Mirela Salkić: Pola vijeka romana ‘‘Derviš i smrt’’

Meša Selimović je zasigurno među najvećim bosanskohercegovačkim piscima. Počeo je sa književnim radom relativno kasno, prozom sa ratnom tematikom, da bi potom svoj literarni rad usredotočio na refleksiju i univerzalne teme: čovjek, njegova egzistencija i sudbina. Njegov književni opus obuhvata pripovijetke: “Prva četa” (1950), “Tuđa zemlja” (1957); romane: ‘‘Tišine’’ (1961), ‘‘Magla i mjesečina’’ (1965), ‘‘Derviš i smrt’’ (1966), ‘‘Tvrđava’’ (1970), ‘‘Ostrvo’’ (1974); studije i eseje: ‘‘Za i protiv Vuka’’ (1967), ‘‘Eseji i ogledi’’ (1966). Njegov autobiografski spis “Sjećanja” (1957) govori o piščevom životu, književnom radu i nekim književnim i kulturnim događajima i ličnostima. Puni uspjeh postigao je romanom “Derviš i smrt” (1966). Ovaj roman je osvojio sve značajnije domaće književne nagrade. Slijedi, također, značajan roman “Tvrđava” (1970).

.

Ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga evropskoga klasika, a taj se status temelji ponajviše na njegova dva romana, ‘‘Derviš i smrt’’ i ‘‘Tvrđava’’. Pisac se poziva na središnju evropsku narativnu tradiciju, napose Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma 20. vijeka. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju školničku kategoriju. Po pripovijednim tehnikama, nasljedovao je i proširio roman osobne ispovijedi, ili realistička djela struje svijesti, najbolji primjeri kojih su kratki romani Dostojevskog ‘‘Krotka’’ i ‘‘Zapisi iz podzemlja’’. Selimović je dobro razumio da za upečatljiv prikaz unutrašnjih borbi nisu adekvatne tehnike bilježenja fluktuacija svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni receptor ne može biti sudionikom moralne i metafizičke drame.

Prvi roman, “Derviš i smrt”, pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju inozemne čitalačke publike – dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene posmatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo nakanu dokumentaristički i vjerno prikazati mistične zanose ili sufijski svjetonazor, nego je smjeralo – i uspjelo – općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i locirati univerzalno u lokalnom.

Sljedeći veliki roman, “Tvrđava”, prikaz je Sarajeva nakon Hoćimske bitke (koju je opjevao Gundulić u ‘‘Osmanu”), i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih pasaža od “Derviša”, čvrsto usredotočenoga na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti, te referencijama na historijski usud Bošnjaka (to se odnosi posebno na “Tvrđavu”). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije “pripovjedačke Bosne” i orijentalno-islamski senzibilitet.

Ostala piščeva pripovjedna djela, osim u detaljima, ne dosižu vrhunce poput “Tvrđave” i “Derviša”. Selimovićevi esejistički i memoarski radovi su zanimljivo štivo, no, također, nisu ostvarenja evropskoga i svjetskoga ranga kao veliki romani. Možda najinteresantnija Selimovićeva nefikcionalna knjiga je ‘‘Za i protiv Vuka’’, u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove nesporne kritičko-analitičke vrijednosti, zanimljivo jer i svjedoči o, za savremenike i potomke, kontroverznim piščevim nacionalnim opredjeljenjima. Ukratko – “Za i protiv Vuka” knjiga je potpuno uronjena u problematiku stvaranja modernog srpskog standardnog jezika, sa protagonistima Vukom Karadžićem, njegovim protivnicima i mlakim pristašama u vojvođanskim i srpskim građanskim krugovima, te brižljivo prikazanim etapama borbe. Za čitatelja sa strane, odmah upada u oči da to djelo posredno ruši mit o ‘‘srpskohrvatskom” jeziku, jer je sasvim ograničena na srpsku situaciju, dok o hrvatskoj prošloj, a ni onodobnoj (Ilirski pokret) jezičkoj tradiciji nema ni slova.

Djelo Meše Selimovića je utkano u središte bošnjačke književnosti, kojoj po tematici i iskazu najznačajnijih djela nesumnjivo pripada.

Roman ‘‘Derviš i smrt’’ je najznačajnije djelo u književnom stvaranju Meše Selimovića, ali i značajno djelo u našoj cjelokupnoj književnosti. Djelo je osobeno po stilu, jeziku, filozofiji života, psihološkoj analizi i tehnici oblikovanja. Po tim i mnogim drugim kvalitetima spada u sam vrh naše romaneskne proze. “Derviš i smrt” je roman lika – od početka do kraja u središtu je ličnost šejha Ahmeda Nurudina, koji ispisuje svoj životopis, a istovjedno sagledavanje života dovelo je do poraznog saznanja da je život prošao u praznini, u uzaludnosti i besmislu, bez jasnih tragova. Ovo je i psiholoski roman – oblikovan je kao ispovijest junaka koji, na kraju životnog puta, u očekivanju smrti, svodi svoj životni bilans. To je i filozofski roman – u njegovom središtu je čovjek kao moralno biće i smisao njegove egzistencije.

Podsticaj za nastanak romana nalazi se u piščevom životu. Poznavanje tih autobiografskih elemenata olakšava razumijevanje romana, ličnosti Ahmeda Nurudina, tehnike oblikovanja i stvaralačkog postupka. Krajem 1944. g. u Tuzli je strijeljan Selimovićev najstariji brat Šefkija, partizanski oficir. Šefkijina smrt je snažno pogodila Selimovića: sedmero ih je bilo u partizanima, a brata su strijeljali partizani. ‘‘Taj moj ubijeni brat je moja najveća tuga’’, piše Selimović.

U romanu su izvršena višestruka pomijeranja. Zbivanje je iz vremena Narodnooslobodilačkog rata pomjereno u tursko vrijeme i time je ostvarena vremenska distanca i smireniji ton pripovijedanja. Doživljaj je sa ličnosti partizana i komuniste pomjeren na ličnost derviša i šejha. Problem je sa političko-ideološkog pomjeren na vjersko-ideološki teren, čime je izbjegnuta politička aktuelnost i neminovan prodor subjektivnih osjećanja i raspoloženja.

 

SELIMOVIĆ O DJELU

 

            „Moj Bože, ja nemam nikoga osim tebe i brata mojega.“
„Ja sam htio da napisem roman o ljubavi, roman o tragediji čovjeka koji je toliko indoktriniran da dogma kojoj služi postane suština njegova života: promašio je ljubav, promašiće i život. Njegova tragedija počinje onog trenutka kad izgubi voljenu ženu, kad se ne bori za nju, kad je olako prepusti drugome iako je ona spremna na bjekstvo s njim. Ostavlja je, povrijedjen ratom, povrijedjen njenom nevoljnom izdajom, zbunjen zivotom suvise grubim za njegovu naivnu i neotpornu mladost. Nurudin cini pogresan izbor i polazi krivim putem, trazeci sigurnost u tvrdom sistemu Dogme, misleci da ce se tako zakloniti od surovih udaraca zivota. Ali udarci zivota nikog ne zaobilaze. njega ce snaci s najneocekivanije strane, gdje je najnezasticeniji i najosjetljiviji, od sistema vlasti kojemu je njegova Dogma nepokolebljivi branilac: u ostar sukob su dosla prihvacena vjerovanja i ljudska osjecanja. Tako se nasao u procjepu izedju Vjere, Vlasti i licnog zivota. Sta ce u toj dilemi prevagnuti, dervis ili brat? Bratsko osjecanje je prirodjeno, i gubitak brata je licna pozlijedjenost. Vjera je Nurudinu pribjeziste od zivota, a htio je da sacuva oboje, i vjeru i licno osjecanje. Ali kako su oni u ostrom sukobu, to mu ne uspjeva. Ostajuci u dogmi, on sve vise gubi ljudskog.“

Derviš i smrt je knjiga o ljubavi i mržnji, dogmi i životu, ličnom i neličnom, izdvojenom i općem.

„Ahmed Nurudin u početku prihvata ‘tuđu’ misao, nekritički i apologetski prima jednu ideologiju, bez trunke sumnje i skepse. Ta ideologija mu je, ustvari, postala zaklon od života. A kad život sam prodre do njega, kad sruši paravan pogleda na svijet, kad ga zapljusne svojim maticom, on od mogućeg čovjeka postaje stvarni. Tada, tek tada, on počinje da osjeća mržnju, zavist, želju za osvetom, čak i potrebu za ljubavlju, ali je ne ostvaruje. Da je ostvario ljubav, da nije posao putem mržnje, njegov ljudski lik bi bio čist i cjelovit; mržnja ga je destruirala.”

Derviš i smrt Meše Selimovića koncipiran je kao retrospektivna vizija iskustva u kome su sve odluke unaprijed donesene, u kome je akcija samo izraz i kristalizacija gotovog čina. Čovjek je već krenuo stazama života sa kojih nema povratka, ali koje mu ne otvaraju perspektivu za nove poduhvate, niti mu ostavljaju mogućnost da ostvari svoje ciljeve. Ambivalentnost te životne situacije Ahmed Nurudin izražava ispovijednim tonom čovjeka na raskršću, čovjeka koji unaprijed kasni, čovjeka koji jedino sviješću nadoknađuje akciju: „Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje.“^[1] Razapet na tom sudbinskom razmeđu, na sredini životnog puta derviš stupa na životnu scenu post festum, kad je sve svršeno, kad sve izda, svjestan da mu je „nafaka uvijek na drugom mjestu, gdje on nije“.^[2] Prošlo je vrijeme kad su „svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine“;^[3] nijedan od tih puteva nije ga vodio pravom cilju, a zablude su se izvrgle u porazna i tragična saznanja. S tom izvjesnošću Ahmet Nurudin je krenuo u svoju posljednju avanturu – da spašava vlastiti život koji ga nije poštedio nikakvog zla i u kome za njega nije bilo spasa. Sa ožiljcima iz rata na tijelu, sa tragovima nesrećne ljubavi u duši, sa opsesivnim slikama zavičaja i neizlječivim bolom, zbog bratove smrti, Ahmed Nurudin se suočio sa smrću, vukući breme nenadoknadivih gubitaka: nakon iznevjerenih iščekivanja i razočarenja utonuo je u beskrajno ništavilo. „Smrt je besmisao kao i život“^[4], bilježi derviš na kraju ljetopisa svoje namučene duše.

            Drama Ahmeda Nurudina je drama čovjeka koji je prisiljen da se opredjeljuje, da napusti svijet u kome je sumnja potisnuta vjerom, a ljudske slabosti krutošću dogmatskog mišljenja. Učeni derviš mevlevijskog reda, šejh tekije, dugo se opirao svakom svjetovnom činu i svakoj praktičnoj akciji. Njegova odluka je izazvana vanjskim okolnostima – hapšenje i smrt brata Haruna – i od toga trenutka u derviševoj svijesti svijet je poprimio sudbinsko značenje, a svaki postupak – oblik presudnog čina.

