Ja sam odgovorno dijete, ili to svim silama pokušavam da budem. Međutim, imam problem ili preciznije da kažem, imam brata Fatiha. Fatih ima dvije godine i vrlo je nezgodan. Uzima moj pribor i sveske i sa velikim uživanjem škraba po njima. Mama se ljuti i kaže: „Emana, idi gore“! Ja odem „gore“, a sestre me dočekaju vrišteći na mene: ,,Gdje ćes ovamo?!“ Dok sam ja tako zbunjena jer ne znam gdje da idem, Fatih se nekako stvori kod mene i vrišti mi na uho.
Volim kada je sve normalno, a kada nije, teško meni. Kada mi je teško moram da vrištim, a kada vrisnem, svi vrište na mene… Moja kuća nikada nije u tišini! Kako da ih smirim?!
Nana mi je pričala kako se živjelo kada je ona bila mlada. Svi su jeli i spavali u jednoj sobi. A ja onda pomislim kako bi to izgledalo u mojoj kući i zabrinem se jer znam da bih ja izvukla deblji kraj. Iako je tada imalo više djece u mnogo manjoj kući sve je bilo mirnije. Djeca su morala da poštuju starije i bila su poslušna. Nije bilo jurcanja po kući. Žao mi je nanu jer nije imala svoju sobu, svoje igračke, ali čini mi se da je imala svoj mir. Da je bila sretna i da se rado sjeća svoje mladosti, odaje je njen osmjeh.
Ne ostaje mi ništa drugo nego da se nadam da ću se i ja sjećati ovih dana sa osmjehom na licu. Međutim, mislim da su za to male šanse!
Učenica I razreda Osnovne škole ‘‘Desanka Maksimović’’, Novi Pazar