tako odagnati san iz svog uznemirenog uma, te je počeo da se raspituje za to nekakvo naselje Mehaje. Ubrzo je Mustafa saznao da stvarno postoji nekakav Avdo u naselju Mehaje i odlučio je da ga posjeti, da vidi kakav je to čovjek, čiji je hadž primljen kod Allaha.
To je sigurno pravi vjernik – zamišljao je Mustafa nekakvog čičicu sa hadžijskom kapom na glavi, koji se skrušeno moli.
Raspitivao se i jednoga dana je nabasao na dalekog rođaka svog traženog hadžije, koji ga je poveo sa sobom u Mehaje. Dok su hodili popločanom stazom Avdin rođak mu je pokazao rukom na malu kućicu, a oko nje stara drvena taraba i nanule nakačane na tarabu. Lišće je okitilo dvorište, darujući svemu svoje posebne boje, pri tome stvarajući prizor koji je čovjeka opuštao. Puhao je topli vjetrić kad je Mustafa, približavajući se kući, ugledao čovjeka od nekih 50-ak godina, kako sjedi na maloj skemliji i koma polahko kukuruz.
Mustafa se nakašljao: Esselamu alejkum, hadžija – prodornim glasom prozbori.
Avdo podiže glavu, skide naočale i zagleda se u stranca koji je stajao ispred njega. Figura dobroćudnog starca stajala je tu i gledala ga znatiželjnim plavim očima, koje su šarale po njemu, čas gore-čas dolje.
– Eee, dragi moj neznanče, ne znam ko tebi reče da sam ja hadžija ali to se, tako Allah htio, nije dogodilo, a On najbolje zna. Štedio sam ja pare za svoj hadž, godinama odvajao od svoje plate ne bi li uz Allahovu pomoć uspio da obavim tu petu dužnost, da srcu i duši podarim spokoj, da učvrstim svoj iman. Ali, kod komšinice mi se razboljela petogodišnja djevojčica Ajša, a za njenu operaciju je trebalo hitno pet hiljada maraka, i nisam imao srca da to gledam, a da kod sebe imam te pare. I, halalio sam, od srca. Ajša je sada hvala Bogu živa i zdrava, eno je trčkara avlijom, a njen smijeh se i dalje razliježe našom mahalom – reče Avdo i duboko uzdahnu.
Sada je Mustafi sve bilo jasno, pa reče: Ti, dragi brate, onda i jesi pravi hadžija – ne mogavši vjerovati da postoji još uvijek ovakav čovjek na planeti Zemlji.
Mirela Bašić je rođena 1990. godine u Zenici, gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje kao i Filozofski fakultet, Odsjek za B/H/S jezik i književnost i već sa 23 godine postaje ponosni nosilac titule profesorice bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti. Ubrzo potom, upisuje i magistarski studij na Filozofskom fakultetu u Zenici, te je sada magistrica B/H/S jezika i književnosti.
Radi kao astistentica na Filozofskom fakultetu u Zenici, gdje drži vježbe iz oblasti Književnost, na njenu veliku radost. Ističe kako je posao sa studentima, sa kojima može da dijeli ljubav prema književnosti i jeziku, zasigurno nešto o čemu je oduvijek sanjala.
Piše poeziju, kratke novinske priče, naučno-stručne radove, a također se bavi poslovima lektorisanja. U pripremi je njen pjesnički prvijenac.