U tom smislu i dervišev lik ne sadrži ništa od klasičnog načina koncipiranja i oblikovanja. U romanu Derviš i smrt Selimović ne izgrađuje svoje likove niti prati razvojnu liniju njihovog psihološkog rasta; u romanu nema postupnosti Bildungsromana^[5] (bez obzra na mjestimičnu usporenost intelektualno – psihološkog razmatranja), nema one preobražajne snage koja oblikuje likove u funkciji zbivanja i krupnih promjena. Stoga su Selimovićevi likovi ponešto tipizirani, jer na scenu stupaju kao već formirane ličnosti, očekujući onaj presudni trenutak dramskog sukoba od koga zavisi konačno razrješenje – kao u tragediji. Selimović, dakle, više dreamatizuje ljudske situacije nego što ih narativno dočarava. On posmatra čovjeka na onoj životnoj prekretnici (bilo da je riječ o njegovoj svjesnoj odluci ili sticanju okolnosti, o intimnom sukobu ili objektivnim datostima životne situacije) gdje se razbuktava i razjašnjava svaki sukob, gdje odluke postaju konačne i neopozive, gdje se sve mogućnosti utapaju u realnost života. Selimovićevi likovi ne žive životom čija bi meta bila ustaljena logikom svakodnevnih postupaka; oni se formiraju u funkciji dramatičnih opredjeljenja i svoje ljudske osobine ispoljavaju u kriznim situacijama u kojima događaji dobijaju definitivan karakter; psihološku ravan i hronološko trajanje potiskuje dramatika moralnih sukoba. Historija jednog života pretvara se u sudbinski čin sa trajnim posljedicama.

Svoju situaciju derviš ne doživljava samo kao fizičko nasilje nego i kao dubok unutrašnji potres i lom: „Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju i svijet se ljulja sa mnom (…)“.^[6] Derviš se, naime, ne zalaže ni za kakve promjene; njegove ambicije ni po čemu nisu prevratničke; on je zapravo ugrožen i pribjegava nužnoj odbrani. Zato njegov stav pisac i ne tumači kao suptilnu psihološku igru nego kao dramu moralne opcije, kao vrijednosno opravdanje vlastitog opstanka. Do ubistva njegovog brata derviš je vodio život u pobožnosti i asketskoj strogosti, život u jednoj ravni, život u kome su sva pitanja suvišna. Kad mu je brat ubijen, međutim, došlo je do lančane eksplozije u derviševoj svijesti i duši. To nije samo emotivna reakcija ni bijes čovjeka koji pati, nego saznanja da je sve izdalo, da su sve ustave dignute, da stihija ruši sve svetinje i degradira sve vrijednosti. Lom je, dakle, potpun i definitivan. Stoga derviš ne brani svoje ideje ( mada na kraju romana ističe da se borio za čistotu vjere) nego spasava goli život. Njegov angažman je reakcija na stanje egzistencijalne ugroženosti;njegov gest je gest očajnika koga više ne nadahnjuju ni nada ni politička vjera.

Kao pisac koji je i sam prošao kroz žrvanj revlucije, Selimović traga za onim slojevima bića u kojima sudari velikih zatvorenih sistema ostavljaju najdublje tragove, za onim vrijednosnim osnovama čovjekovih postupaka u kojima i slučajnost i nepromišljenost ljudska dobijaju obilježje sudbinske konačnosti. Ljudsko biće je samo ulog u velikoj igri i racionalnosti, a njegova drama započinje u mraku tajnih odluka pred okrutnim i nijemim svjedocima koji historiju shvataju kao trijumf i monopol preživjelih; sve dileme i svi obziri, posrtanja i lutanja, oklijevanja i nedoumice koje prate svaki ljudski čin i daju težinu i smisao moralnoj odgovornosti i dostojanstv prigušeni su pravolinijskom odlukom i zaslijepljenošću apstraktnih ciljeva. Selimovićev roman prati upravo tu skrivenu hroniku ljudskog bića koja ispod površine vidljivog i događajnog razmiče prostore dramatičnih sukoba svjestan da realnost života i njegovi istinski sadržaji prekoračuju svaku apriornu odluku i svako praktično rješenje. Smisao ljudskog čina i svega što mu prethodi ne može se, naime, tumačiti naknadno konstruisanim argumentima, kao što se ne može ni usaglašavati s apriornim načelima koja zanemaruju iskustvo i realnost životne situacije. Osim toga, događaji o kojima nema svjedočanstava dobijaju u zvaničnim ocjenama preživjelih idealizovanu projekciju koja o istini sudi na osnovu slučajnih okolnosti i proizvoljnih mjerila. Tako se jedna ireverzibilna situacija koja zahtijeva nepristrasnu analizu pretvara u ideološku licitaciju sa različitim motivima i nepredvidivim obrtima. Selimović, dakle, ne piše o manjkavostima i krizama društva, o prolaznim nevoljama i kratkotrajnim slabostima, nego o nenadoknadivim gubicima i definitivnim promašajima, o ireverzibilnosti zbivanja koja nesreću pretvaraju u tragediju, koja akciju pretvaraju u neopoziv čin. Stoga je Selimovićev roman projekcija, u dubini čovjekova bića, onih potresa i sudara koje nazivamo historijskom akcijom, a u kojima čovjek više ne nalazi ni utočište ni izazov za svoju moralnu volju: roman je tako poprimio obličje moderne tragedije u kojoj se ireverzibilnost čina pretvara u okrutno lice sudbine.

Dervišev brat nije stradao bez svjedoka i bez znanja vlasti. Ali, način na koji je predočavana njegova navodna krivica i način na koji je suzbijana svaka razumna intervencija svjedoči o psihologiji vladajućeg aparata koji operiše isključivo argumentima sile i svoju volju pretvara u represivne mjere. Takvim mehanizmom sve se dileme u historiji i ljudskom životu neutrališu i podređuju proizvoljnim mjerilima, a često i ličnim ambicijama. U mraku zaborava zauvijek iščezavaju ljudi i događaji koje niko ne pamti ili čiji su posljednji svjedoci likvidirani. Dervišev brat je slučajno došao do dokumenta koji kompromituje lokalnu vlast: bio je ubijen jer je previše znao. Paradoksalnost te optužbe i kazne koja je uslijedila ogleda se u činjenici da tajna koju je dervišev brat saznao nije bila ni otkrivena ni zloupotrijebljena. Derviš je uzalud vjerovao da „stvari ne postoje dok se ne kažu“.^[7] Stoga se derviševa pobuna javlja kao rezultat temeljne upitnosti o čovjekovom duhovnom i biološkom opstanku: kako je moguće opstati u svijetu u kome je pravo na odluku o životu i smrti kao i pravo na tumačenje zbivanja u sadašnjosti i prošlosti privilegija i monopol pojedinca?

Dervišev razgovor sa muselimom primjer je one vrste nesporazuma koji razdvaja ljude uvjerene da pravda postoji samo u zakonima od ljudi koji u zakonima kao i u životu traže mjeru moralnosti svojstvenu svakoj ljudskoj zajednici i svakom ljudskom odnosu. Derviš govori s osjećanjem za pravdu koje je čovjeku urođeno, kao čovjek za koga je zakon moralni orijentir i korektiv za razumijevanje ljudskih postupaka; muselim je surov i neumoljiv čuvar mrtvog slova na papiru, ovlašteni tumač pozitivnog prava, njegovo razumijevanje ne prelazi granicu birokratske opčinjenisti autoritetom položaja koji zauzima:

– Htio sam da pitam za brata – (…)

– Brata? Kakvog brata? (…) Brat veliš? Zatvoren? (…)  Znaš li zašto je zatvoren?

– Eto, ne znaš ni zašto je zatvoren. A dolaziš da moliš, bez obzira šta je učinio.

– Nisam došao da molim.

– Hoćeš li da ga optužiš?

– Neću.

– Možeš li da navedeš svjedoke za njega ili protiv njega? Da ukažeš na druge krivce? Ili saučesnike?

– Ne mogu.

– Šta onda hoćeš?

– Šta hoću? (…) Nije trebalo to da kažeš. Je li zločin upitati za brata ma šta da je učinio! To mi je dužnost, i po Božijim i po ljudskim zakonima, svako bi mogao da me pljune ako bi se oglušio o to svoje pravo. I sve nas, kad bi se to pravo osporilo. Jesmo li postali životinje, ili gori od životinja?

– Riječi su ti teške (…) Na čijoj je strani pravo? Ti braniš brata, ja zakon. Zakon je strog, ja mu služim.

– Ako je zakon strog, treba li mi da budemo kurjaci?

– Je li kurjački braniti zakon, ili ga napadati, kao ti?^[8]

Čovjek je ne samo obespravljen nego mu je onemogućeno da na bilo koji način ispolji svoje mišljenje, da se suprotstavi optužbi: nasilnim prekidom komunikacije okrutnost kojoj je izložen dervišev brat poprima karakter tragične nepoznanosti. Jer, dok je dijalog moguć, pravda još ima šanse; kad se dijalog prekine, put je otvoren nasilju.

Derviševa drama i počinje upravo u trenutku kad su prekoračene i odbačene sve moralne i pravne norme: kao što je dervišev brat zatvoren i pogubljen bez suđenja (zato što je pročitao dokument o jednom procesu koji je vođen po unaprijed pripremljenoj presudi) tako je i derviš od muselima dobio ugovor koji unaprijed odbacuje mogućnost bilo kakvog razmatranja pa, prema tome, i mogućnost sporazumijevanja. Represivne mjere i apriorizam političkog jezika samo su jedan vid ispoljavanja iracionalnog ustrojstva svijeta s kojim je derviš suočen. Derviševa želja za istinom i pravdom, koja ga je dovela u sukob sa poretkom u kasabi, izazvala je, međutim, mnogo dublje promjene u dubini derviševog moralnog i afektivnog bića: ispostavilo se, za ovog nepokolebljivog vjernika da riječi molitve nisu više bile ni dovoljne ni dovoljno efikasne, da su život i odnosi u njima odveć složeni da bi ih vjera mogla obuhvatiti bez ostatka. Od tog trenutka za dreviša su život i smrt bili komplikovaniji i zagonetniji nego što je vjerovao. I kao što ljudski postupci nisu lišeni nedosljednosti, tako ni čovjekovo zalaganje za istinu nije lišeno iskušenja. Čovjekov život očito nije isto što i molitva – bogougodni čin bez rizika.

Kad su temelji vjere uzdrmani i kad su vrijednosti ljudskog svijeta dovedene u pitanje, derviš spoznaje da je u takvoj situaciji nemoguće ostvariti moralni integritet ličnosti i pomiriti mjerila savjesti sa zbivanjima u realnom svijetu. Derviš je, naime, izložen dvostrukom redu izazova: s jedne strane, vjera i kontemplacija ne odolijevaju sumnji i iskustvu kao što ni spiritualno biće ne odolijeva izazovima nagona i krvi; s druge strane, praktična čovjekova akcija izvrgava se u vlastitu karikaturu i ne vodi ka ostvarenju bilo kakvog cilja. Dervišev nespretni manevar oko preuzimanja vlasti završava se s tragičnim posljedicama i s prećutnim upozorenjem da je igra s vatrom uvijek opasna. Stoga, spašavajući brata, derviš brani posljednje moralno uporište koje ga dijeli od totalnog besmisla: u sukobu sa svijetom derviš je odveć lomno biće; njegov napregnuti svijet puca po svim šavovima; ako bi spasio brata , održao bi makar iluziju o cjelovitosti i moralnoj čvrstini svojih uvjerenja, povjerovao bi u mogućnost svoga opstanka. Svoj naum derviš će platiti najvišom cijenom: da bi sačuvao iluziju, žrtvovat će život.

Derviševa pobuna nije ni izraz zaslijepljene vjere ni rezultat straha od koga pobunjenik traži spas u nadi: njegova pobuna ne prihvata očaj, tj. stanje u kome je čovjek razoružan i lišen bilo kakve mogućnosti djelovanja, stanje moralne paralize i degradiranih vrijednosti. Pobuna je na taj način odgovor pobuđene svijesti koja ne prihvata nasilje i uništenje. I bez obzira na njene motive ta pobuna je glas ljudskosti koja određuje mjeru ispod koje se ne može, ispod koje, osim nasilja, živi i uvjerenje u opravdanost i smisao čovjekovog poduhvata. Derviš je, istina, svjestan da ne može izmijeniti svijet individualnom akcijom, ali do kraja ostaje sizifovski dosljedan svojoj pobuni i svojoj nesreći. Njegova pobuna, iako ne vodi nekom praktičnom rješenju, prećutno zagovara neku vrijednost bez koje bi život izgubio smisao.

Zahvaljujući svojoj pobuni derviš uviđa manjkavosti i ograničenja vlastitog života. Vjera mu postaje nedovoljna, a predstava o svijetu zvaničnih istina – neuvjerljiva i nepravedna. Pobuna dervišu otvara oči i skida oklop. On shvata da život zahtijeva čitav svijet kao svoju osnovu; u njenu se budi sumnja i otvara prostor u kome se iskustvo podudaralo sa zakonima vjere a osnovi potiskivali strogošću redovničkog života. Hapšenje i smrt derviševog brata izazvali su pravu eksploziju u derviševoj duši i svijesti. Prikazujući ovu eksploziju sa svim psihološkim i moralnim implikacijama, pisac ne pribjegava tradicionalnom deskriptivnom postupku. Drama je predstavljena kao proces razbijanja svijesti o događajima koji su prethodili drami i koji je prate, ali su fragmenti te svijesti postali svojstvo drugih likova, odnosno simbolička projekcija samog derviševog lika. Ishak, na primjer, inkarnira jedan vid derviševe pobune. On je njegova idealizovana slika koja je zauvijek ostala u sferi snova i neostvarenih želja. Slika bjegunca Ishaka u tekijskoj bašti istovremeno je i simbol derviševog nostalgičnog vraćanja u svijet uspomena, ali i obrazac s kojim se nikad neće poistovjetiti, neka vrsta moralnog projekta njegovog bića koje postoji samo kao mogućnost. Ishak živi po mjeri vlastitih ljudskih mogućnosti, sam oblikuje svoj život kao promjenljivu veličinu, kao vrijednost koja izrasta iz realnosti svijeta i konkretnih životnih situacija. Derviš je u sudbini tog mladog čovjeka vidio čitav jedan dio svog života koji tone u zaborav i ništavilo. Ishak je ona oživotvorena snaga koja je derviša podsjetila na prolaznost i ništavilo. U tom otporu ništavilu derviš je našao prvi osnov svoje pobune.

Drugi vid derviševe pobune inkarniran je u Hasanovom iskonskom osjećanju za realnost života, za autentični doživljaj i neposrednost reagovanja. I svojim uvjerenjem i svojim postupcima Hasan prkosi svim normama i prihvata život kao jedinu mjeru. Za njega su vrijednosti određene ljudskim i zemaljskim mjerilima. „Život je širi od svakog propisa“ – kaže Hasan. – „Moral je zamisao, a život je ono što biva.“^[9] Hasan je sav zaokupljen tim što biva, što čini kontinuitet našeg doživljajnog iskustva, što od paradoksa i nedosljednosti naših postupaka formira neuhvatljiv pejzaž naše ljudske situacije. Derviš ne zna za relativizam konkretnih životnih situacija, za antinomije morala, za nepodudarnosti mišljenja i zbilje; dervišev jedini oslonac je apriorizam njegove vjere. Hasan je, dakle, oživotvorio ona svojstva koja derviš nije mogao prevesti u realnost života, one porive koji su ostali u mraku svijeta nad kojim se širi aura vjere. Selimović se u oblikovanju svojih likova poslužio neuobičajenim postupkom. Derviševa drama je eksteriorizovana i dijelom prestavljena kao suštinska odlika drugih likova, tako da njena projekcija u svom povratnom efektu osvjetljava svu dubinu derviševe tragedije. Jer, vrijednosti u čije ime se derviš buni, on pronalazi inkarnirane kod drugog, nemoćan da ih usvoji i očajan što ih se mora lišiti. Niti se on više može izjednačiti sa Ishakom niti može usvojiti Hasanov način života. Hasan nije nikakav zavjerenik pustolovine, ni veliki pustopašni dječak rođen pod sretnom zvijezdom, već prije svega običan čovjek koji osjeća prije svega da nema nikakva smisla živjeti ako samo slušaš , trpiš, pristaješ. Derviš je već na početku abdicirao na sva ona preimućstva koja uživa njegov najbolji prijatelj, živjeti za njega kao da je isto što i slušati. Doslovno: „Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče. Učili su me da slušam, da trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo. Uvijek sam znao šta treba da činim, darviški red je mislio za mene, a osnovi vjere sutvrdi i široki, i ništa moje nije postojalo što se u njih nije moglo uklopiti.“^[10] Oni su međaši preko kojih ne može preći, njegova pobuna ali i trajni izvor njegovog nespokojstva. Između onog što je definitivno izgubljeno i ong što je prekasno za osvajanje, derviš je zarobljen sadašnjošću, oslobođen okova vjere ali nesposoban da svojoj slobodi udahne život. Je li to situacija specifična za duhovnika ili karakteristična za intelektualca uopće?

Parcijalizacija derviševe svijesti o iščašenosti u vremenu i svijetu, o promašenosti života bez čvrstog oslonca i sigurnog utočišta, koju inkarnira Hasan bez pravog zavičaja, bez prave ljubavi, bez prave misli, širi se i inkarnira kao kolektivna sudbina čitavog naroda, čitav jedan kolektivni subjekt ( Hasan ga označava sa mi) zahvaćen je „historijskom i zavičajnom bolešću“^[11]

„ …mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. (…)

– Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici?

– Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim historija nije pravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero a suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijeklai krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakva rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izhubili da više ne znamo ni šta smo.“^[12]

Tu se krug otpora i pobune definitivno zatvara, čovjek je svuda na gubitku, Uvijek u traganju za nemogućom ljubavlju.

 

U nastavku rada donosimo šest priloga koji će donekle osvijetliti roman ‘‘Derviš i smrt’’, odnosno autora Mešu Selimovića. I poslije pola vijeka od publikovanja ‘‘Derviš i smrt’’ ne silazi sa trona najboljih romana ali kao što i dalje traje polemika čiji je pisac Meša Selimović

 

1966. godine završava roman “Derviš i smrt”. “Ja nisam imao muka sa Dervišem. Išao je prilični lako. Pisanje mi je pričinjavalo radost… To je veliki dug roman, preko 400 stranica… Sve je bilo nakupljeno u meni i jednostavno je išlo…” Roman je posvetio supruzi Darki. Roman se prvobitno zvao “Četiri zlatne ptice” i objavljen je u časopisu Život. U septembru roman izlazi u ediciji Savremenici sarajevske Svjetlosti.

 

Dvadest šestog aprila 1910.^[13] Paši, rođenoj Šabanović i Aliji Selimoviću, rodio se sin Mehmed. Djetinjstrvo provodi u tuzlanskoj mahali.

Oca je neobično poštovao, a majka je imala vidnog uticaja na njegovo formiranje u tradiciji dobre patrijarhalne muslimanske kuće.

U Tuzli završava osnovnu školu i gimnaziju. Bio je za svoje godine neobično načitan. Naročito je opčinjen djelima Dostojevskog, kome se “vraćao neprestano”.

Piše pjesme i pripovijetke a prvu priču mu objavljuje list tuzlanske gimnazije Prvijenče.

Veliku maturu položio je školske godine 1928/29.

U jesen 1929. upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu.

1930-1934. Iako je položio više ispita na “pravu”, u novembru 1930. godine moli rektorat Beogradskog univerziteta da mu dozvoli prelaz sa Pravnog na Filozofski fakultet.

Na studijama prijatelji su ga prozvali Meša i taj će mu nadimak ostati do kraja života.

Stanuje u Gajretovom domu. Svira gitaru i harmoniku, nastavlja da igra fudbal u BUSKU (Beogradskom univerzitetskom sportskom klubu).

Diplomirao je martovskom roku 1934. godine, i to srpskohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, češki jezik, narodnu istoriju i ruski jezik.

1935. U aprilu je postavljen za nastavnika Građanske škole trgovačkog smjera u Tuzli.

Iz zdravstvenih razloga oslobođen je služenja vojske.

1936-1941. U jesen postavljen je za profesora Gimnazije u Tuzli gdje predaje srpskohrvatski jezik i higijenu.

Umire mu otac Alija od apopleksije u 54-toj godini života. Za to vrijeme rada u Gimnaziji ima veliki uticaj na intelektualnu omladinu grada.

Honorarno predaje u Medresi. Igra fudbal, vježba u Sokolu, piše priče.

U maju 1939. godine položio profesorski ispit.

1941. Drugi svjetski rat dočekuje, kako sam piše, “izgubljen deprimiran stvorenim stanjem u Jugoslavijio i svijetu”. Stavlja se Komunističkoj partiji na raspolaganje vršeći razne zadatke u gradu.
1942. Zbog saradnje sa NOP-om, Mešu, njegovu sestru i srednjeg brata hapse ustaše: “Sve troje smo vezani u lance (bili smo vezani 42 dana) i stavljeni u samice policijskog zatvora”. Poslije 4 mjeseca pušten je iz zatvora zbog nedostatka dokaza.
1943. Odlazi u šumu, na Majevicu, u partizansku brigadu. Postaje član Komunističke partije Jugoslavije.

U maju je na oslobođenoj teritoriji – član Agitpropa oblasnog komiteta za istočnu Bosnu.

U partizanima se ženi.

Aktivan je saradnik novopokrenutog lista Oslobođenje. Piše bilješke, crtice i reportaže.

Stalni je saradnik lista Front slobode, organa Antifašističkog fronta za istočnu Bosnu.

1944. Član je redakcije Fronta slobode.

Krajem godine u Tuzli je presudom vojnog suda III korpusa strijeljan Mešin stariji brat Šefkija Selimović “zato što je iz magacina Glavne uprave narodnih dobora uzeo krevet, ormar i stolicu, i još neke sitnice…”

Ne zna se gdje je sahranjen. “Jedan tako pametan, živ čovjek, dinamičan… tako, odnosio se malo zaštitnički prema meni. Naravno bio mi je uzor. Volio sam ga…”

Taj motiv ubijenog brata se javlja u “Tišinama” i u “Dervišu”…

Premješten je u tek oslobođeni Beograd. Nalazi se na dužnosti načelnika Odjeljenja za publikacije Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.

1945. Rodila mu se kćerka Slobodanka.

U ljeto 1945. godine upoznao se sa Darkom Božić, kćerkom generala bivše jugoslovenske vojske.

Već tada nosi ideju za roman “Derviš i smrt”.

1946. Postaje član Komisije za kulturu Vlade FNRJ i načelnik Odjeljenja za kulturne veze sa inostranstvom.

U časopisu Naša književnost objavljuje svoju prvu pripovijetku “Pjesma o oluji”.

1947. Ženi se sa Darkom.

Zbog razvoda i ženidbe isključen je iz članstva Komunističke partije. “Isključen sam iz Partije, a docnije otpušten s posla.”

Sa Darkom prelazi u Sarajevo. Stanuje kod prijatelja Ismeta Mujezinovića.

Postaje profesor Više pedagoške škole u Sarajevu. Sarajevska Svjetlost objavljuje pripovijetku “Uvrijeđeni čovjek”.

Veoma je aktivan u književnom životu Sarajeva.

1948. Stalni je saradnik novopokrenutog književnog časopisa Brazda gdje, pored ostalih, objavljuje radove o Maruliću, Ćipku, Nazoru, Ćopiću i drugima.

U julu dobija kćerku Mašu.

Interesuje ga pozorište, film i slikarstvo.

1949. U aprilu je primljen u Udruženje književnika Bosne i Hercegovine što je u julu potvrdila Uprava Saveza književnika Jugoslavije.

Rukopis knjige pripovijedaka “U oluji” izgubljen je u sarajevskoj Narodnoj prosvjeti.

U septembru rodila se kćerka Jesenka.

Ponovo je primljen u Komunističku partiju.

1950. Izlazi mu prva knjiga pripovijedaka u izdanju zagrebačke Zore pod nazivom “Prva četa”.

Povremeno sarađuje u beogradskim Književnim novinama. U septembru je izabran za docenta na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu – predaje romantizam.

1951. Urednik je časopisa Brazda. Napisao obiman ogled o Stevanu Sremcu.
1952. Završio studiju o stvaralaštvu Hasana Kikića, koju štampa sarajevska Svjetlost.

Redaktor je i pisac predgovora izdanja stihova i proze Jovana Dučića.

1953. Priređuje izbor pripovijedaka Janka Veselinovića. Ostaje bez posla.

“I onda se desila čudna stvar. Meni je otkazano povjerenje. Nikad nisam saznao zašto. Ja sam četiri godine bio bez posla, bez zaposlenja ikakvog, i vrlo teško sam živio sa porodicom… I te četiri godine sam radio razne poslove, koji nisu imali nikakve veze sa književnošću, da bih prehranio porodicu…” Sarađuje u Oslobođenju i Borbi.

1956. Po motivima Selimovićeve pripovijetke “Tuđa zemlja” reditelj Jože Gale snima film koji će biti zapažen na Festivalu u Puli.
1957. Postavljen je za direktora Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu.
1958. Izabran je za glavnog i odgovornog urednika časopisa Život. Urednik je u izdavačkom preduzeću Veselin Masleša.

Izlazi Selimovićeva knjiga pripovijedaka “Tuđa zemlja”. Svjetlost objavljuje prvi roman Meše Selimovića – “Tišine”. Izabran je za glavnog urednika Izdavačkog preduzeća Svjetlost.

1962. Izabran je za predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.

Počinje da piše roman “Derviš i smrt”.

Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva (za roman “Tišine”).

1964. Na VII kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Titogradu izabran je za predsjednika Saveza pisaca.

“Tišine” izlaze na slovenačkom i makedonskom jeziku.

U Oslobođenju objavljuje odlomak iz romana “Derviš i smrt”.

1966. Završava roman “Derviš i smrt”.

“Ja nisam imao muka sa Dervišem. Išao je prilični lako. Pisanje mi je pričinjavalo radost… To je veliki dug roman, preko 400 stranica… Sve je bilo nakupljeno u meni i jednostavno je išlo…”

Roman je posvetio supruzi Darki.

Roman se prvobitno zvao “Četiri zlatne ptice” i objavljen je u časopisu Život.

U septembru roman izlazi u ediciji Savremenici sarajevske Svjetlosti.

Dobitnik je Dvadesetsedmojulske nagrade Bosne i Hercegovine (za roman “Tišine”).

1967. Početkom februara jednoglasno dobija NIN-ovu nagradu za najbolji roman u 1966. godini.

U Dubrovniku počinje da piše novi roman “Tvrđava”.

Boravi u Tuzli i izražava želju da se poslije penzije vrati u rodni kraj.

Narodno pozorište u Zenici postavlja na scenu “Derviša i Smrt”.

1968. Izabran je za člana Izvršnog odbora Sterijinog pozorja.

U martu postaje dopisni član SANU.

Izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Dobitnik je Njegoševe nagrade.

1970. Svjetlost objavljuje novi Selimovićev roman – “Tvrđava”. Posvećen je kćerkama Maši i Jesenki.

Nagovještava odlazak iz Sarajeva. Dobitnik je nagrade AVNOJ-a.

1971. Narodno pozorište u Sarajevu izvodi “Tvrđavu”, dramu u dva dijela.

Pisci iz Bosne i Hercegovine predlažu da se Meša Selimović kandiduje za ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost. Promovisan je za počasnog doktora Univerziteta u Sarajevu.

1972. Odlazi u penziju.

Počinje sa pisanjem “Sjećanja”.

Odbio je da podnese ostavku na članstvo u Glavnom odboru Srpske književne zadruge i da se distancira od njene aktivnosti.

U biblioteci Srpska književnost u sto knjiga Matica srpska i SKZ objavljuju “Derviš i smrt”.

1973-1977. Seli se u Beograd. Završava roman “Krug”.

21. marta 1974. godine izabran je za redovnog člana SANU. Objavljen je novi roman Meše Selimovića – “Ostrvo” (1974). Povodom tridesetgodišnjice rada udruženi izdavači objavljuju Sabrana djela Meše Selimovića (“Derviš i smrt”, “Tvrđava”, “Tišine”, “Magla i mjesečina”, “Ostrvo”, “Djevojka crvene kose”, “Pisci, mišljenja i razgovori”, “Za i protiv Vuka”).

Izlazi knjiga “Sjećanja” (1976).

1977. U prevodu Moriset Begić i Simon Moris francuska izdavačka kuća Galimar objavljuje roman “Derviš i smrt”.

Roman nailazi na izuzetno povoljan prijem francuske javnosti.

1981. Galimar objavljuje na francuskom jeziku “Tvrđavu”, u prevodu Žana Deska i Simon Moris.
1982. 11. jula, u Beogradu je, poslije duže bolesti, umro Meša Selimović. Sahranjen je 14. jula u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Meša Selimović: Kako je nastao roman Derviš i smrt (Sjećanja, odlomak)

 

Derviš i smrt. – Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III korpusa. (Imena ne navodim, iako ih, naravno, znam; oni ne znaju, ili se ne sjećaju šta su učinili mome bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku a ja nisam prihvatio, i on je začuđeno pitao neke moje prijatelje zašto se to ljutim na njega?) Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijeli sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu. Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je moga brata odvezao na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: – pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmoro nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i bez smisla…

…Ovdje moram da zastanem. Pišući prethodne rečenice, bio sam svjestan da nešto skrivam, jer mi je neprijatno i pred samim sobom. Tek kad me Darka upozorila da nije bilo baš sasvim tako (ona zna istinu, ispričao sam joj), nevoljno sam se zaustavio i prisilio se da još jednom u svijesti okrenem film događaja… Da, bio sam šokiran, ništa nisam mogao da shvatim, dan i noć sam proveo bez sna i bez hrane, plačući, ne znajući šta ću od sebe, jer je sve moje dovedeno u pitanje. A sutradan, jedan jedini dan kako sam čuo za bratovljevu pogibiju, pet-šest dana poslije strijeljanja, trebalo je da održim neko predavanje, već ranije najavljeno plakatima. Nisam ga otkazao. Ne znam šta sam i kako sam govorio, ali sam govorio. I eto, baš to pokušavam da zaboravim, da sam htio da govorim, da sam mogao, da sam imao snage da govorim, da se nisam kao čovjek, kao brat pobunio protiv te neprirodne obaveze koju sam sebi nametnuo. Utoliko je moj postupak neshvatljiviji: da je to neko zahtijevao od mene, sve bi bilo jednostavno, kao tablica množenja. Ovako je košmar. Patio sam kao nikad u životu, a pokušavao sam da ostanem u kolotečini koju sam smatrao jedino mogućom, jedino ljudskom. Čak i poslije tog neljudskog čina! Htio sam, valjda, da razdvojim te dvije sfere, privatnu i opštu (kao da je to mogućno!). Možda sam se plašio da raskinem sa sobom onakvim kakvim me je stvorila revolucija, možda me vukla inercija: kako ću raskopati sebe cijelog? Možda sam mislio da nemam prava u tolikim smrtima svoj gubitak uzimati kao razlog da napustim revoluciju koja je postala smisao i suština moga postojanja. Ne mogu ništa određeno da kažem, ali sam možda pokušavao da sebe ranjenog i njega izgubljenog izmirim sa revolucijom koja jede svoju djecu. I eto, pokušao sam da idem istim putem, kao da se nije ništa dogodilo, nisam izašao iz partije, nisam okrenuo leđa svemu što sam bio, ali ništa time nisam riješio, bivalo mi je sve teže, ono predavanje je postala moja mora, moj užas, i ni do danas se nisam oslobodio mučnog osjećanja na tu čudnu krivicu. Platio sam tu neshvatljivu zaluđenost teškim mukama docnijeg, sve težeg raskola sa sobom bivšim.

Da nisam imao nikakva dodira sa književnošću, takva tragedija bi me navela na misao da nekome, u vidu pisane ispovijesti, saopštim svoju muku. Takva primitivna i uprošćena motivacija želje za pisanjem u krajnjoj liniji je i najprirodnija. Začudo, kod mene je sve bilo mnogo komplikovanije: ukoliko sam više mislio na ubijenog brata (a mislio sam neprestano, čak sam pokušao da pobjegnem od te misli i od mjesta nesreće, i u novembru 1944. godine sam prešao u Beograd), utoliko sam manje nalazio u sebi snage da to iskažem. Čak sam da bih ostao živ i normalan, počeo nasilno da se okrećem drugim sadržajima: prisilio sam se da se, umjesto svome bezizlazu, svojoj dramatičnoj dilemi, okrenem svome nekadašnjem oduševljenju, partizanskom. To je bio moj pojas za spasavanje, sedativ koji me držao da ne tonem, varka kojom sam pokušao da skrenem svoj unutrašnji pogled s ponora koji se stvarao preda mnom. Ili da sam sebi dokažem da moj sudbinski zaokret, da sva moja odanost bez ostatka, da moj bezmjerni zanos, nisu bili obična greška. Plutao sam po olujnom moru svoje moralne pometenosti, grčevito se držeći za razbijene ostatke svojih ranijih oduševljenja. U početku mog pisanja su partizanske teme žrtvovanja za druge. Sigurno nisam slučajno nailazio na takve isusovske teme, vjerovatno sam pokušavao da obogotvorim svoju muku, da joj dam viši smisao: za veliki cilj neophodne su velike žrtve. I svoju sam u to ubrajao. Ali se moja muka nije dala ni odagnati ni olakšati, efekat varke, ni kao lijek za mene ni kao književni rezultat, nije bio naročit, pa sam prestao da pišem.

Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu, na žalost slabo i anemično: bio sam suviše blizu događaja, još opijen njegovom vrelinom, bez psihološke i emotivne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, divlja tužaljka koja se samo mene ticala. Tada sam uvidio i to da sam nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju, nesagledivu i neuhvatljivu za moje diletantske mogućnosti. Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu uradim taj posao koji je sve više postajao moja opsesija. Ostavivši vremenu da neprestano premotava kanuru samog događaja, prvo sam se uhvatio ukoštac s jezikom, jer mi je bilo jasno da je u mojim prvim radovima upravo jezik najslabija tačka. To je isto kao kad slikar ne bi imao smisla za boje. Vidio sam da se jezik ne da, ostaje krut i nesavitljiv, nepodoban za nijanse koje su mi izgledale značajnije od cjelovitih blokova. Godinama sam se borio za prilagođivanje izraza, posebno u nastojanju da iskažem složeniju misao i osjećanje, za sublimniji jezik, koji bi, bar donekle, bio u stanju da obilježi splet ponornih oluja i dilema, i teško uhvatljive dubine i žestinu emocionalnih eksplozija. Kod naših savremenih pisaca nisam u potpunosti nalazio ono što sam tražio. Mada prilično razvijen, jezik naše današnje književnosti je ili artificijelan, neživotan, apstraktan, prilagođen za izražavanje bizarnih stanja i za izražajni egzibicionizam (nadrealisti); ili suviše konkretan, pogodan za izražavanje vanjskih pojavnih oblika, čak i na veoma plastičan način, ali bez sposobnosti poniranja u dublje slojeve života i ljudske psihe (realisti) ili vrlo rafinovan, probran, savitljiv, barokno razuđen, bogat, pa ipak sav na površini, nepogodan za dramatične situacije a pogotovu za dijabolična stanja koja su se meni sve češće javljala kao doživljaj (Crnjanski) ili snažan, silovit, ekrazitne snage, jezik-usov, jezik-bujica, bojovni jezik koji raznosi protivnika, maksimalno izražajan u negaciji, ali suviše retoričan i knjiški, nepodoban za misaone finese, za sadržajnu i misaonu dubinu (Krleža); ili miran, staložen, prodoran, iznijansiran, izbalansiran jezik, pogodan za opisivanje svakog mraka i čuda u čovjeku, pa ipak suviše miran, gotovo hladan za bure i nemire kakvi su se meni ukazivali, i trebalo je biti pisac najvećeg formata pa iz tog jezika izvući takva sazvučja i njime postići takvu snagu kao što uspijeva Andrić.

Morao sam pronaći ne bolji i ekspresivniji jezik, ni bogatiji, ni suptilniji, to bi bila smješna i nerealna ambicija, već jezik za moju ruku i moju dušu, koji će najbolje odgovarati onome što je u meni ključalo. Nisam znao šta tražim, samo sam nejasno naslućivao kakav to jezik treba da bude, Kad nađem, znaću šta tražim.

Uvjeren od samog početka (možda i pogrešno), da ću svoju životnu temu moći da obradim u obliku romana, odlučio sam da zanatski savladam tehniku romana. Najprije teoretski, u principu, a onda i praktično (“Magla i mjesečina”, “Tišine”, i nekoliko većih pripovijedaka poslužili su kao dobra vježba). Nisam mislio da će biti lako, ali nisam vjerovao ni da je tako teško. Godine i godine su prolazile, a ja sam se, kao s đavolom, rvao s nesavladivom strukturom romana: pisao sam i brisao, pisao i bacao, pisao i ostavljao u ladicu, ali nisam odustao. Zavidio sam slikarima koji i najveću sliku mogu da sagledaju jednim pogledom; pisac mora, neprestano, da drži bezbroj činjenica u glavi, bezbroj veza, bezbroj događaja, vodeći računa o sklopu dijelova, o dosljednosti likova, o mjeri i srazmjeri, o fabuli i ideji, o ritmu pojedinih rečenica i cjeline, o prvom i drugom planu, o glavnim i sporednim ličnostima i o bezbroj drugih stvari, međusobno toliko povezanih da se često ruši sve ako je pogrešno urađen jedan dio.

Oko 1962. godine ponovo sam počeo da se bavim svojom starom temom izgubljenog brata. Ali je do tog vremena građa bila odležala i mogla je podnijeti svaku obradu, a i tema je, u mojoj svijesti, dobila određeno usmjerenje, i savitljivost, i šire razmjere: od izvorišta je prošlo gotovo dvadeset godina, i u doživljaju nije više bilo sirove silovitosti ni prejake emocije. Sve je bilo izmeditirano, pretvoreno u moguće opšte iskustvo, kao odnos i sukob izmedu ideologije i pozlijedenog pojedinca. Tema je, dakle, univerzalna. A ipak je sve moje, nezaboravljena vrelina nije mi dopuštala da temu i motiv pretvorim u hladnu tezu. To nije u potpunosti lični doživljaj, ali je svačija mogućnost. Osnova idejne zamisli romana i jedina sličnost između moga života i romana ležala je u pitanju: šta sam ja poslije te osude, ožalošćeni i ozlojeđeni brat ili nesigurni, neuvjereni član partije? (U romanu je to izraženo ovako: “Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? … jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? ili oboje?”) Tako je u žižu romana došao sukob ličnog osjećanja i političkog uvjerenja. To je stari sadržaj, možda je izvjesna novina u tome što je u Dervišu i jedno i drugo jednako jako. Naravno, izvan tog idejnog kruga, život i roman se potpuno razilaze, mada sličnih situacija, po smislu, ima mnogo. Zašto sam otišao u istoriju? Možda i zato što sam se plašio direktne faktografske silovitosti teme i privatne omeđenosti, koja bi me opet mogla povući u nezeljeno afektivno reagovanje. A ja sam želio da iz nje izvučem njen univerzalni smisao.

Čitaoci su dobro primili “Derviša”. I kritičari, uglavnom svi. Ali čitaoci su mi važniji. Zahvaljujući novinama, radiju, televiziji, ponešto i časopisima, a vjerovatno i aktuelnosti teme, moja djela i moje ime ušli su u uho i srca ljudi. Ponekad kao utjeha, ponekad kao nesporazum ali izgleda da ne može biti drukčije.

Pismo Mehmeda-Meše Selimovića Srpskoj Akademiji nauka i umjetnosti

 

Kako u našim književnim prilikama naglo dolazi do novih momenata i olakih odluka, a ja ne mislim mijenjati ni svoja uvjerenja, ni stečeno mjesto u književnosti kojoj pripadam – može se dogoditi da ja, ili moja porodica, i dalje budemo izlagani neprijatnostima nečijih upornosti i nerazumijevanja. Da bih zaštitio svoj lični i književni integritet, ja se obraćam Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, čiji sam redovni član, s molbom da se u njoj nađe i sačuva ova moja pismena izjava.

Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije “Srpska književnost u sto knjiga”, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.

Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.

 

S poštovanjem i zahvalnošću,

Meša Selimović.

3. novembar 1976. godine

Meša Selimović: Moja filozofija je iz mog muslimanskog korjena (Preporod, 1972. god.)

 

PREPOROD: Poštovani Selimoviću, vi ste do sada odgovarali na bezbroj pitanja koja su Vam postavljali različiti ljudi, tako da mi sada pretpostavljamo i mogućnost ponavljanja nečeg već rečenog. Međutim, ovo prvo pitanje, koje to i nije, traži od Vas da kažete nešto što do sada niste rekli, a što ste, možda, već odavno trebali da izgovorite, ali to je sticajem okolnosti zapreteno sve do današnjeg dana.

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Moram priznati da prvo pitanje , «Koje to i nije», ne razumijem potpuno. Šta je to što do sada nisam rekao a što spada u moj domen interesovanja? Zato ne znam. Inače, u svakom čovjeku, pa i u meni, zapretano je mnogo nejasnih stvari. Otkrivam ih pišući; pa nešto otkrijem, ali će ogromna većina ostati nesaznata ili samo naslućena.

 

PREPOROD: Govoreći o svome radu na «Tvrđavi» i upoređujući je sa «Dervišom» rekli ste: …Prilično je sigurno da će to biti ista preokupacija kao u «Dervišu» samo drugačijim sredstvima ostvarena, drukčije intonirana. Pa opet ista jer će govoriti o mome osjećanju života kao kompleksnoj viziji. Jer sve mogu da izmijenim, manje ili više stil, kompoziciju, fakturu rečenice, osnovni ton pričanja, ali moje životno iskustvo i moja filozofija ostaju isti». Znači li to da čovjek čitavog svoga života može pisati samo jedan roman?

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Negdje sam rekao, pa i napisao, da svi romansijeri svijeta pišu jednu knjigu, o suprotnosti svojih želja i ideala i stvarnog života. Razlike su u individualnom pristupu, uglu gledanja načinu viđenja. Međutim, objektivniji uvid u stanje kakvo je bilo nekad i kakvo je sad, i kod nas i svijetu, uvjeriće nas da je DUHOVNOST danas na višem nivou nego ikad, ili bar da je češća, rasprostranjenija, čak ako i pristanemo da je površnija. Mi se, recimo, tužimo na mali broj čitalaca knjiga, a zaboravljamo da danas u Jugoslaviji ima preko 70 izdavača sa tiražom od 2,000.000 primjeraka, a prije rata u Jugoslaviji je bilo 5-6 izdavača koji su štampali knjige u 200-300.000 primjeraka. Uporedite, zatim broj nepismenih (nekad, ne tako davno, 75% prema 25% danas, mada je i to previsok procenat), broj pozorišta, koncerata, slikarskih izložbi itd. Svugdje se vidi napredak. Govori se o velikom duhovnom interesu ljudi u doba Renesanse, na primjer. A zaboravljamo da je tim duhovnim interesom bio obuhvaćen veoma tanak broj ljudi, a da je ogromna masa naroda bili daleko od toga, a da je 95% naroda bilo nepismeno, da se živjelo u najtežim uslovima. Pa ipak, tačno je da je današnji svijet obuzet euforičnom potrebom potrošnje i prazne zabave. Ta vladavina stvari i primitivne estrade ponekad daje današnjem svijetu izgled potpune praznine, i prirodno je što smo nezadovoljni takvim stanjem. U čemu je izlaz? U širenju kruga obrazovanih, u podizanju kulturnog nivoa što šireg kruga ljudi, u suzbijanju malograđanskog mentaliteta. Utješno je što je sve veći broj mladih koji ne pristaju da žive prazno i koji traže više duhovne vrijednosti, da u njima uživaju, pa čak i da ih stvaraju.

Trebamo sačuvati merhamet

 

PREPOROD: Jednom ste rekli da tek u «Dervišu» ono što ste znali i ranije nosili postalo je prisno Vaše: «… stekao sam hrabrost koja mi je nedostajala, oslobodio sam se predrasuda, ustručavanja, racionalnih aranžmana, izbila je potreba za iskrenošću koja znači nežaljenje ni sebe ni drugih i da je sve postalo lako.»

Je li to Vaša poruka i koje su opasnosti toga oslobođenja?

 

MEŠA SELIMOVIĆ: To je književno, spisateljsko oslobađanje. A vjerovatno i svako drugo.

 

PREPOROD: Rekli ste, takođe: «Sloboda mu daje (Životu) dubinu, mnogostrukost i složenost». Gdje su granice te slobode? Živi li čovjek često sa lažnim uvjerenjem u slobodi?

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Sloboda je stanje u kojem čovjek sve čini bez prinude, ali da ne naškodi drugome.

PREPOROD: Mi u Bosni nosimo velike terete prošlosti koji nam smetaju, koji nas sputavaju. Šta je to čega se trebamo što prije osloboditi, a što je to što treba ostati kao naša veza sa nama samima, sa našom prošlošću i što će služiti našoj svjetlijoj budućnosti?

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Treba da se oslobodimo inertnosti, nepovjerenja prema drugima, vezanosti za sve što je zaista prošlost, a da sačuvamo MERHAMET, humanost koja je postojala i u najtežim vremenima. Ta osobina našeg svijeta izgleda mi i najljepša i najvrijednija.

 

PREPOROD: Šta mislite o onom velikom broju, nažalost malo znanih, starih muslimanskih književnika, koliko je muslimanska baština zapostavljena i šta nam obećava naša nova kulturna politika?

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Do sad su stari muslimanski književnici (vjerovatno mislite na naše ljude koji su pisali istočnim jezicima) malo istraživani, i ostalo nam je samo ono što su napisali Safet-beg Bašagić, M. Handžić i još neki, ali to su samo marginalne napomene. Ispitivanja rahmetli dr. Hazima Šabanovića (čije će posmrtno djelo biti uskoro štampano u izdanju «Svjetlosti») pokazala su da tih pisaca ima daleko više nego što se pretpostavljalo, čak 800-900, prema 300, kako se mislilo ranije. Obimna studija dr. Šabanovića nije samo uvid u bibliografiju, do sada najpotpuniju, već i studiozan prikaz te literature. Ostaje da se izvrši izbor iz tih djela, da se načine prevodi, i da tako konačno vidimo šta znači ta književnost i za svoje i za naše vrijeme. Posao je vrlo težak i vremenski dug, ali kako su novčana sredstva obezbijeđena, nadamo se da će naši orijentalisti prirediti nekoliko vrijednih knjiga u ediciji «Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine» – Drugi muslimanski pisci, koji su pisali na našem jeziku, već su izdani u toj ediciji (Dr. Safet-beg Bašagić) ili će uskoro biti štampani (Musa Ćazim Ćatić i dr.).

 

Tradicija i duh

 

PREPOROD: Evidentna je činjenica da Vi u svojim posljednjim djelima posežete u prošlost, dajući toj prošlosti univerzalnu dimenziju. Zašto je Vašim junacima potrebna odora istorije i patina vremena, kada vam je cilj da govorite o čovjeku današnjice, o dilemama savremenog doba?

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Svejedno mi je o kojem, jer me interesuju trajne osobine ljudi i društva. Činilo mi se da mi je lakše da pišem o istoriji, ili o ljudskim problemima u istoriji.

PREPOROD: U Vašim romanima živi jedan svijet koji je prošao i koji je još uz nas i u nama. Šta biste rekli o našem vremenu gledano iz onog čiju odjeću nose Šejh Ahmed, Mula Jusuf…?

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Svijet se više izmijenio u spoljašnjem gledanju nego u duši ljudi.

 

PREPOROD: Duboka islamska filozofija u Vašem djelu odavno je uočena i mnogi su o njoj govorili. Međutim, najčešće su se njeni korijeni tražili van ovog tla, izvan ovdašnjeg čovjeka. Recite nam koliko je ta filozofija samo naša, dio naših dubina i našeg života?

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Nisam posebno izučavao islamsku filozofiju, osim koliko je neophodno da se čovjek informiše. Ali ako u mom djelu ima filozofije, ona je sva iz ovog tla, iz mog muslimanskog korijena, iz naše tradicije, iz našeg duha. To se upilo u mene o svega, i svega me proželo, tako da tim duhom prosto emaniram. Drago mi je, veoma drago, što ta misao, koja je nastala na ovom tlu, u okviru jednog naroda, toliko opšteljudska, da je lako i rado prihvataju ljudi širom svijeta.

 

PREPOROD: Šta nam možete reći o putu islamske filozofije od Istoka do nas na Zapadu i o nama ni istočnim ni zapadnim? Mislite li da se i sudbine Vaših junaka pogrešno mjere mjerama Istoka, ne uzimajući u obzir njihovu metamorfozu koja odgovara «Istoku na našem Zapadu».

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Moje ličnosti nisu impregnirane filozofijom Istoka, bar ne čistom. Za nas u Bosni, pa i za junake mojih romana, karakteristična je misaona tangenta, nastala sudarom Istoka, većim dijelom, i Zapada. Ali ne smijemo zaboraviti da je, uz pretežno islamsku filozofiju, značajna i naša autohtona bogumilska pa i slavenska komponenta. Tako je, uza sve uticaje, na ovom razmeđu svjetova, bosanska misao – sinteza tuđeg i svoga, autohtona i univerzalna. Ranije jače izražena, potisnuta u XIX vijeku, ta misao se danas uklapa u zajedničke tokove, koristeći sva duhovna dostignuća svijeta, ali ne zaboravljajući svoju tradiciju.

 

Nisam protiv religijskog ubjeđenja

 

PREPOROD: Šta mislite o religiji kao obliku simboličnog komuniciranja ljudi u cilju objedinjenja duhovno-materijalnog kreativnog djelovanja u kontekstu sve dinamičnijeg života i sve tjesnijeg ljudskog staništa?

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Lično ne osjećam nikakvu potrebu za religijom kao ličnim uvjerenjem ili oblikom komuniciranja, jer sam odavno ateista. Ali nisam protiv religioznog osjećanja ako nije isključivo, ako ne odvaja ljude, ako ih ne navodi na nasilje makar i u mislima. Ne mogu da budem protiv religioznog ubjeđenja već i radi toga što je moja majka bila vrlo religiozna, i sve do svoje smrti, prije nekoliko godina, klanjala pet vakata dnevno. Iako komunista, složiću se sa svakim vjernikom koji iskreno i djelotvorno želi saradnju svih ljudi svijeta.

 

PREPOROD: Vi ste jedan od prvih kod nas koji u svom djelu koristi mudrosti Kur’ana časnog. Da li mislite da On pruža šire mogućnosti za takav rad?

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Koliko ja znam, u mome romanu «Derviš i smrt» prvi put je u evropskoj literaturi široko citiran Kur’an, dok je to s Biblijom učinjeno bezbroj puta. Na žalost, na našem jeziku ne postoji dobar prevod Kur’ana, i ja sam citate slobodno stilizovao, čuvajući samo Kura’nski duh. Dok ne dobijemo dobar književni prevod, Kur’an neće biti jači podsticaj u literaturi, mada bi to mogao po svome misaonom i poetskom potencijalu.

 

PREPOROD: Zašto u uvodnom dijelu prvog poglavlja romana «Derviš i smrt» u kome citirate Kur’an niste iza 2. ajeta sure Vel’asri nastavili sa ajetom 3. «… osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i koji preporučuju istinu». Da li s toga tragika završetka Nurudinova znači nesreću bez utjehe, ili…

 

MEŠA SELIMOVIĆ: U uvodnom motu «Derviša i smrti» prekinuo sam Kur’anski citat, ali se njegov smisao, po mome mišljenju širi, nalazi u kontekstu cijelog romana: svaki je čovjek na gubitku, ako u životu ne nađe ljubav. Tom mišlju nisam iznevjerio Kur’an, i nepravedna je kritika u «Glasniku» Islamske vjerske zajednice, prije nekoliko godina, koji mi taj grijeh prebacuje.

 

PREPOROD: I na kraju, kažite nam šta je za Vas Herceg-Bosna?

 

MEŠA SELIMOVIĆ: Bosna je za mene rodno tle, izvor svega što znam i osjećam, nju najviše volim i njoj najviše predbacujem. Zbog ljubavi.

 

Nedžad Ibrišimović: “Derviš i smrt“ nije muslimanska knjiga (tekst iz 1997. godine)

 

Roman “Derviš i smrt” Meše (Mehmeda) Selimovića (1910.–1982.) je, po općem uvjerenju, najbolji roman bošnjačke književnosti.

To je složena i lijepa književna tvorba građena kontrapunktnom rečenicom i kontrapunktom likova. Doživjela je veliku slavu i priznanja i naišla na velik odziv kritičara i čitalaca.

Ali glavna ličnost knjige, derviš Ahmed Nurudin, nije derviš, a najčešće nije ni musliman.

Kada se knjiga 1966. godine pojavila, muslimanima je značila mnogo, jer je u komunističkom miljeu spominjala islam, muslimane, Kur’an, dervišku tekiju, iako su i islam i muslimani i Kur’an i derviška tekija bili i ostali samo spoljni okvir knjige, njeno vanjsko ruho, a ne njena suština.

Ono što odmah pada u oči jeste nedopustiv način citiranja ajeta iz Kur’ana. Svih šesnaest poglavlja imaju moto, kako autor navodi “iz Kur’ana”, ali nijednom nije označen ni ajet, ni sura. Štaviše, autor jedan moto gradi kao cjelinu sastavljajući ajete iz različitih sura sugerišući njihov smisao po svom nahođenju. Knjiga počinje i knjiga završava drugim ajetom sure Al-‘Asr, a izostavljen je prvi i treći, posljednji, ajet sure Al-‘Asr, na šta su već ukazali čitači prije mene. Roman “Derviš i smrt” je opečaćen bezvjerjem. Smisao Kur’ana nije dopro do autorove svijesti. Autor romana “Derviš i smrt” Kur’an uvijek citira kao puko literarno štivo što je sasvim blizu blasfemiji.

Na samome početku romana (str. 10., Meša Selimović: “Derviš i smrt”, BIGZ, Beograd, 1985.) stoji: “… jer svjetlo vjere (podvukao autor M. S.) to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim.” Tako što nikad ne može ni reći ni pomisliti musliman, a kamoli derviš, i to još šejh, bez obzira na sve moguće psihološke varijante gubitka vjere. On to može izreći samo ako nikada nije ni bio musliman. A ako Ahmed Nurudin nikada nije ni bio musliman, kako je postao derviš i to još šejh tekije mevlevijskog reda?! On, prije svega, ne može prevariti sebe, a kada bi se i moglo postati derviš kakvom prevarom (pa makar i nesvjesnom), objektivno ne postoji nikakav razlog da neko prevarom postane derviš, a u samome romanu takav razlog ne postoji, takođe, nikako.

Već na strani 12. lik derviša Ahmeda Nurudina poprima odlike kakva popa, ili svećenika: “Kuću, nekadašnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Džanić… Molitvom i tamjanom sprali smo grijeh s te kuće…”

Harem i žena u islamu nisu nikakav grijeh, harem nije bordel, a žena nije “izvor grijeha”. Da se molitvom i tamjanom spira grijeh sa zidova kuće u kojoj su bile zakonite žene nekog Džankića, to je misao primjerena čovjeku prožetom kršćanstvom, a nikako misao jednog derviša.
Na istoj strani (12.) autor Selimović je ispisao sljedeće riječi: “… ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha…” Kao da je tekija samostan u koji ljudi dolaze na ispovijest. Ne dolazi se u tekiju na očišćenje od grijeha. Ne može se barem tako kazati, to je kršćanski način izražavanja.

Takođe je potpuno u hrišćanskom duhu i sljedeća rečenica na strani 16.: “… Nisam jednom govorio s bolesnicima, nisam jednom otpremio samrtnika na veliki put. ” Derviš, imam, hodža nikome ne daje pričest u samrtnom času i na samrtnoj postelji kao što se to može shvatiti iz ove citirane rečenice.

Na strani 19. Ahmed Nurudin doživljava ženske kretnje rukom kao zaređeni monah: “Iblisova kći, mislio je u meni seljak, proklinjao derviš, začuđeni obojica.”

Pravoslavno (ruski; Dostojevski?) zvuče i riječi na strani 22.: “… čak su i Božije ljude pokrenuli…”, i te se riječi ne mogu odnositi na hodže, alime, derviše.

“Je li riječ Božija koju propovijedamo mutava i glinena…”, str. 34. To su riječi koje musliman nikada i ni na koji način ne može ni pomisliti, ni izgovoriti, a kamoli derviš i to još šejh!

Selimović na strani 40. svoga romana kaže: “Osjećao sam potrebu da uzmem knjigu, Kur’an, ili neku drugu o moralu, o velikim ljudima, o svetim danima, umirila bi me muzika poznatih rečenica kojima vjerujem, o kojima čak ne mislim…” Pisac u ovom pasusu, učenje, recimo, Kur’ana, uzima kao litaniju, kao mrmorenje, kao uspavljivanje, kao umrtvljivanje. A baš je obratno, musliman svoju svijest o vjeri uvijek iznova budi i obnavlja učenjem ili slušanjem Kur’ana. Jedino mu tako vjera i daje snagu da izdrži kakvu tegobu. Tako, kako kaže autor, može se slušati muzika, pa i ilahije, ali ne i Kur’an.

Na strani 61. romana “Derviš i smrt” pojavljuje se još jedan derviš, gluhi Mustafa, koji ima nevjenčanu ženu i petero djeca. E, baš je Meša Selimović dobro tamjanom okadio svoju dervišku tekiju!

Na strani 65. romana, između ostalih, stoji i ova rečenica koja govori o kaligrafiji Mula Jusufa, prepisivača Kur’ana: “Oplemenjene vijuge, sočne obline, uravnoteženi talas vrsta, crveni zlatni počeci ajeta, cvijetni crteži na rubovima listova, sve se to pretvaralo u ljepotu koja je zbunjivala čovjeka, pomalo griješnu, jer nije bila sredstvo, već sama sebi cilj, sama po sebi važna, blještava igra boja i oblika što je odvraćala pažnju od onoga čemu treba da služi…”

Ova rečenica i njoj slične, u tom pasusu koje govore o griješnosti Mula Jusufove kaligrafije, je potpuna literarna besmislica; na glavu da se kaligraf nasadi i usto da bude s “najputenijim” namjerama, on nikada neće uspjeti kur’anske ajete ispisati tako kako to pisac opisuje da ih je Mula Jusuf ispisao. Potpuna je glupost da ljepota slova kur’anskih ajeta može nadvladati njihov smisao. Odnos smisla i pisama kur’anske poruke postavljen tako, je grubo nepoznavanje islamske umjetnosti. Ova, u najmanju ruku nespretna piščeva misao dolazi iz neislamskih estetskih sfera i književno i filozofski je potpuno neuspio pokušaj da se jedan kršćansko-likovni problem nakalemi na islamsku kaligrafiju. Svaki put kada se pisac dotakne puti i putenosti, pa i u ovom slučaju kada govori o islamskoj kaligrafiji, njegova izvorišna nadahnuća nisu islamska.

Selimović i na sljedećoj strani, strani 66., kaže: “… ispisivao svoja divna griješna slova…”. Kur’ansko pismo ne može biti griješno ni na koji način.

Na strani 65. u pasusu koji govori o derviškom strahu, pisac kaže: “… ništa me ne čuva od mene i od svijeta, ni dan me ne štiti… treba otići odavdje…”. I tako, u tom smislu ispisuje riječi koje mogu naumpasti samo ateisti, a nikako muslimanu, jer će u psihološkoj prilici koju pisac opisuje, musliman uvijek potražiti Allahovu pomoć, što Selimovićevom dervišu, i to šejhu, izgleda nije ni nakraj pameti. Pa po čemu je onda Ahmed Nurudin musliman i šejh i po čemu je onda taj roman muslimanski kada pisac, kroz usta svoga junaka, Boga ne zaziva, a vjeru (kroz sumnju), prikazuje kao puku ideologiju bez ikakvih ograda i to u sasvim negativnom svjetlu?

Na strani 73. stoji: “Htio sam da mu ispričam kako sam sinoć jurio mahalama uplašen griješnom uzbuđenošću ljudi, i sam otrovan čudnim mislima…” “To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noći.”, kaže pisac u svom romanu na strani 35.

Islam strogo osuđuje blud (zinaluk), ali Selimovićev derviš, prema pojavi toga grijeha ne odnosi se kao musliman, nego kao katolik. Takve su mu misli i takvi su mu osjećaji. On, dakle, ni po tome nije musliman. Musliman drugačije misli i drugačije reaguje. Selimovićevo književno obrazovanje je kršćansko i pravoslavno i on uglavnom tako i gradi lik svoga romana kome je nadjenuo muslimansko ime i dao mu islamsku titulu.

Na strani 76. romana stoji: “Zar je put koji sam izabrao toliko ništavan za moga oca da me radi toga živa sahranio?… Čak ni žalosti nije u njemu bilo što me izgubio, toliko je taj gubitak davno i konačno prežaljen.”

To babo za svoga sina, koji je krenuo pravim putem (siratel-mustekim), neće nikada ni pomisliti, niti to može biti. Samo u slučaju da je Ahmed Nurudin postao monah, ili razbojnik, otac bi ga mogao tako prežaliti. To uopšte nije odnos muslimana oca i muslimana sina.

Na srani 81. čitamo: “Ja sam derviš, šejh tekije, i jedan sejmen ne može da me dočekuje tako… pokazujući mi da mu ni red kojem pripadam ne uliva poštovanje.”

Mu’min, derviš i šejh se ne oslanjaju na spoljne znakove svoje pripadnosti, njihova odjeća je njihov iman i da je Ahmed Nurudin M. Selimovića uistinu šejh, on bi pored sejmena prošao a da ga ovaj ne bi ni vidio.

I na strani 86. isto: “Još me zavaravala misao o značaju reda i poziva kome sam pripadao.”

Niti je to, o čemu pisac govori, red, niti poziv. Na strani 88. pisac ponovo opisuje obavljanje namaza kao mrmoljenje i uspavljivanje, zaboravljanje u jednoličnosti molitve, slatko zaboravljanje i to ovaj put kao grijeh kojeg je derviš svjestan. Naravno, pogrešno kako god okreneš.

Na strani 90.: … derviški red je mislio za mene…”

Kao da je Ahmed Nurudin jezuit.

Na strani 91.: “… mojoj službi vjeri…” Ne služi se vjeri.

Na istoj strani: “… jesam li izgubio ljudsku ljubav, ili sam oštetio čvrstinu vjere…” Tu nema ili.

Na strani 92. stoji: “Spas i mir Ibrahimu, Spas i mir Musau i Harunu, Spas i mir Ilijasu, Spas i mir Ishaku, Spas i mir nesrećnom Ahmedu Nurudinu.”

Nema tog muslimana koji u ovom nabrajanju Božijih poslanika, ne bi svoje nabrajanje završio imenom posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Zašto to Ahmed Nurudin Meše Selimovića ne čini?

Samo zato što je Ahmed Nurudin Meše Selimovića u romanu “Derviš i smrt” književni vlah!

Strana 92: “… ostao sam na koljenima…” To je takođe kršćanski.

Strana 92: “… okrećem se prema tom mladom glasu kao prema kibli…”

S islamskog stajališta nedopustivo.

Strana 119. i 120: “ – Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha. / – Onda živimo u grijehu? / – Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje. / – I šta treba da činimo? / – Ne znam.”

I ovdje, kroz usta svog junaka Hasana M. Selimović iznosi svoje poluateističko – polukršćansko shvatanje o Kur’anu kao o “moralnim propisima” ili “moralnim zamislima”.

Na istoj strani (120.), na te Hasanove riječi derviš Ahmed progovar’o ovom svojom mišlju: “Žalio sam ga u tom času, i zavidio mu. Ne mnogo ni jedno ni drugo. Žalio sam što je svjesno razrušio u sebi cjelovit i siguran način mišljenja kojim je mogao da posluži vjeri, a zavidio mu zbog nejasne slobode koju sam samo nazirao.”

Da musliman žali muslimana koji je “razrušio cjelovit i siguran način mišljenja”, te tako izgubio vjeru – to može, ali da mu zavidi, pa makar i malo – to ne može. Pisac ponovo upotrebljava sintagmu “da posluži vjeri”, što je pogrešno. “Derviš” zavidi muslimanu koji je izgubio vjeru “zbog nejasne slobode”! Istinski derviš pouzdano zna nešto sasvim drugo a to je da je Kur’an široka kapija čovjekove slobode i na ovom i na onom svijetu. Takve misli nema u ovom romanu ni u naznakama.

Na stranicama 126. i 127. pisac kroz riječi svojih junaka Hasana i Ahmeda reda svoje nerazumijevanje pojmova s kojima je s površi ukrasio i obukao svoju knjigu: “…može li se ikada desiti da ne mislite derviški? Djelovanje po određenju, određivanje po Božjoj volji, spasavanje pravde i svijeta! Kako se ne ugušite od tih velikih riječi! Zar ne može nešto da se učini i po ljudskoj volji, i bez spasavanja svijeta? … “

Tu je sve pobrkano, nisu derviši nikakva zvanična vlast, ili zvanična ideologija, ili opći svjetonazor obavezan za drugoga, derviš, u krajnjem slučaju, ne može čak ni misliti “derviški”, kako to pisac kaže. Pitanje je da li derviš čak uopće i “misli”. Na kraju krajeva derviš ne može riječima ni imenovati svoje derviško stanje, a kamoli da ono bude propis, ili opća ideologija.

“… Bolje se držati nebeskih mjera nego običnih, ovdašnjih.” Nisu Božje mjere (po Kur’anu) nikakve nebeske mjere, nego, naprotiv, duboko ljudske.

“… Sve se produžava na trajanje, bezlično i ogromno, pospano, tromo i svečano ravnodušno. Kao more: ne može da želi bezbrojne smrti što se u njemu neprestano dešavaju.”

To nema nikakve veze sa islamom, islamskim odnosom prema smrti i islamskim odnosom prema životu.

Sumnjive vrijednosti, u ovakvom piščevom kontekstu, su i sljedeće riječi šejha Ahmeda Nurudina: “… da je vjernost mjera našeg djelovanja i da je vjera važnija od čovjeka.”…

“… Kada bih se uvjerio da nema pravde u ovom mom svijetu, ostalo bi mi da se ubijem, ili da se okrenem protiv toga svijeta, koji više ne bi bio moj.”

Ako Ahmed misli kao musliman, onda se ne radi o pravdi, nego o vjeri u Allaha dž.š.

“… Hasan bi opet rekao da je to derviški način mišljenja, slijepa zagnjurenost u pravilo…”

Nema derviškog načina mišljenja, nema slijepe zagnjurenosti u pravila!
I dalje, na strani 128. pisac ponovo brka vjeru i vlast: “… misliš na budeće branitelje vjere.”

Strana 131.: “Šalio se i s Kur’anom bez zlobe i bez ruganja.” Pisac ne kaže kako se Hasan šalio s Kur’anom bez zlobe i bez ruganja, ali da je to i moguće, musliman takvom činu ne bi prisustvovao.

Pisac i na strani 135. od derviša pravi red, ono što oni nisu: “… čin i odijelo daju mi na to pravo.”

Na stranicama: 139., 140., 141. i 142. čitamo hladno i grubo poigravanje kur’anskim ajetima, te njihovo obezvrjeđivanje samo zarad efekta literarnog dijaloga.

Za čitača muslimana taj dijalog je višestruki promašaj, iako Selimović na njemu gradi dogmu svoje knjige protiv dogmatizma svijeta. Nije Kur’an, kao vječna nebeska knjiga, suprostavljen prolaznom zemaljskom svijetu onako kako to pisac u svom romanu pretpostavlja i kazuje.

“… mogu samo da mu proučim zaupokojenu molitvu…”

“… gorka je bila ta molitva, drugačija nego što sam je govorio nad mrtvacima u tabutima…” str. 185.

“Dok je obred još trajao…” str. 189.

“Neću držati propovijed…” str. 190.

“Bogu, stvoritelju svijeta…” (Uobičajeno je svjetova.)

Tako ne govori musliman. Uz to, u knjizi je neprekidno Allah pisano allah, ali je zato Bozuk (Božić) napisano velikim slovom. (str. 363.)

U Selimovićevom duhu je i sljedeća rečenica na strani 239.: ”Vaše derviško zanimanje je čudno, vi prodajete riječi koje svijet kupuje, iz straha, ili iz navike.”

“Stavile su i zapalile nečije ruke za pokoj i spomen ubijenom. Otada su uoči svakog praznika gorjele svijeće na nišanima.” Da muslimani pale svijeće ne mezarovima, ja za to ne znam.

Strana 300.: “Bog mi je drag, i kad sam mislio da nema pravo.”

Estagfirullah.

Šejh Ahmed Nurudin u romanu M. Selimovića “Derviš i smrt”, strana 322.: “Kojem to šejtanu treba da zapišem svoju ucvijeljenu dušu da me obasja takva sreća?”

Aferim!

Svoju spletku, koju čini iz osvete, Ahmed Nurudin na str. 325. naziva: “Božjim otkrovenjem”, a sljedeće poglavlje, poglavlje 14. romana, koje govori o derviškoj podlosti i padu nosi kur’anski ajet kao moto: “Reci: došla je istina.”

“Drugo sam ja, naš red nas pušta niz vodu kada nam se desi nesreća, jer smo nevažni dijelovi moćne cjeline, bespomoćni kad smo napušteni.” (str. 329.)

Ovdje pisac o derviškom redu govori kao o političkoj partiji. “Stvari i ljudi izgledali su manji, a ja kao da sam lebdio iznad njih. Prvi put sam to doživio, a bio mi je prirodan taj osjećaj nadmoćnosti.” (str. 330.)

Derviš se pretvorio u moćnika i kaže da mu je taj osjećaj prirodan. On nikada nije ni bio derviš, pa su riječi na strani 335. nepotrebne: “Pokoj vječni i tebi, časni i plemeniti šejh Nurudine, koji si vjerovao u snagu blagosti i Božje riječi.”

Knjiga se pogrešno zove “Derviš i smrt”, trebalo bi možda da se zove “Pop i smrt” ili “Svećenik i smrt”, ili “Ateista i smrt”, ili “Komunista i smrt”, ili nekako drugačije, a nikako “Derviš i smrt”.

“… A on (Hasan, primjedba N.I.) mi je više od njih. Više mi je i od mene samog. Držim se za njega kao za kotvu. Bez tog čovjeka svijet bi mi bio tamna špilja.” Strana 396.

Nije musliman onaj koji se za nekog čovjeka drži kao za kotvu. Musliman se drži Allahova užeta.

Čudno je da jedan musliman (Ahmed Nurudin) ni u najtežim trenucima svoga života ne pomišlja na Boga: “… Želio sam napolje… Otići ću na brdo, na najviši greben, ostaću do večeri, sam. Ništa neću misliti, disaću, disati.” (Strana 397.)

U takvim trenucima musliman se uzda samo u Allaha dž.š. i ni u šta drugo, i to je najobičnija misao svakog vjernika, svakog osim Selimovićevog “derviša”.

I na kraju knjige derviš zavapi: “Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.”

Mrtvi ga u tome neće poučiti, tome ga može poučiti samo islam, ali on islam ne zaziva. Na stranu to što muslimanu ni smrt, ni život nisu besmisleni.

Naveo sam samo ono što je očito golim okom i sve te greške koje sam naveo nisu se piscu omakle, one izviru iz suštine njegovog stava i shvatanja i iz njih proizilaze svi suštinski odnosi i poruke knjige. “Derviš i smrt” nije muslimanska knjiga i ne samo da nije muslimanska, ona je antimuslimanska.

 

Iz Posljednjeg intervjua Nedžada Ibrišimovića

 

Jesi li ti muslimanski ili bošnjački pisac i što po tebi znači jedno a što drugo? Je li Derviš i smrt muslimanska knjiga?^[14]

 

NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ: Što se tiče te sintagme “muslimanski pisac“, držim da je gotovo neprimjenjiva. Ne znam da li u Hrvatskoj ima pisac uz čije ime stoji “katolički pisac“? Ta sintagma najprije vuče porijeklo iz vremena poslije stalnih ataka na bosanske muslimane da se izjašnjavaju kao Srbi, kao Hrvati, ili kao Neopredijeljeni, i potom pogrešnog narodnosnog određenja Muslimana kao naroda s velikim M.

Kulturno društvo Muslimana Preporod svojedobno je započelo ediciju Muslimanska književnost u sto knjiga, ali je potonja Bošnjačka zajednica kulture Preporod tu ediciju preimenovala onako kako je jedino i moguće, onako kako treba i kako je ispravno, u Bošnjačka književnost u sto knjiga, čija kola, od po pet knjiga, s vremena na vrijeme, još uvijek izlaze. Dakle, ja sam bošnjački pisac.

Što se tiče sintagme “muslimanska knjiga“, 1997. godine napisao sam članak pod naslovom “Derviš i smrt nije muslimanska knjiga“. I, eto, tu je upotrijebljen taj pojam, jer mnogi muslimani drže da je Derviš i smrt muslimanska knjiga, a nije. Tamo, na početku toga članka stoji: “Roman Mehmeda Meše Selimovića (1910. – 1982.) je, po općem uvjerenju, najbolji roman bošnjačke književnosti. To je složena i lijepa književna tvorba građena kontrapunktnom rečenicom i kontrapunktom likova. Doživjela je veliku slavu i priznanja i naišla na velik odziv kritičara i čitalaca. Ali glavna ličnost knjige, derviš Ahmed Nurudin, nije derviš, a najčešće nije ni musliman. Kada se knjiga 1966. godine pojavila, muslimanima je značila mnogo, jer je u komunističkom miljeu spominjala islam, muslimane, Kur’an, dervišku tekiju, iako su i islam i muslimani i Kur’an i derviška tekija bili i ostali samo spoljni okvir knjige, njeno vanjsko ruho, a ne njena suština.“

Svih šesnaest poglavlja romana imaju moto, kako autor navodi, “iz Kur’ana“, ali pisac Kur’an uvijek citira kao puko literarno štivo, što je sasvim blizu blasfemiji. U tom članku (vidjeti: Nedžad Ibrišimović: Izabrana djela, Sarajevo, Svjetlost komerc, 2005., Ruhani i šejtani inspiracija, strana 294.) ukazano je na oko pedesetak mjesta u romanu Derviš i smrt koja jasno pokazuju, čak kada se roman čita samo s površi, da tu ustvari nema ništa muslimanskog, naprotiv, više ima kršćanskog i hrišćanskog. Tu je islam predstavljen u negativnom svjetlu kao puka ideologija, posluživši piscu za osudu svake ideologije. I to je uredu, mislim osuditi kakovu ideologiju koja u ime tobože uzvišenih stvari ljudima nanosi zlo. Ali islam, pa pretpostavljam, ni bilo koja druga vjera u svojoj suštini, u svom poslanju i u svom postanju nisu ideologije, što ne znači da određenim ljudskim uplivom i nasilnim nastojanjem ne mogu to postati i vjere su se često koristile, a i dan-danas koriste, ili bolje rečeno, zloupotrebljavaju, u tu svrhu. Ali pisac ovog romana nije se poslužio nekim, u povijesti islama određenim izvitoperivanjem islama u ideologiju, pa to opisao i to osudio, nego je svoju ličnu dramu i iskustvo razočaranog borca i ideologa komuniste i stvarnu egzekuciju (strijeljanje) svoga brata komuniste od ideologa komunizma, formalno preobukao u orijentalni ambijet i muslimansko ruho, posluživši se islamom kao ideologijom i to tako kao da se podrazumijeva da su islam i derviški redovi ideologije.

Sam pisac Meša Selimović bio je prononsirani ateist, islam mu nije bio ni na kraj pameti, iako mu je, kako sam čuo, rahmetli mati klanjala bešvakat. (Bešvakat to je obavljanje svaki dan svih pet molitava cio život.) Volio bih znati da li je pomislio na tu svoju mater kada je otišao u Beograd i tamo srpskoj akademiji napismeno dao da je Srbin i da je srpski pisac? I da li bi bio ponosan što će se jedna četa četnika u Banjoj Luci za vrijeme agresije združene vojske bosanskih Srba i transgraničnih vojnih, paravojnih, policijskih i parapolicijskih snaga iz Srbije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995., zvati njegovim imenom?

Za mene je Meša Selimović izdajica bošnjačkog naroda, pa ma kakve god da su ga pobude nagnale na takav čin!

I, evo, već četrdeset i pet godina roman Derviš i smrt je batina kojom muslimane tuku po glavi, a ogroman broj njih to ne vidi. I sve do svoga vjerskog osvješćenja to nisam vidio ni ja. I što je još gore, mnogi muslimani sami sebe tom knjigom udaraju po glavi, vrijeđaju ono jedino u sebi po čemu jesu to što jesu – muslimani. Jedan muslimanski učenjak mi kaže: “Pa nemoj nam dirati roman Derviš i smrt, pa to je naša knjiga, šta ćemo bez nje…?“ Zar taj muslimanski učenjak, birajući između Allaha i Kur’ana i Meše i Derviša, ne uviđa šta mu je preče izabrati? Ogromna većina Bošnjaka i ogromna većina ljudi u Bosni nisu muslimani (pristaše islama), mnogi su hrišćani i kršćani, a ima i mnogo onih, od sva tri naroda, koji ne vjeruju u Boga i njih se to možda i ne tiče, osim ako ih ne zanima istina. Ali kako to da se to malo muslimana nikad nije upitalo zašto roman Derviš i smrt zvanično i zdušno prihvataju baš Srbi, oni koji muslimane i islam neće i ne vole, koji muslimane malo-malo pa ubijaju i progone, kako je moguće da hvale, poštuju i svojataju jednu knjigu koja govori o Allahu, Kur’anu, tekiji i islamu? Zato što se pisac Derviša islamom i muslimanima nije ni bavio, zapravo se bavio površno, iz svojih literarnih pobuda i potreba nehotično napravivši bezbroj grešaka i ne pomišljajući da bi time mogao povrijediti istinu i uvrijediti jedan dio svoga naroda kojega se najzad odrekao. Nije on to, dakle, učinio namjerno i meni nije teško potvrditi da je Derviš i smrt najbolji roman bošnjačke književnosti, samo što ja vidim šta u njemu piše, a mnogi ne vide, a oni koji vide, a šute, šute zato što im je u interesu da je islam tako snažno i tako lijepo literarno ocrnjen. Naravno, to nisu muslimani. A musliman koji to dvoje, da je Derviš i smrt, iako antimuslimanski, najbolji roman bošnjačke književnosti, ne može prihvatiti, pa šta mu ja mogu, mada takvih, haman, još nema!… I na kraju, najveći je nonsens kada se pišu književno-teoretski radovi o islamskim temama inspirisani romanom Derviš i smrt! Gdje su ti profesori-muslimani da upute svoje studente kako treba…? I ima li ih igdje?

I, eto, u ovom slučaju je upotrijebljeno to “muslimanska knjiga“, inače ne vidim neki smisao u tome da se knjige dijele na muslimanske i nemuslimanske, kao uostalom ni ljudi.

---

^[1]               Derviš i smrt, Svjetlost/Prosveta, Sarajevo- Beograd, 1967., str.10.

^[2]               Isto, strana 396.

^[3]               Isto, str. 10.

^[4]               Isto, str. 406.

^[5]               Vaspitni roman

^[6]               Isto, str. 11.

^[7]               Isto, str. 102.

^[8]               Isto, str. 82.-85.

^[9]               Isto, str. 115.

^[10]             Isto, str. 365.

^[11]             Isto, str. 367.

^[12]             Isto, str. 298, 366.

^[13]             Iz kataloga izložbe Četiri zlatne ptice: Meša Selimović: devedeset godina od rođenja / autor izložbe i kataloga Medhija Maglajlić, Sarajevo, Preporod, 2000.

^[14]             Behar, broj 101-102.